Najmlađa djevojčica koja je spašena imala je sedam godina: Ugovoreni brakovi gase djetinjstvo

Komšinica mi je hvalila tog čovjeka iz inostranstva. Rekla je da je dobar, da nije strog, da je pošten. Onda su one pričale sa roditeljima. I njima su rekli da se vidi da je dobar čovjek. Imala sam tada 14 godina, počinje za “Vijesti” priču šesnaestogodišnja Romkinja koja je izbjegla sudbinu pojedinih svojih vršnjakinja da je rano udaju za čovjeka koga su joj “preporučile” lokalne provodažike.

Iako u priči stalno pominje da je u pitanju čovjek, na pitanje koliko je taj njen nesuđeni mladoženja imao tada godina, odgovara:

”Isto koliko i ja - 14. Preko telefona smo poslali poruke jedno drugom i tako se upoznali. Roditelji su mislili da me tada vjere i da me udaju kada napunim 18 godina. Nijesmo znali za zakon da se ne smijem udati tako rano”, nekako tiho, neuvjerljivo i sa osmijehom tuge priča dok krije pogled.

Fana Delija, izvršna direktorica nevladine organizacije Centar za romske inicijative, objašnjava da je istina ipak malo drugačija.

”Ona i njena sestre i braća, nažalost prose i to često njenoj porodici bude jedini izvor prihoda. Možda su njoj rekli da je u pitanju njen vršnjak, ali riječ je o momku mnogo starijem od nje. Sve je bilo dogovoreno, ali smo srećom na vrijeme to saznali i spriječili brak. Roditelji su pristali na proces reintegracije, a mi smo tako srećni što je ona završila osnovnu i upisala srednju školu, što redovno pohađa naše radionice i sada je vršnjački edukator”, ne bez ponosa priča Fana.

A ponosna je i djevojčica dok priča o školi, planovima, dok mašta o putovanjima. Ali i, kako onako usput dodaje, na činjenicu da se nije udala protiv svoje volje.

”Učim za kuvara. U školi je super i ništa mi nije teško. Znam da spremam razna jela, a majstor sam u pravljenju pite od krompira. Voljela bih da, kada završim školu, radim taj posao, položim vozački ispit i nastavim svoju budućnost. I moji to isto žele. Voljela bih da odem za Tursku, jer sam odmalena maštala da posjetim tu zemlju. Voljela bih da vidim i London. Engleski mi ne ide dobro, ali do tada ću naučiti. Valjda ću se jednog dana i udati. Ali, ne prije 25. godine”, sa osmijehom nade reče.

Okrila je i malu tajnu - hobi joj je pjevanje, i svi se oduševe kada pusti glas. Voljela bi da učestvuje i na nekom muzičkom takmičenju jer misli da je sa mikrofonom jednako dobra kao i sa varjačom. A ima i poruku za sve vršnjakinje iz romsko-egipćanske zajednice.

”Moja sestra ima deset godina. Ide u školu i stalno joj govorim da slučajno ne dozvoli da je neko prevari i da se rano uda. Neka uči, i igra se, a za udaju ima kad. Svim mojim vršnjakinjama bih poručila da se ne udaju mlade, da završe školu i da ne odustaju od svojih snova”.

Kada brak prekine igru

”Dječjim ugovorenim brakovima počeli smo da se bavimo krajem 2011. godine. Od tada do danas od ugovorenih brakova spasili smo 124 djevojčice - četiri djevojčice su od ove godine”, priča Fana i dodaje da su djevojčice kojima su brak, uglavnom roditelji, odredili prije punoljetstva većinom iz Nikšića, Podgorice i Berana, ali da ih ima i iz ostalih opština.

Morale su Fana i aktivistkinje iz Centra za romske inicijative da se suoče sa mnogim problemima da bi djevojčicama sačuvale djetinjstvo, da bi njihovu igru produžile za još koju godinu. Pojedine slučajeve, sve i da hoće, priznaje da ne može da zaboravi.

”Najmlađa djevojčica koju smo spasili od ugovorenog braka imala je sedam godina . Sreća je što smo uspjeli da je spasimo prije zasnivanja bračne zajednice i uništenja djetinjstva. Centra bezbjednosti je pokrenuo postupak i na kraju se ispostavilo da su ona i njena braća i sestra, njih četvoro ukupno, morali da prose, tako da se sada vodi postupak i protiv prosjačenja. Teške su sudbine tih djevojčica. Uspijemo da ih spasimo od ugovorenog braka, ali nažalost, pojedinima je već uništeno djetinjstvo. Sjećam se da mi je jedna djevojčica pričala da se onesvijestila tokom prve bračne noći. Druga je pričala kako nije znala šta ujutro da radi, šta da obuče. Imali smo i djevojčice koje muž tokom prve bračne noći ošamari, čisto da pokaže da je glavni i da tako treba. Njima i majke pričaju o tom šamaru, ali kao da je to nešto što je normalno. Sjećam se i djevojčice koju su rano udali i koja je u toj novoj porodici krišom sakupljala kamenčiće kako bi mogla da igra klikere. Vjerovatno je nesvjesno pokušavala da na taj način produži svoje djetinjstvo”, priča Fana i dodaje da oko 90 odsto “spašenih” djevojčica je bilo uzrasta od 15 do 17 godina.

Tabu temu otvorili 2011. godine

Fana je aktivistkinja već skoro 19 godina, a organizacija na čijem je čelu od 2011. godine je počela da se bavi ugovorenim dječjim brakovima. Kako kaže, nijesu sa tom problematikom odmah startovali, jer je i njoj bilo potrebno vrijeme da “odraste” i ojača.

”Kada sam krenula da se bavim ovim što radim, priča oko ugovorenih brakova je uvijek bila u meni jer sam bila svjesna šta se dešava u zajednici iz koje potičem. S druge strane još uvijek nijesam bila spremna da se uhvatim u koštac sa tom problematikom i borim protiv toga. Bila sam mlada, a i zajednica je na samom startu bila protiv mene. Tati su stalno govorili kako da mu pored sedam sinova kćerka, koja uz to još nije udata, radi. Trebalo mi je sedam-osam godina da se osnažim i počnem sa takvom pričom. Teško je bilo gledati te djevojčice kako rano zasnivaju brak, koliko su tužne, a roditelji ih ‘hrane’ pričom da je to jedina njihova vrijednost. Ja sam dolazila iz porodice kojoj udaja ženske djece nikada nije bila jedina vrijednost. Majka je uvijek sestri i meni, ali i braći, govorila koliko je bitno obrazovanje i da treba da se školujemo”.

Kaže da prvi slučaj dječjeg ugovorenog braka kojim su se pozabavili nikada ne može zaboraviti. Bilo je to otvaranje tabu teme, priča o problemu za koji svi znaju, ali koji “stavljaju pod tepih” i ćute.

”Bilo je to krajem 2011. godine. Prisustvovali smo jednom skupu gdje su bili predstavnici svih relevantnih institucija. Iznijela sam slučaj djevojčice iz Nikšića od nepuno 12 godina. Pričala sam onako kako jeste, bez ikakvog uljepšavanja, i rekla da predstavnici institucija nijesu uradili ništa da ta djevojčica ne zasnuje brak. Nikada neću zaboraviti koliko je poziva uslijedilo nakon mog izlaganja i pravdanje da se to baš nije tako dogodilo i da su oni uradili sve što su bili u mogućnosti. Na kraju sam ispala kriva što sam iznijela slučaj. Bila sam zaprepašćena i jako loše sam se osjećala jer nijesam dobila podršku nadležnih, iako sam očekivala. Ali, istovremeno sam bila i srećna jer su se preko noći svi pokrenuli i djevojčica je vraćena. Nažalost, ona se ipak udala prije punoljetstva, tako da nijesmo bili u potpunosti zadovoljni riješenim slučajem”.

Kazne blaže i od zakonskog minimuma

Analizom sudske prakse, Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) došao je do podatka da je u posljednjih 19 godina, od kada je trgovina ljudima u crnogorskom Krivičnom zakonu (KZ), samo dvije od 22 pravosnažne presude za trafiking odnose se na prosjačenje i ugovoreni brak.

Iako je za prinudni brak prema KZ-u predviđena kazna od najmanje tri godine, optuženi koji je zloupotrijebio svoju dvanaestogodišnju ćerku i natjerao je na brak, u zamjenu za 5.000 eura, osuđen je na dvije godine zatvora. Ova odluka postala je pravosnažna 2021. godine.

Podaci UNICEF-a iz 2018. godine pokazuju da je svaka treća djevojčica iz romske polupacije, i jedan u šest dječaka te zajednice, između 15 do 19 godina, trenutno u braku ili nekoj vrsti zajednice.

Ne odustaju od cilja da djeca prestanu da rađaju djecu

Počeci aktivizma na polju dječjih ugovorenih brakova, kaže Fana, bili su teški. Ni danas im nije lako, ali ne posustaju.

”Najsrećnija sam kada uspijemo da ohrabrimo djevojčice da nastave školovanje, da dođu na naše radionice, roditelje da se uključe u proces reintegracije. Posebno sam ponosna na dva zadnja slučaja - djevojčice su završile osnovnu školu, nastavili srednju, ostali smo u kontaktu i sa njima i sa roditeljima. Imamo slučajeve gdje roditelji pokušavaju da prihvate to što im mi pričamo, ali dolazimo u situaciju da onda najčešće krive svoje kćerke da su one te koje su navodno htjele da se udaju pa da su zato ugovorili brak”.

Svjesna je da ne može sve da promijeni, da ne može sunarodnike tako brzo i lako da ubijedi da ugovoreni dječji brakovi nijesu tradicija, ali ide korak po korak i raduje se svakom zaustavljenom braku, spašenom djetinjstvu, nastavku školovanja. Ne odustaje, čak ni nakon brojnih fizičkih napada, čak ni nakon razbijene glave njenog brata kada su pokušali da zaustave jedan takav brak.

”Najteže mi je palo kada su mog brata napali. Ali i pored brojnih prepreka sa kojima se suočavamo, nećemo prestati da štitimo djevojčice od nedozvoljenog braka. One, a i šira zajednica moraju znati da postoje i neki drugi putevi i da nije jedina njihova vrijednost da u što ranijem periodu zasnuju bračnu zajednicu. Drago nam je što se uključuju i mladi aktivisti i prijavljuju takve slučajeve. Podršku imamo i od Romskog savjeta, što nije bio slučaj te 2011. godine kada smo počeli da se bavimo ovom problematikom. Svi zajedno možemo uraditi dosta da sve djevojčice u romsko-egipćanskoj zajednici imaju srećno djetinjstvo i da djeca ne rađaju djecu”, poručila je Fana Delija.

( Svetlana Mandić )