TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE
Tamo gdje sunce ne grije
To što na tridesetu godišnjicu zločina u Štrpcima za sudiju Ustavnog suda nije izabran i pripadnik albanskog naroda pokazuje kako država Crna Gora do multietničnosti i ravnopravnosti drži taman koliko je držala i 27. februara 1993.
Petak, 24. februar - Mirsad Kurgaš izgubio je svoju posljednju bitku. Prvu u kojoj se borio za sebe. I jedinu, sve ostale vodio je zbog drugih.
I svaka je završena pobjedom, moralnom prije svega...
I to je prvo čega se sjetim kad pomislim na njega, još od prvog susreta u Odupri se. To njegovo shvatanje časti, tako rijetko u Crnoj Gori posljednjih decenija.
Ljudskost, ali ne kao povremeni izbor nekih ljudi u nekim prilikama. Nego kao način života.
Nije to masovna pojava u ovoj našoj velikoj palanci. Ne mislim da je ikad i bila, za razliku od Mirsada koji je vjerovao da jeste i da će opet biti...
Zato je i njega bilo svuda gdje se trebalo boriti za život po ljudskim pravilima.
Od Možure do Sinjajevine, od maslina u Valdanosu do čempresa u Baru, od protesta Odupri se protiv vlasti i kolektivne aMNEzije, do borbe da zaborav ne prekrije antifašističke i ostale duhovne tekovine...
Pobune uma vodile su ga uvijek na pravo mjesto, tamo gdje druge treba motivisati da se bune. Zbog loše vlasti ili lošeg odnosa prema prirodi, svejedno...
Njegovi smireni motivacioni govori uvijek su se završavali poučnim porukama, nekad iz Kurana, nekad sa Ljubinog groba...
U jednom od posljednjih obraćanja javnosti preveo je misao filozofa iz pobunjeničke Irske na jezik domaće pobune:
- Da nepravda zavlada svijetom dovoljno je da dobri ljudi ništa ne čine!
A Mirza je činio! I prije drugih i više od mnogih.
Prijatelji s kojima je pokušavao da Crnu Goru učini boljom trude se da zaborav ne prekrije i njegovo činjenje.
Za početak, jednim bilbordom u Baru.
Sad traže mjesto za park, sa čempresima ili maslinama...
Ne samo zbog sjećanja na Mirsada Kurgaša, nego zbog odupiranja zaboravu koji Crnoj Gori ne da naprijed...
* * *
Subota, 25. februar - Zaboravu se, kao i svakog dana evo skoro trideset godina, odupire Ibrahim Čikić.
Čitamo se nas dvoje odavno, i to temeljno, s razumijevanjem. Da me juče neko pitao o policijskoj torturi kroz koju je prošao od 24. februara 1994, počela bih da biflam misleći da znam sve...
A onda sam se postiđela koliko još ne znam...
- "Pomaga Bog braćo četnici! Evo svježe turske krvi! Doveo sam vam najvećeg mudžakedina u Crnoj Gori. Njega ćete živog odrati i pustiti u šumu...". Ovo su riječi Zorana Lazovića kad me je predao u ruke paravojnim formacijama zločinca Karadžića u Bosni. Četiri naredna dana prošao sam strahovitu torturu nezamislivu ljudskom umu i pameti - objavio je Ibrahim na fb-profilu.
Da se pred njim postidi i država, još ćemo popričekati.
Za razliku od mene, ona ne može da se brani time što nije mogla znati. Znala je sve, ali je uprkos tome odabrala da joj Ibrahimovi tamničari skoro tri pune decenije čuvaju bezbjednost.
Zato i jeste ovakva.
I biće, sve dok projektanti Akcije Lim i izvođači radova ne obrše tamo gdje sunce ne grije.
Zatvor u Foči, nažalost, više nije dostupan, ali ćelije u Bijelom Polju i Spužu jesu...
* * *
Nedjelja, 26. februar - Čudo je taj zaborav, decenijama već ponavljam da je jedan od najuspješnijih projekata bivšeg režima kolektivna aMNEzija.
Zato se nimalo ne čudim "komentatorima" objave Ibrahima Čikića koji crnogorsku policiju brane od optužbi tvrdeći da je njen zločin iz 1994 - izmišljotina.
Zbog takvih đaka, koji su DPS-ovu političku školu pohađali u produženom trajanju od trideset godina, danas još jednom obnavljamo gradivo.
Crnogorska policija, u akciji pod šifrom Lim, krajem januara i početkom februara 1994. godine uhapsila je kompletno rukovodstvo Stranke demokratske akcije za Crnu Goru i više njenih članova.
Služba državne bezbjednosti saopštila je ,,da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak”.
Da je to gola laž, znali su ne samo svi u SDB-u, policiji, tužilaštvu, sudstvu, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, nego i sva crnogorska javnost, jer su joj i tada sva zasijedanja parlamenta bila dostupna.
Država koju je SDA "htjela da napravi", i to bez oružja, bila je - nezavisna Crna Gora. To je bio njen prvi grijeh...
Drugi grijeh bila je etnička i vjerska pripadnost rukovodstva, aktivista i birača te stranke. Bošnjacima iz Crne Gore bila je namijenjena sudbina sunarodnika iz BiH - etničko čišćenje raseljavanjem ili ubijanjem...
Na dan hapšenja, u specijalnoj emisiji TVCG-a prikazano je otkopavanje "oružja uhapšenih". Koje je prethodno zakopala neka od službi bezbjednosti.
Uslikan je samo još jedan "dokaz" - “neprijateljska štampa koju su optuženi čitali" u obliku nekoliko primjeraka Monitora.
Svi okrivljeni bili su podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi. Zbog toga nikad niko nije odgovarao.
Poslije dvoipogodišnjeg robijanja abolirao ih je tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.
Toliko o krivici.
A kako je izgledala tortura? Mučenje, ponižavajuće postupanje, iznuda priznanja, elektrošokovi, prebijanje, izvođenje na simulirano strijeljanje, psovanje turske majke, spuštanje u bunar, zabranjivanje angažovanja branilaca, prijetnje razmjenom za Srbe zarobljene u Bosni, izolacija u samici čak i po sedamnaest mjeseci.
Rezultat državnog zločina i združene bratske akcije bio je jeziv.
U crnogorskom dijelu Sandžaka uhapšen je 21 funkcioner SDA, u srpskom 24.
Strašnu torturu, prema navodima Helsinškog komiteta za Sandžak, ukupno je prošlo oko 17.500 Bošnjaka, a trajno raseljeno oko 100.000.
* * *
Ponedjeljak, 27. februar - Da se više ne lažemo, i otmica u Štrpcima bila je državni zločin, što činjenjem, što nečinjenjem.
Zato je na minut ćutanja u državnom parlamentu bila dužna da pozove njegova predsjednica Danijela Đurović, a ne samo jedan poslanik.
Takođe, bila je dužna da za današnji dan zakaže plenarnu sjednicu sa samo jednom tačkom dnevnog reda: Izvještaj državnih organa i institucija o istrazi zločina počinjenih nad putnicima u vozu 671, ali i onih u akciji Lim.
Trideset godina se država - nekad u obliku zajedničke SRJ, a nekad kao odvojene Srbija i Crna Gora - izruguje žrtvama i njihovim porodicama svaljivanjem krivice na nekakve "paravojne formacije".
To je gola laž, skoro godinu prije zločina u Štrpcima sve tzv. paravojne formacije bile su stavljene pod komandu Vojske SRJ.
Kojom se nije moglo komandovati bez saglasnosti Predsjednika Crne Gore.
* * *
Utorak, 28. februar - Izrugivanje žrtvama nije samo muzički performans iznenađenja u neprikladnom trenutku, nego i očekivana lakrdija od zakašnjelog izbora sudija.
To što na tridesetu godišnjicu zločina u Štrpcima za sudiju Ustavnog suda nije izabran i pripadnik manje brojnog naroda pokazuje kako država Crna Gora do multietničnosti i ravnopravnosti drži taman koliko i 27. februara 1993.
Faruk Resulbegović nije izabran za sudiju zahvaljujući odluci većine poslanika bivšeg režima.
Nije Bošnjak? I ne treba da bude, bilo ih je već u Ustavnom sudu.
Albancima, nažalost, taj sud nije bio dostupan.
Biće nakon drugog kruga glasanja? Možda, ali biće to i veliko poniženje.
Ne za kandidata, niti za narod kojem pripada. Nego za Crnu Goru. I za sve Crnogorce u DPS-u.
Koji do etničke i vjerske ravnopravnosti Albanaca drže taman koliko i na onom "mitingu istine o Kosovu" 1988. i u policijskoj akciji Orlov let 2006...
* * *
Srijeda, 1. mart - Vjerujem da imam čime da se predstavim ukupnoj crnogorskoj javnosti... Nikad svoje poslove nijesam ostavljao nedovršenim - računao je na endemski zaborav i Predsjednik Crne Gore na početku kampanje za treći mandat.
Nemam više prostora da dijelu te ukupne javnosti predstavim njegov ukupni učinak, nadam se da je bio dovoljan i ovaj djelimični, podstaknut godišnjicama dva državna zločina.
Tim povodom, hvala Predsjedniku od sveg srca što je oba ta posla ostavio nedovršenim...
Što mu je značilo ono da "ni od Srebrenice ne okreće glavu", nijesam uspjela da shvatim.
Znam samo da je taj treći "posao", nažalost, dovršen. I da mu je na tome, u ime RS, već zahvalio njen ratni ministar Momčilo Mandić.
- Ne mogu da zaboravim pomoć koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci Republike Srpske i našem narodu i to u trenucima kada nam je Slobodan Milošević uveo sankcije. Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović. Ko zna šta bi bilo sa Republikom Srpskom da te pomoći nije bilo. Mi smo bili pred porazom... Ne smiju se zaboraviti ni dobrovoljci koje je ohrabrivala i opremala Vlada Crne Gore, kada su naša braća Nikšićani pomagali u oslobađanju Foče, a Pljevljaci oslobađali srpsku nejač od mudžahedinskih hordi u Goraždu...
Samo toliko, za početak Predsjednikove kampanje. Čitamo se do kraja...
( Ratka Jovanović-Vukotić )