Istraživanje Univerziteta Crne Gore: Prve školovane žene doprinijele promjeni običajne kulture Crne Gore

Prve školovane žene Crne Gore doprinijele su promjeni običajne kulture, unoseći nove navike i običaje u socijalni milje, u kojem su živjele i radile. Duh tog vremena i eho života polaznica Djevojačkog instituta Cetinje, prikazuje istraživanje profesorki Univerziteta Crne Gore, Tatjane Novović i Biljane Maslovarić, "Počeci obrazovanja žena u Crnoj Gori. Djevojački Institut na Cetinju“, objavljenom u međunarodnom časopisu Annales-Anali za Istrske in Mediteranske Studije-Series Historia et Sociologia.

"Krajem 1869. godine osnovan je "Djevojački Insitut Carice Marije Aleksandrovne“, na Cetinju, po uzoru na slične zavode u Rusiji, Bugarskoj i drugim krajevima, a smješten je u Njegoševoj Biljardi, pod stalnim nadzorom crnogorske knjaginje Milene“, navodi se u radu.

U Instututu su upisivane učenice uzrasta od devet do 12 godina, a školski program se postepeno razvijao od četvorogodišnjeg do osmogodišnjeg, da bi već 1901. godine postao Institut „sa temeljno uređenim, detaljno struktuiranim planom i programom“. Na osnovu izvora, autorke Novović i Maslovarić navode da su prve polaznice Instituta bile uglavnom kćerke „imućnijih roditelja i crnogorskih glavara“. Još na samom početku rada škole, na osnovu konkursa u ondašnjem listu „Crnogorac“, apostrofira se i mogućnost upisa djevojčica iz inostranstva, koje bi plaćale školarinu u iznosu od svega 100 talijera.

Posebna pažnja u ovom radu, u kojem je skiciran društveno-obrazovni kontekst tog vremena, posvećena je upraviteljki Instituta Sofiji P. Mertvago, koja je dala pečat Institutu, ali i razvoju crnogorske prosvjete i kulture, posebno obrazovanju žena i odgajanju djece predškolskog uzrasta.

Za upraviteljku je imenovala ruska carica Marija Aleksandrovna, Carskim dekretom, 1888. godine, nakon čega je provela dvije i po decenije života na Cetinju.

Porijeklom iz ugledne ruske porodice, sa obrazovanjem stečenim na Smoljnom institutu, besprekorno je govorila francuski, njemački i engleski jezik, a iskustvo je stekla i kao upravnica Marijinske ženske gimnazije u Rjazanu.

Radikalno je pristupila preuređivanju cetinjske djevojačke škole, obezbijedivši, za početak, novčanu podršku od ruske carice-pokroviteljke, a narednih godina je njenim zalaganjem, uslijedilo i povećanje godišnjih subvencija.

Sa svojim pedagoškim osobljem, usaglasila je Plan i program Škole. Ustav i Program je 1873. godine potvrdio knjaz Nikola, kojim je nedvosmisleno podcrtano da direktorka/upraviteljica Instituta "prima naređenja od knjagine i ništa ne može preduzeti bez prethodne odluke Njenog Visočanstva“ (čl. 10).

U radu instituta, kako bilježe autorke Novović i Maslovarić, na osnovu zapisa Rovinskog, uključeni su bili stručnjaci iz inostranstva, pored domaćeg kadra. Ispitima polaznica prisustvovale su knjaginje Jelena i Ana, nekad i knjaževski par, knjaz Nikola i knjaginja Milena, mitroplit i predstavnici diplomatskih misija na Cetinju.

U cilju šireg uključivanja djevojčica, organizovala je pripremni razred, 1894. godine, za najmlađe polaznice škole, radeći i sama sa njima, uz povremenu pomoć starijih učenica.

"Gospoica Sofija“, kako su je od milošte zvali u Crnoj Gori, imala je posebno interesovanje za život žena te je obilazeći knjaževinu došla na ideju da pokrene "Radničku škole knjaginje Jolande“ na Cetinju, 1901. godine, osmisli program i angažuje jednu od institutki da radi sa polaznicama Škole.

Predstavljajući život Instituta, u kojima su djevojke živjele odvojeno od porodica, autorke navode da su vladale familijarne relacije sa zaštitničkim odnosom starijih "institutki“ prema mlađima“. Djelić atmosfere autorke prenose kroz citat Pavla Rovinskog:

"Đeca provode dan drukče nego obično... U 1 sat poslije podne idu u šetnju izvan varoši... U neđelju, poslije podne određeni su dva sata za primanje roditelja, a za tijem učenice spremaju svoje lekcije, šetaju, kad je lijepo vrijeme, a veče provode u zabavama, a najviše u pjevanju"

U rasporedu Instituta bilo je predviđeno vrijeme za pisanje pisama porodici. Prije slanja, zbog pregleda rukopisa i urednosti, djevojke su ga pokazivale Upravnici.

U Institutu, Mertvago je investirala u nastavni kadar, formiranje kabineta i opremanje zbirki. Uz njena zalaganja, Institut je imao fizički kabinet, hemijski laboratorijum, mineralošku kolekciju, nastavna sredstva za crtanje i kaligrafiju, nekoliko fortepijana, koncertni klavir, fiskulturnu dvoranu. Ipak, od svih predmeta Upravnica je s naročitim pažnjom apostrofirala nastavu maternjeg i stranih jezika.

"Naime, pored uobičajenog korpusa obvezujućih predmetnih cjelina iz nauka, jezika, umjetnosti, didaktičko-metodičkih oblasti, "rukođelja“ i "gazdinstva“, posebno su istaknuti sadržaji iz domena "vladanja, marljivosti, urednosti i načina držanja“, navodi se u radu.

U svjedočanstvima institutki na prvom mjestu je istaknuta ocjena iz vladanja, a potom opšeg uspjeha. Autorke rada, Novović i Maslovarić, primjećuju da se distinkcija između ondašnjeg i sadašnjeg vremena upravo uočava u vodećim vrijednostima i isticanju stavke vladanja.

Do 1900. godine, u ovoj Ustanovi, diplomiralo je 140 vaspitanica, od kojih 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 6 iz Bosne, 3 iz Hrvatske i Albanije, po jedna iz Slovenije, Slavonije i Bugarske.

O radu Instituta, Upravnica je redovno obavještavala javnost kroz ondašnju dnevnu štampu, posebno "Glas Crnogorca“, "Cetinjski vjesnik“ i drugi.

Iako je uspjeh i ugled Instituta bio toliki da su austrijske vlasti slične institucije otvorile u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, on je zatvoren 1913. godine, nakon 42 godine postojanja. Odluka Ruskog poslanstva i carske vlasti u Petrogradu je bila neopoziva. Jedan od mogućih razloga koje autorke navode je sukob u narodnoj Skupštini, između Uprave instituta i Ministartsva prosvjete Kraljevine Crne Gore, zbog neusaglašenih ingerencija u procesu upravljanja Institutom. Predstojeći ratni događaji obustavili su dalji razvoj školstva i obrazovnih "zamaha“ u ondašnjoj crnogorskoj sredini.

Neke od "institutki" su radile kao učiteljice po Crnoj Gori i u drugim južnoslovanskim sredinama, dok su neke nastavile školovanje, najčešće u Rusiji, na filološkoj i medicinskoj katedri, prema dostupnim podacima i sačuvanim svjedočanstvima. Sa savršenim poznavanjem stranih jezika i stečenim obrazovanjem, polaznice ove škole su donosile novu kulturu u zatvorenoj crnogorskoj sredini.

( Al.H. )