Bosiljčićevo poetsko muzičko ispovijedanje iz srca

"Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči", počeo je Himnom ljubavi iz Biblije Ivan Bosiljčić poetsko muzičko "Naše veče" u Nikšiću.

Emocijom, toplinom u glasu, romantikom koja je pomalo zaboravljena, potrudio se Ivan da ne bude "zvono koje ječi" već ljubav koja nadahnjuje i oplemenjuje, ali i ljepota muzike i stiha jer, kako reče, ne treba zaboraviti da će "ljepota spasiti svijet" (Dostojevski).

Istina, u tome su mu pomogli Sergej Jesenjin, Konstantin Simonov, Bulat Okudžava, Šarl Bodler, Milan Rakić...Luis, Vlatko Stefanovski, Indexi, Miloš Radovanović, ruske romanse...ali i izuzetni gitaristi, Goran Kovačić, profesor gitare, kompozitor i tekstopisac i Zoran Stojanović, svjetski poznati virtuoz, profesor klasične gitare i kompozitor međunarodne reputacije, kao i Milan Vujović koji se potrudio za, kako reče Ivan, "ritam srca".

"Bio mi je cilj da napravimo jedno veče gdje prestaje riječ, a počinje muzika. Vjerujem da kada čovjek više ne može da se govornom riječju izrazi, da on zapjeva - od muke, radosti, ali prosto mora da krikne. Ovo veče je bilo bazirano na tome - veče opšte popularne muzike koju svi znamo, a o kojoj možda nismo dovoljno razmišljali o čemu je. Kada neka pjesma koju znamo počne da se pjeva, recimo, uz jednog Jesenjina onda shvatite koju radost ili tragiku ta pjesma nosi", kazao je Bosiljčić "Vijestima" nakon koncerta i fotografisanja sa publikom koja je aplauzima i vraćanjem na bis poručila umjetniku da veče koje je organizovalo Nikšićko pozorište i jeste bilo "naše veče".

Veče koje predstavlja, kako reče Bosiljčić, tumačenje stihova koji su svuda oko nas, a koji ponekad prođu pored nas.

„Jednostavno ih ne zapazimo. A zašto ih tumačimo? Da bi u njima našli ljepotu, da se sjetimo da ljepote još uvijek ima“, kazao je Bosiljčić koji se potrudio da publika ne osjeti gdje počinje glumac, recitator, a gdje pjevač.

Važno je bilo da u svakoj izgovorenoj riječi, otpjevanoj strofi, bude Ivan.

„Ja se pred publikom na ovaj način ispovjedam, neke svoje stavove iznosim kroz muziku i stihove drugih“, rekao je glumac koji duže od deceniju sa publikom „priča“ putem poezije i muzike, a duplo duže ulogama koje je odigrao.

Kako je kazao, prvi parametar po kome odlučuje da li će se neka pjesma naći na njegovom repertoaru je srce, svjestan da će onda moći da publici ugrije dušu.

„Muzika je, kao i poezija, birana po srcu. S druge strane, ako govorimo iz tog tehničkog ugla, mnogo sam pazio o tome da se pjesnički jezik u pjesmi skoro identično poklapa sa pjesničkim pisanim jezikom. I tu ne postoji barijera da li se kombinuju Bodler ili ruski cigani, Jesenjin sa bilo kojom muzikom sa našeg podneblja, narodnom ili savremenom. Bitno je samo da se u značenju taj fluid nastavlja. Naravno, moj zadatak je bio da taj prelaz u finesama 'isklešem' i da imate osjećaj da vas veče nosi. A nosi i mene taj kontakt i razgovor sa publikom. Da sam pjesnik i ja bih ovako pisao. Da sam kompozitor ovakve bih pjesme komponovao. Jednostavn,o osjećam ove pjesme kao da sam ih ja napisao“.

A " Molitvu Fransoa Vijona” od Bulata Okudžave i Ivan i publika doživješe kao svoju.

„Dok se još zemlja okreće, dok je još jarko svjetlo, Gospode, daj ti svakome ono čega nema: mudracu daj glavu, plašljivcu konja, daj sretnom novac…I ne zaboravi na mene“

( Svetlana Mandić )