Između kulture sjećanja i „kulture koja pokreće“

Koncert klasične muzike nakon minuta ćutanja... Moguće, čak i u nekim okolnostima neophodno, ali ne i prikladno za datum koji opominje, zastrašuje i boli. Ovaj nedavni incident u našem zakonodavnom tijelu, koji se desio u danu prisjećanja na 30 godina stari zločin sa željezničke stanice Štrpci, takođe opominje, zastrašuje i boli. Nevješto je zazvučalo obrazloženje da je ova muzička izvedba, u okviru projekta „Kultura pokreće“, zapravo osmišljena po ugledu na parlamentarne prakse zemalja EU. Zapravo, ovaj muzički upad na jednu od najisčekivanijih sjednica Skupštine Crne Gore, užasavajuće je podsjetio na nacističko vrednovanje kulturnih dostignuća. Hitler i njemu bliski saradnici, kao neostvareni umjetnici i frustrirani intelektualci, smatrali su kulturu plemenitom zamjenom za politiku. Moguće i da među našim parlamentarcima ima onih koji su opsjednuti kulturom, ali, kada se dese ovakvi „umjetnički ispadi“ na određeni datum, i to u institucijama koje bi po službenoj dužnosti morale da paze na njihovo obilježavanje, onda zaista moramo razmotriti pozadinu ovakvih „slučajnosti“.

Znamo da u Crnoj Gori ima onih koji bi da nestane prošlost koja njima ne odgovara! Štrpci i nakon 30 godina bolno podsjećaju kako aveti tegobnih vremena proganjaju vizije budućnosti.

Istorijska činjenica, osobito ona za koju nije moguća višeznačna interpretacija, očigledno smeta onima koji kulturu sjećanja ne mogu iskoristiti za svoje ideološke fukarluke. Ona smeta i proganja sve one koji preziru slobodne građane kojima nijesu potrebne partijske vođe i duhovni poglavari da bi društvene probleme sagledali racionalno i principijelno. Nije bez razloga Gebelsu pripisana sintagma da je intelektualizam najgori neprijatelj svake propagande.

Ratni zločin u Štrpcima i podsjećanje na njega ometaju i mračni naum da je moguća relativizacija nehumanosti i ničim izazvanog nasilja zbog navodnih viših ciljeva. Riječi advokata Velije Murića upućene tokom suđenja jednom od počinilaca ovog strašnog dešavanja najbolje iskazuju da u građanskim sukobima ne postoje snažne ličnosti kojima je dopušteno da se posluže krvavošću zbog navodne istorijske nepravde ili nacionalne, odnosno vjerske ugroženosti. Postoje samo tragični egzekutori koji nakon svega bivaju žrtvovani od svojih šovinističkih nalogodavaca čija imena i lica možda nikada nećemo saznati.

Otmica iz voza br. 671 Jugoslovenske željeznice, i nakon toga ubijanje 19 osoba islamske i jednog pripadnika rimokatoličke vjeroispovijesti, nije mogla biti puka slučajnost! Krivične prijave upućene ličnostima iz vrha tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srbije, Vojske Jugoslavije i Željezničko-transportnog preduzeća Beograd od strane Saveznog državnog tužilaštva upućene su nadležnom republičkom tužilaštvu Crne Gore. Shodno ovome, neophodno je podsjetiti da je Državno tužilaštvo dužno da članovima Tužilačkog savjeta omogući neposredan uvid u dokumentaciju i podatke, kao i da im dostavi kopije traženih spisa. Namjerava li Tužilački savjet povodom 30 godina otmice u Štrpcima podnijeti ovaj zahtjev, jer ratni zločin nikada ne zastarijeva?

Naravno, podsjećanje na Štrpce nije samo opomena nadležnim da su neki iz konfliktnih 90-ih prošli nekažnjeno, već da su tada neki i oćutali zločin! Danas neki žele da preusmjere pažnju sa krvavog jubileja ili bar nesmotreno previđaju njegovo obilježavanje. Naime, iako Skupština Crne Gore do sada nije usvojila Zakon o nestalima, Zakon o obeštećenju porodica nestalih, Zakon o civilnim žrtvama rata, niti je njen Odbor za ljudska prava i slobode imamo bilo kakvu inicijativu ka snaženju potrage za tijelima nastradalih, predsjednica Skupštine i njena potpredsjednica trebale su samoinicijativno, a ne nakon insistiranja Bošnjačke stranke, da predlože održavanje počasti nevino nastradalim 27. februara 1993. godine. Zar je moguće posumnjati da su nakon toliko medijskih najava „zaboravile“ na ovaj datum? I, nakon svih opravdanih kritika iz redova više poslaničkih klubova, prva dama našeg predstavničkog doma razočarano se pozvala na manjak razumijevanja crnogorskih parlamentaraca. Između karikaturalnog i ideala crta je mala!

Možda se i najbitnija okolnost odnosi na građane koji ukazuju na događaje iz krvavog raspada SFRJ. U njihovim postupcima evidentno je zajedništvo koje nadilazi identitetske razlike Balkana. Ovaj humani i antifašistički odnos prema skorijoj (i daljoj) prošlosti ne odbacuje etničke različitosti, ali i te kako utemeljuje etičko jedinstvo. Ovo vrijednosno bratstvo u Crnoj Gori, zahvaljujući časnim i hrabrim pojedincima iz 90-ih, kao i političkim subjektima, od kojih neki poput Liberalnog saveza Crne Gore, na veliku žalost, više i ne postoje, oblikovali su njeno savremeno zajedništvo i identitet za novi milenijum! Nakon svega ovoga, ne treba trošiti slova na one koji crnogorsko zajedništvo ne doživljavaju kao jedinstvo različitosti. Borba protiv zaborava je borba protiv namjere nekih da ponovno patimo i stradamo!

( Neđeljko Necko Đurović )