U potrazi za samim sobom

Sad već osjećam potrebu da zadržim sve za sebe. Ne piše mi se. Uživa mi se u slikama koje su ostale u meni. Zaćutala bih kad je postalo najljepše. No, moram da ostavim trag. Ne zbog sebe. Mojim stopama niko neće krenuti, baš kao što ni ja nisam imala čijim stopama da pođem prije skoro dvije decenije, kad sam odlučila da se ne bavim glumom. Odgrizla sam sebi nogu zaglavljenu u čeličnim čeljustima svega što se dešavalo, a što nije bilo u službi umjetnosti. Umjetnost se mjerila imenom, položajem, visinom honorara, viškom ljepote i manjkom karaktera. Sve drugo imalo je neizvjesnu sudbinu, kao zagubljeni avionski prtljag.

Prošle su tri godine otkad me Ana Vukotić pronašla u nekoj starinarnici, kao toliko čudnu figuricu da je odmah odlučila da me kupi. Vlasnik starinarnice rekao joj je da i nemam neku posebnu vrijednost, da je njeno oduševljenje mnogo vrednije, ubacio me u reklamnu kesicu i predao novom vlasniku. Ona je osjećala da figurica ima svoj život, zato joj se i sviđala. Bila je neugledna, ali je imala neki karakter. Ana je znala da će doći i taj trenutak. Figurica je jednog dana, prije dvije godine, progovorila. Desilo se to na FIAT-u. To je ostalo jedino mjesto na kom figurica, jednom godišnje, progovori. Ana je pusti da priča šta hoće, jer zna da sa figuricom drugačije i ne može. Figurica ostavlja neki čudan trag, isključivo o FIAT-u. Svih ovih dana najviše se pita gdje su i šta rade glumci, reditelji i ostali umjetnici. Ne viđa ih na FIAT-u, ove godine skoro bez izuzetka. Samo se pita, kao dvadeset godina ranije. Mislim da Ana zna da će figurica jednog dana ponovo misteriozno nestati. Možda je nađe deceniju kasnije u Istanbulu, kako preprodaje limun iz Erdemlija: kupi za dvije, prodaje za osam turskih lira. Biće to alternativna scena kojoj će se smijati do suza.

Juče sam se probudila s teškom mukom, zamorena od putovanja, gledanja, razmišljanja, pisanja. Gledajući na jedno oko, otkucala sam poruku da nisam u mogućnosti da dođem na predstavu koja je počinjala tog dana u 10 sati prijepodne. To čudo trebalo je, po programu, da traje sedam sati. Ništa mi nije bilo jasno, osim da neću stići na vrijeme da napišem i predam tekst o prethodnoj večeri. Morala sam nešto da žrtvujem. Ubrzo su me pozvali iz organizacije FIAT-a, rekavši da na pomenutu predstavu mogu da dođem u bilo kom trenutku, jer se radi o specifičnom individualnom doživljaju. Nisam bila sigurna da će me moj čudovišni mozak poslužiti. Sticajem okolnosti završila sam tekst na vrijeme, obukla svoju tirkiznu haljinicu, stavila crvene korale, FIAT-ov bedž i uskočila u nesnosnu vrelinu autobusa kojom je počela neočekivana avantura.

U Dvorcu Petrovića na Kruševcu zadržala sam se petnaestak minuta. Gledala sam kako jedna po jedna osoba na svaka tri minuta izlazi iz jedne prostorije, nasmijana, zbunjena, bez riječi, u čudu. Niko nije smio da otkriva drugima šta se tamo dogodilo. Došao je red i na mene. Uveli su me u prostoriju sa dvije drvene stolice na hrpi lišća. Rekli su mi da stavim slušalice, zažmurim i ne otvaram oči naredna tri minuta. Sve što je uslijedilo, bilo je izrazito stvarno.

S teškom mukom sam izdržala da ne otvorim oči, ne vjerujući da je moguće da se to zaista ne dešava oko mene. Bilo je to iskustvo savršene 3D audio tehnologije, koja me uvela u "predstavu" koja će se tokom narednih sat i po vremena dešavati ne samo meni, već i Podgoričanima koji su tog dana u Staroj Varoši svjedočili pojavu nekih čudnih ljudi sa slušalicama, koji su u nepravilnim razmacima prolazili po istoj planiranoj ruti, gledajući oko sebe i smješkajući se nečemu samo njima znanom. "The ExCompanhia de Teatro" iz Brazila, povela nas je u metafizičku potragu za samim sobom, vodeći nas putevima grada kojima mnogi nikad nisu prošli.

Koristeći svoje pametne telefone, pratili smo prethodno preuzete audio i video zapise, koji su nas pričom i slikom vodili ka cilju. Cilj mog putovanja ostvaren je u trenutku kad sam osjetila da su mi dva Brazilca koji su ostali u dvorcu - braća. Imala sam neodoljivu potrebu da im nešto dam, zbog onoga što su oni nama poklonili. "Ubrala sam" na ulici kutijicu svježih malina i kupina i potrčala ka dvorcu, da ih poljubim. Rođeni moji! Zagrlili smo se i sve nam je bilo jasno. Tačnije, ne sve. Dublji slojevi teksta, koji su ostali kao video zapisi u mom telefonu, tek treba da budu istraženi. Putovanje se nastavlja, a FIAT može i da se završi. Samo ovo iskustvo vrijedjelo je čitavog jednog festivala. Čestitam!

( Mara Radović )