Analizirali smo položaj žena u Crnoj Gori i regionu: Nije plaćena, nije rođena, nije živa... jer nije (bila) muško

Draga #Neželjena, tvoji roditelji više žele dječaka i zato nisi dobila priliku da budeš rođena. Oprosti im. Tvoja ožalošćena Crna Gora.

Tog 17. novembra 2017. osvanuli su ružičasti plakati. Posljednji pozdrav neimenovanoj djevojčici sa kikicama paralisao je građane već od šest sati ujutro.

Nije rođena, jer nije bila dječak.

Nekoliko mjeseci kasnije, nevladina organizacija Centar za ženska prava (CŽP) predala je Vladi peticiju sa više od 6.000 potpisa, kojima su građani Crne Gore tražili konkretnije mjere u oblasti kulture, obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite, kako bi se mijenjale patrijarhalne norme i stvaralo pravednije društvo, u kojem će žene i muškarci biti ravnopravni.

Pet godina kasnije, na kraju 2022, u publikaciji “Žene i muškarci u Crnoj Gori” Uprave za statistiku (Monstat), konstatovano je da se “od kako se vodi statistika živorođenih i umrlih prema polu, rađa manje djevojčica nego dječaka”.

”Tako i u 2021. godini, od ukupnog broja živorođenih 48,1 odsto su djevojčice i od ukupnog broja umrlih 46,6 procenata su žene”, statistika je koja je predstavljena u publikaciji Monstata.

Trend neravnoteže između polova na rođenju primjetan je već dvije decenije, a razlog su, između ostalih, i selektivni abortusi.

”Žene u Crnoj Gori, posebno mlađe političarke, uveliko su izložene rastućem govoru mržnje i verbalnom zlostavljanju, dok preovlađujući patrijarhalni stavovi i nedostatak interesa političkih partija da se suoče sa ovim pitanjima predstavljaju realnu prepreku njihovom aktivnijem uključivanju u politiku”, stoji u Izvještaju o napretku Crne Gore, koji je krajem oktobra predstavila Evropska komisija.

Ističe se da žene ostaju slabo zastupljene u političkim i ekonomskim procesima donošenja odluka.

”Država nema dovoljno specijalizovanih servisa podrške za žene i djecu žrtve nasilja, niti su uspostavljeni krizni centri i jasni protokoli za postupanje sa žrtvama seksualnog nasilja i još uvijek nije usvojila novu strategiju za suzbijanje nasilja”, navodi se u tom izvještaju.

Marija Blagojević, ekspertkinja za rodnu ravnopravnost i projektna koordinatorka u UNDP Crne Gore za “Vijesti” kaže da “i dalje živimo duboko ukorijenjen patrijarhat”.

”To je ustanovljeni sistem koji počiva na ubjeđenju da je ovo muški svijet, da muškarcima pripada javna sfera, moć, donošenje odluka, a ženama kuća, podizanje djece i zavisnost od muških srodnika. Diskriminacija žena i rodna neravnopravnost nisu od juče i ne mogu se iskorijeniti preko noći, jer su posljedica brižljivo građenog sistema vrijednosti koji u temelju ima neravnomjernu raspodjelu resursa - vremena, moći i novca”, naglasila je Blagojević.

Upozorila je da, prema podacima UNDP-a žene u Crnoj Gori u prosjeku provedu 10 godina života u neplaćenom kućnom radu.

”Dalje, iako su obrazovaniji dio Crne Gore, žene čine 60 odsto nezaposlenih. Nedovoljno su zastupljene na mjestima odlučivanja, a kad se usude da kroče u sferu ‘rezervisanu’ za muškarce, postaju mete napada i otvorenog seksističkog govora mržnje. Manje od 10 odsto cjelokupne imovine u Crnoj Gori je u vlasništvu žena, što je možda i najupečatljivija zaostavština običajnog prava koje je formalno izumrlo, ali je suštinski tu da nam pokaže koliko je, u stvari, potrebno vremena da se izmijene postojeće društvene norme i obrasci, i pored našeg dobrog zakonodavnog okvira”, navodi ona.

Prema njenim riječima, možda je najčešći stereotip da su žene slabiji, nježniji, ljepši pol, da su “prirodno” bolje u podizanju djece i brizi o domaćinstvu, rođene sa “prirodnim” sposobnostima da čiste, kuvaju, peglaju.

”Recimo, uvriježen je stav da žene loše voze ili da obožavaju da kupuju, pa se na račun toga prave šale i stereotipi lakše prenose. Za žene na mjestima odlučivanja često čujemo da su ledene kraljice, agresivne, histerične”, navodi Blagojević.

Poručuje da Crna Gora treba da se ponosi znamenitim ženama koje su ravnopravno s muškarcima gradile ovu zemlju i u borbi za slobodu, ostavile neizbrisiv, a ipak zaboravljen trag.

”To nasljeđe treba da nam bude vodilja. Ovo je zemlja Jelene Vicković, Ksenije Petrović, Tringe Ivezaj, Stane Tomašević, Jelene Ćetković, Nadire Muminović, Maje Perfiljeve, Borke Pavićević i mnogih koje su utkale sebe u borbu za emancipaciju, bolje, pravednije društvo, i zahvaljući kojima danas imamo prava. Ipak, glavni društveni narativ u susret Međunarodnom danu žena svodi se na trivijalne karakteristike ženskog identiteta: kozmetičke tretmane, popuste za kupovinu, romantične večere... To je, u stvari, primjer kako se na subverzivan način obesmišljava nasljeđe ženskog pokreta”, kaže Blagojević.

Na taj način, ocjenjuje ona, žena u Crnoj Gori i regionu se i dalje vrednuje u odnosu na to koliku je žrtvu spremna da podnese za porodicu i društvo.

”Njena dostignuća su potpuno bezvrijedna ako se nije ‘ostvarila’ kao majka, a istinski prihvaćena postaju onda kada (pre)trpi nasilje zarad očuvanja porodice, kad se odrekne imanja u korist brata, ili kad rodi sina. Ovakav društveni kontekst ne samo da ne suzbija nasilje nad ženama, već ga i podstiče”.

Blagojević upozorava i na to da na globalnom nivou svjedočimo rastu retrogradnih ideja čiji su nosioci različite društvene strukture.

”Dovode se u pitanje osnovna ljudska i ženska prava, od prava na obrazovanje pa do reproduktivnih prava. Sve ovo se reflektuje i na naš region i Crnu Goru. Crna Gora nema luksuz da se odrekne više od polovine svog ljudskog kapitala, a to su žene”, nglasila je ona.

Poručila je da među nama stasavaju nove generacije žena koje će, uvjerena je, zavrijediti svoje mjesto u crnogorskoj istoriji.

”…Baš kao što su to uradile i one prije nas, samo u nekim drugim okolnostima. Da bi se to ostvarilo, potrebno je primjenjivati postojeće jako dobre zakone i dodatno ih unapređivati, kreirati politike koje uvažavaju različite potrebe žena i muškaraca, suštinski shvatiti da je rodna ravnopravnost razvojno pitanje bez kojeg nijedno društvo ne može napredovati. Moramo brižljivo i temeljno graditi sistem u kojem će žene biti ravnopravne na mjestima odlučivanja, tržištu rada, bezbjedne od rodno zasnovanog nasilja kao najrasprostranjenijeg oblika kršenja ljudskih prava. Emancipacija ne smije stati!”, zaključila je Blagojević.

I Evropska komisija upozorava na to da su žene u Crnoj Gori jedna od najranjivijih grupa na tržištu rada.

”Rodni jaz u stopi zaposlenosti, rodni jaz u platama za isti rad, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, manjak pristupačne brige o djeci, neplaćeni rad i sistem poreskih olakšica, pitanja su koja imaju krajnje negativne posljedice na položaj žena u društvu. Nijedan pomak nije učinjen u pogledu zakonodavnih i drugih mjera usmjerenih na uspostavljanje ravnoteže između poslovnog i privatnog života… Žene se i dalje suočavaju sa poteškoćama u ostvarivanju prava na nasljeđe i imovinskog prava u brakorazvodnom postupku. Neodostaju rodno budžetiranje i rodna komponenta u obrazovnoj politici”, upozorila je Evropska komisija prije nekoliko mjeseci.

Fašizam i patrijarhat ponovo na sceni u BiH

”Suprugu udavio kablom od kuvala za vodu” jedan je od naslova tekstova objavljenih na portalima širom Bosne i Hercegovine početkom oktobra prošle godine. Svirepo ubistvo mlade žene bilo je povod za proteste sa kojih je glasno poručeno da slučajevi ubistava žena i djevojaka nisu porodična tragedija, već ubistvo. Prema nezvaničnim i nepotpunim podacima, od 2017. u BiH je ubijeno više od 60 žena. Za one koje su godinama trpjele torturu u tišini, podataka nema.

Prema istraživanjima The Kvinna till Kvinna Foundation koja su objavljena u novembru 2022, broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u 2020. iznosio je 1.998. Dvije godine ranije, broj prijavljenih slučajeva bio je 1.851. Međutim, došlo je do smanjenja broja osuđenih za slučajeve nasilja u porodici.

Počiniocima se izriču uslovne kazne, djelimično ili potpuno uslovne zatvorska kazna, čak i u slučajevima ponovljenog djela.

A problem nasilja u porodici nije jedini problem sa kojim se žene u BiH suočavaju. One su svakodnevno izložene raznim oblicima nasilja (i) izvan kuće, diskriminaciji, omalovažavanju, vrijeđanju. Često su u podređenom položaju, a ravnopravnost nije opcija.

Denija Hidić iz inicijative Građanke za ustavne promjene kaže da žene u BiH i svijetu prije 150 godina nisu imale pristup obrazovanju, radu, napretku u karijeri, pokretanju biznisa, posjedovanju nekretnina, a o njihovom životu odlučivali su očevi ili muževi.

”Tek onda kada su se žene počele svjesno, masovno i djelotvorno organizovati radi poboljšanja svog položaja, počinje istorija o promjeni podređenog položaja žena. Ali, niti jedan sistem koji je kreiran u prošlim i u današnjem društvu ženama nije dao potpunu ravnopravnost. Čak i u sistemima, gdje su se žene masovno zapošljavale, to je bilo u oblasti slabije plaćenih profesija (tekstilna industrija, prosvjeta, zdravstvo, mediji)”, ističe Hidićeva.

Dodaje da su i žene u BiH prošle jako sličnu istoriju, da bi došle do 2022. - godine kada retradicionalizacija, fašizam, nacionalizam i patrijarhat osvaja teritorije BiH.

Retoriku vode lideri, a glavno sredstvo mjerenja radikalizma ideologije koju zastupa jeste količina ograničavanja sloboda i prava žena, upozorava Hidićeva i dodaje da su mnoge žene na marginama društva, ne odlučuju o važnim ekonomskim i političkim pitanjima, ne sudjeluju u važnim odlukama o sadašnjosti i budućnosti naše zemlje, ne pregovaraju o ustavnim promjenama ili reformskoj agendi.

Napominje da žene nisu učestvovale u kreiranju Ustava BiH, nisu prepoznate kao ustavna kategorija, nisu uključene u pregovaračke procese poslijeratne obnove države, mirovnim procesima, a ni procesima integracije BiH u EU.

Uspostava ravnopravnosti spolova jedan je od ključnih ciljeva i prioriteta savremenog društva. Ravnopravnost polova znači jednaku vidljivost, osnaživanje i učešće oba spola u svim sferama javnog i privatnog života i ima za cilj promovisanje punog učešća žena i muškaraca u društvu. Poražavajuće je zapravo da u Ustavu žene nisu vidljive, njih – kao takvih, u Ustavu nema, naglašava Hidićeva.

Upozorava i da je stopa nezaposlenosti žena alarmantno visoka, te da su žene na marginama višestruko diskriminisane.

”Slučajevi mobinga i seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu se gotovo uvijek odnose na žene. Vijesti o ženama koje zbog trudnoće ostaju bez stalnog zaposlenja su svakodnevnica. Žene u BiH na podršku u ostvarivanju porodiljskih prava ne trebaju računati, jer ona ovisi o retrogradnim politikama entiteta ili kantona prebivališta. Ulazak u treću dob predstavlja utemeljeni strah, jer je ostvarivanje prava na penziju i sigurnu starost jednako dobitku na lotu. Svaka treća djevojčica, djevojka ili žena, u toku svog života iskusi neki oblik nasilja, a ratna prošlost u kojem je silovanje korišteno kao “oružje rata” i danas pokazuje svu količinu straha i trauma koje se kao virus šire na nove generacije. Žene u političkom i javnom životu doprinose samo na simboličan način”, zaključuje aktivistkinja.

Hrvatska: Promjena sporija od života

O tome kakav je položaj žena u Hrvatskoj najmjerodavnija je sagovornica zaštitnica za ravnopravnost polova Višnja Ljubičić koja uvodno kaže da je hrvatsko društvo po pitanjima osvještavanja rodne (ne)ravnopravnosti, ali i unapređenja zakonodavnog okvira u tom području napredovalo. No odmah i upozorava kako je društvena promjena uvijek sporija od brzine života pojedinaca.

”Uprkos mnogobrojnim neupitnim pozitivnim promjenama posljednjih 20-ak godina svakodnevne rodno utemeljene nepravde prema pojedincima/kama ili grupama još uvijek su značajno prisutne. Dostupni podaci i svakodnevni realitet ukazuju da u Hrvatskoj žene i muškarci, nažalost, nemaju jednaka prava i mogućnosti u svim područjima života. Široko je prisutna rodna diskriminacija uz učestalost pojave rodno utemeljenog nasilja te postojanje brojnih stereotipa i predrasuda. Statistika ukazuje da smo već niz godina, uključujući i prošlu, suočeni s najvećim brojem pritužbi žena na diskriminatorno postupanje u svim područjima života, što čini konstantu od oko dvije trećine svih pritužbi te ukazuje na činjenicu da su žene i dalje društvena grupa koja je suočena s diskriminacijom na osnovu pola, majčinstva i porodičnog statusa u društvenoj, javnoj i privatnoj sferi. Žene pripadnice nacionalnih manjina, žene s invaliditetom, starije žene i žene iz ruralnih područja posebno su ugrožene i često višestruko diskriminisane”, pojasnila je Višnja Ljubičić.

Govoreći potom o najeklatantnijim primjerima koji pokazuju da je neravnopravnosti žena i te kako još uvijek prisutna u društvu navela je da u tom kontekstu dominiraju problematike femicida, nejednakosti na tržištu rada, polnog uznemiravanja, seksizama i diskriminatornog ponašanja u javnom prostoru, ali i problematika u vezi sa položajem i pravima migrantkinja, posebno u svjetlu sukoba u Ukrajini.

”Uz najveći broj slučajeva polne diskriminacije temeljem pritužbi koje primamo, a koje se i nadalje odnose na područje zapošljavanja i rada, značajan broj pritužbi odnosi se na različite oblike rodno utemeljenog nasilja, uključujući nasilje u porodici. Govoreći o nasilju u porodici treba imati na umu da se istovremeno sa porastom krivičnih djela broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u porodici, kao blažeg oblika nasilja, posljednjih godina skoro prepolovio. Taj se trend nastavio i lani. Ono što je dodatno zabrinjavajuće jeste da većinu nasilja prema ženama kontinuirano čine njihovi najbliži, supruzi, partneri ili bivši partneri, dok veliki broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči prekinuti nasilnički odnos. To upućuje i na zaključak da naš sistem borbe protiv nasilja prema ženama i u porodici dugoročno odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i pređe u sferu krivičnog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične. Ponovno izražavam ozbiljnu zabrinutost zbog eskalacije ubistava žena te ubistava žena od strane bliskih osoba, što se nažalost nastavilo i u 2022. Poražavajući je podatak da je lani život na ovaj način izgubilo 13 žena - upozorava zaštitnica.

Kada je riječ o tome jesu li u obavljanju istih poslova žene i dalje potplaćene u odnosu na muškarce, te je li žena i dalje manje na vodećim pozicijama, situaciju sažima konstatacijom da je neravnopravnost između žena i muškaraca još uvijek značajno prisutna i u području rada i zapošljavanja.

”Najviše pritužbi primam upravo u području rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti, što čini udio od 48,7%. Žene i dalje čine većinu nezaposlenih, većinu u potplaćenim sektorima, većinu kao žrtve polnog uznemiravanja na radnom mjestu, podzastupljene su na pozicijama poslovnog odlučivanja, nailaze na “stakleni plafon” i nemaju jednake mogućnosti za napredovanje. I dalje ne postoje odgovarajuće mjere koje bi na učinkovit način podsticale participaciju žena na pozicijama ekonomskog odlučivanja te imaju niže plate i penzije, iako se ukupni jaz u platama u pandemijskom razdoblju smanjio te u 2021. iznosio 7%, pri čemu u nekim djelatnostima i dalje iznosi više od 20%. Tu je i jaz u penzijama od 20,7%. A majčinstvo i nadalje ostaje glavni izvor rodne diskriminacije žena na tržištu rada - iznosi Ljubičić zabranjivajuće podatke.

Srbija: Posao muški, plata ženska

Krajem februara jedna radnica kompanije “Leoni” kod Kraljeva onesvijestila se na poslu i nekoliko dana kasnije preminula. Potom se još jedna radnica onesvijestila, a njihove kolege su saglasne da je to posljedica blago rečeno nehumanih uslova rada. Slično je u mnogim kolektivima, posebno stranih investitora koji praktikuju niskoprofitnu proizvodnju.

Otuda je razumljiva parola i poziv: “Dostojanstvo. Plata. Život! Marš za radna prava žena i platu za život!” feminističkih i drugih građanskih udruženja ženama Srbije da se na 8. marta okupe na Trgu Slavija i krenu u – Osmomartovski protestni marš. “Radnice, sindikalke, službenice, profesorke, nastavnice, vaspitačice, bolničarke, doktorke, domaćice, majke i one koje to nisu, sestre, bake, njegovateljice, učenice, studentkinje, aktivistkinje i mnoge druge”, a zahtjevi su, kao i čitav vijek ranije, prvo da se radno vrijeme ograniči na osam sati, uz dostojanstvene plate i uslove rada. Takođe, da društvo osnaživanjem institucija i usluga socijalne i zdravstvene zaštite preuzme teret njege i brige, koji je dominantno ženski neplaćen rad, te da institucije adekvatno i blagovremeno rade na prevenciji i reagovanju u slučajevima rodno zasnovanog nasilja. Kako se u pozivu nagašava, “neoliberalna država žene vraća prvenstveno u ulogu majke, njegovateljice i neplaćene kućne radnice, doprinosi sveukupnom ugnjetavanju i stigmatizaciji žena...”

S druge strane, Privredna komora Srbije proglasila je 2023. godinom ženskog preduzetništva, no da jedna lasta ne čini proljeće, jasno je iz činjenice da su, političkom voljom pretočenom u zakon, preduzetnice manje ravnopravne od drugih žena. Prema Zakonu o finansijskoj podršci porodici sa djecom preduzetnicama i drugim majkama koje nisu angažovane po ugovoru o radu, država je, suprotno drugim zakonima, ograničila porodiljsko bolovanje na godinu i ne plaća im tokom tog perioda doprinose na zarade. Time im produžava radni staž potreban za penziju za onoliko godina koliko imaju djece! I napokon, neto zarada koju primaju za trećinu je niža od uobičajenog iznosa, koji je prosjek plata isplaćenih u posljednjih 18 mjeseci. Ako ste preduzetnica u Srbiji, ostaćete uskraćene i za novac i za staž. Iako je ova “anomalija” uočena i prije usvajanja zakona, a potom priznata tokom primene, najavljena promjena nikako da se desi jer će to državu, navodno, skupo koštati.

Žene su i inače podređene u svijetu rada, jer su njihove zarade za 11 odsto manje u odnosu na “muške”, mada po zvaničnoj statistici “kaskaju” samo 8,8 odsto. Podrazumijeva se za isti posao, pri čemu su žene u prosjeku obrazovanije od svojih kolega, pa taj postotak valja povećati. U statističkoj varijanti, žene da bi dostigle isti godišnji prihod kao muškarci – moraju da rade bar 35 dana više.

No preko te očite nejednakosti najčešće se ćutke prelazi, pa je primjerice, u praksi Povjerenika za zaštitu ravnoporavnosti za 12 godina rada stiglo samo dvije pritužbe na nejednake zarade, a nijedna nije dovedena do suda, jer se taj tretman ženskog rada teško dokazuje.

Slično trendovima u svijetu i u Srbiji žene polako osvajaju neke profesije, ali po pravilu su to one iz kojih novac bježi. Odavno su “preuzele” trgovinu, zdravstvo, obrazovanje i kulturu, novinarstvo i slične oblasti gdje se ne ostvaruje visok profit, a zarada su ispod prosjeka. Istraživanja pokazuju da je na menadžerskim pozicijama svega 32 odsto žena.

Takođe, žene u Srbiji troše petinu vremena na neplaćene kućne poslove i taj rad, procijenjen na više od devet milijardi eura godišnje, čini 21,5 odsto BDP-a, pokazalo je istraživanje Koordinacionog tijela za rodnu ravnopravnost sprovedeno u saradnji sa UN žene.

Dalje, žene su nekoliko puta rjeđe vlasnice imanja, koja po tradiciji nasljeđuju muški potomci, niža je stopa zaposlenosti, a viša nezaposlenosti. Paradoks je da su sve stručnije, s jedne strane, ali i da daleko “prednjače” među nepismenima, prve su u redu za otpuštanje...

Istina, Srbija može da se pohvali podatkom da je među rijetkima koje imaju premijerku, a po učešću žena u zakonodavnoj vlasti među evropskim državama zauzima 14. mjesto, navedeno je u najnovijem Izvještaju povjerenice Brankice Janković. Tokom 2021, na koju se izvještaj odnosi, najviše pritužbi zbog diskriminacije podnijeto je na osnovu zdravstvenog stanja (113), pa pola (99), a visoko se kortiraju bračni i porodični status (53). Ne treba zaboraviti i da su kao najbrojnija osjetljiva grupa, žene višestruko ugrožene, uz polnu, tu su starosna i etnička diskriminacija.

I, naravno, mnogo su izloženije svakom vidu nasilja u kući i van nje, pa Srbija već hrli ka novom rekordu u femicidu, pošto je za prva dva mjeseca ubijeno osam žena, među kojima i dvogodišnja djevojčica.

( Jelka Jovanović (Danas), Tina Popović (Vijesti), Matea Jerković (Oslobođenje), Božena Matijević (Večernji list) )