Intenzivna emocija i nagon umjetnika

Dok aktivno radi na više projekata u različitim medijima, među kojima se trenutno ističe rad na dva filma, mladi autor Mato Uljarević ne zapostavlja svoj primarni poziv akademskog vajara, pa nastavlja da predstavlja atraktivne skulpture pune simbolike, ovoga puta u Kotoru, gdje će večeras biti otvorena njegova samostalna izložba “Nebo” u Gradskoj galeriji.

Uljarević se bavi konceptualnom umjetnošću, skulpturom, crtežom, filmom i animacijom, a za sobom ima i nagrađenu knjigu “Suteren” čija promocija slijedi 21. marta u Beogradu. S obzirom na različite medije kojima se izražava, Uljarević kaže da se prilikom stvaranja prepušta inspiraciji i stvaralačkom porivu, a u zavisnosti od trenutka bira medij kojim će se izraziti...

Ističe da, između ostalog, u animiranom filmu “Uroš” koji je posvećen Urošu Toškoviću, a u fazi je produkcije, proces crtanja čini vidljivim i objašnjava šta se moži očekivati od tog djela.

"Uroš Tošković je zapravo motiv za temu koja je suštinski mnogo šira i koja se bavi uopšte pitanjem smisla stvaranja i potrebe za stvaranjem. Osnovno polazište filma je priča o smrti i stvaranju kao mehanizmu kojim čovjek pokušava da pobijedi smrtnost i prolaznost. Uroš je tu bio interesantan upravo i zbog stalnog ponavljanja priče o vlastitoj besmrtnosti kroz svoje djelo. Kod njega je tako, na neki način, intenzivirana emocija onoga što osjeća i pokušava svaki umjetnik, svaki stvaralac i svaki čovjek uopšte”, ističe Uljarević.

Mladi crnogorski umjetnik dalje detaljnije govori o svojim projektima, najavljuje postavku u Kotoru, promociju knjige u Beogradu, film "Uroš" i dokumentarac "Burna brežina".

Vaša samostalna izložba "Nebo" publici u Kotoru pruža priliku da se upozna sa Vašim vajarskim izrazom. Čime ćete se predstaviti i šta karakteriše radove?

Do sada se nijesam predstavljao na primorju, tako da mi je interesantno da uđem u komunikaciju sa publikom tamo. Izložene su skulpture u terakoti nastale tokom prethodnih godinu, dvije dana. Većinu radova iz tog ciklusa sam predstavio na samostalnoj izložbi u Podgorici, kao i na nekim kolektivnim. To su skulpture rađene na pomalo specifičan način koji praktikujem u posljednje vrijeme. To su skulpture u pečenoj glini koje se prave tako što se glina zida, unutra je prazan prostor, a ta glina kad se osuši peče se u specijalnim, namjenskim pećima i dobija se ta čvrsta terakota, materija nalik cigli. Interesantno je možda to što se trudim da se malo igram materijalom, propitujem krajnje mogućnosti terakote, jer uvijek postoji opcija pucanja, rušenja i slično, a ja težim da sve to gurnem do samih granica stabilnosti i da uđem u neki dijalog sa materijom.

Samim nazivom postavke primijetna je težnja, čežnja ka visinama i usmjerenje ka nečemu što se čovjeku čini kao određena granica...

Tako je, otuda i taj naziv. Sve skulpture u suštini izrastaju uvis, kreću se po vertikali i sve su biomorfne, odnosno djeluje kao da izrastaju, poput biljke ili živog organizma koji se na taj način kreće. I u samom procesu rada skulptura nastaje tako što je zidam odozdo i kreće se uvis. Najveća među njima ima više od dva metra, a radio sam je penjući se stepenik po stepenik kako je i ona rasla, dok nijesam došao do te konačne visine. Htio sam prosto da vidim koliko to može da izraste i nijesam želio da se zaustavljam do same granice materijala, odnosno dok nijesam bio siguran da će nakon sledećeg poteza doći do pucanja.

Prisutan je kontrast neba i zemlje, ali i brojne metafore koje prate čovječanstvo kada su ti pojmovi u pitanju, bilo da se vezuju za religijski kontekst, mitove, tradiciju, neku praksu ili iskustvo...

Zanimljiv mi je odnos zemlje i neba, na šta referiše i materijal od kojeg su skulpture sazdane, odnosno glina koja je zapravo zemlja i koja pokušava da se uzdigne ka nebu, a kontrast između neba i zemlje mi je dodatno bio inspirativan. To je i suština izložbe, iako ne na neki konkretno ilustrativan način.

Jedna od podtema dolazi iz serije radova antropoloških figura koje imaju poglede i lica usmjerena ka nebu, kao da čekaju neku vijest odozgo. Motiv za to je stalno postojanje ambivalencije neba... Nebo je ono koje donosi život, tipa kišu u sušnim periodima, ali donosi i oluje, havarije, pa i bombe... Jedna od najvećih skulptura iz te serije zove se "Glad" i ta figura kao da širi usta ka nebu očekujući neku hranu, a opet jedna od njih je inspirisana bombardovanjem Podgorice i tragedijom koja dolazi sa neba u vidu bombi. U suštini, sve je u ambivalenciji, istovremenom strahu od toga šta može da dođe sa neba i sa druge strane u nadi i blagoslovu koje očekujemo gledajući u nebo.

Ne izbjegavate iznošenje svojih motiva, lična tumačenja radova, dok većina umjetnika preferira da posmatrač sam stekne svoju sliku. Zbog čega?

Sve uvijek zavisi od toga koje djelo se postavlja. Neke radove volim da objasnim i do kraja imam tekst o umjetničkoj eksplikaciji koja objašnjava zašto je nešto takvo kakvo je, a to je najčešće kod konceptualnih radova. Kad čovjek želi konceptom da se osvrne na neku temu ili se bavi određenim pitanjem, onda želi i teorijski i na svaki drugi način da približi posmatraču ono čime se bavi. Nekad je to potpuno izlišno i nekad je nedorečenost umjetnika upravo ono što završava rad, a ono što gledalac sam vidi ili zaključi je ono što taj neki rad čini dobrim ili lošim. Ja ovdje nijesam htio do kraja da potenciram o čemu se radi, samo sam stavio naslov i prepustio sam kustosima, istoričarima umjetnosti i gledaocima da sami iznose neka svoja viđenja. Tu je bilo različitih tumačenja od kojih nijedno nije u startu pogrešno, jer je sve to sastavni dio djela.

S obzirom na to da se izražavate u različitim medijima, od crteža, animacije, skulpture, riječi, šta biste rekli od čeka zavisi "materijal" kojim Vaša inspiracija i motivi dolaze do konačnog oblika?

Kad želi da se bavi nekom temom, sam čovjek osjeti, a motiv pronađe najbolji način kako da proizađe i djeluje. Svi ti mediji kojima se izražavam na neki način odgovaraju principu po kojem funkcionišem, po kojem stvaram. Crtež nastaje slično kao skulptura u terakoti, a slično i kao pjesma, odnosno jednim intenzivnim, ekspresivnim, trenutnim nabojem inspiracije, prije nego nekim dugotrajnim procesom koji podrazumijeva neku veliku pripremu i skice za konačan rad. Dva su stvaralačka principa, jedan podrazumijeva posvećenost, dugotrajan rad, planiranje i drugi koji podrazumijeva da se u kratkom periodu izruči neka intenzivna energija kojom bi se odgovorilo inspiraciji u trenutku. Meni više odgovara taj drugi način.

Kad smo kod toga, što se tiče crteža, trenutno radim i na animiranom filmu o Urošu Toškoviću i to crtajući ugljenom na velikom komadu papira, a zatim fotografišem taj crtež, unosim neke izmjene, brišem gumicom, docrtavam ugljenom... Tako u seriji tih crteža, kroz jedan duži vremenski period nastaje film. Na taj način postaje vidljiv i sam proces crtanja. Umjetnik kad crta obično ima priliku da izloži samo finalni proizvod, a vrlo često je onaj proces tokom kojeg dolazimo do finalnog proizvoda podjednako interesantan, prija i može biti zanimljivo i gledaocu da posmatra kako nastaje crtež, pa i da posmatra svaku liniju kako se povlači i nastaje ili nestaje. To ostavlja jedan zanos, vide se tragovi prethodnih crteža, a sve to uvezujem sa Urošem Toškovićem, njegovim načinom izražavanja, crtanja... Mislim da to može biti jedan interesantan projekat koji smo nedavno smo koncept koji smo razvijali predstavili i na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Klermon Feranu, a sada smo ušli intenzivnije u taj procesprodukcije.

Iako verziran ka Urošu, djeluje da film prikazuje arhetip umjetnika i života stvaraoca, dok je Tošković sebe svakako uzdigao do nivoa legende... Koliko je zahtjevno odgovoriti tom zadatku, posebno putem animacije, ali i crteža u kojem je on bio majstor?

Kao što si i sama rekla, Uroš je upravo motiv za temu koja je suštinski mnogo šira i koja se bavi uopšte pitanjem smisla stvaranja i potrebe za stvaranjem i ono što je neka najosnovnija tema filma jeste priča o smrti i stvaranju kao mehanizmu kojim čovjek pokušava da pobijedi svoju smrtnost i prolaznost. Uroš je tu bio interesantan upravo i zbog stalnog ponavljanja o svojoj besmrtnosti i da će on kroz svoje djelo ostati besmrtan. Kod njega je tako, na neki način, intenzivirana emocija onoga što osjeća i pokušava svaki umjetnik, svaki stvaralac i svaki čovjek uopšte. Borba čovjeka sa unutrašnjim nagonima je ideja koju sam htio da obradim na ovaj način. Film je pun nekih mračnih motiva, pun momenata koji su možda inspirisani i biografskim detaljima iz Uroševog života, ali koji suštinski mogu da se prenesu i na sadašnji trenutak i iskustvo svakog čovjeka. Film neće biti narativan i linearan koliko će, slično i poeziji, biti nadrealan, sa smjenom fantastičnih priča koje se pretapaju iz jedne u drugu, a za šta je animacija stvarno zahvalna, kao i sama tehnika ugljena. Jedan crtež prelazi u drugi, dešava se metamorfoza likova, pretapanje pokreta, što može biti vizuelno interesantno, a sve će biti praćeno poetskom naracijom i možda jednom pjesmom koja će pokušati da bude dijalog između mene kao umjetnika i Uroša kao umjetnika. Tako i kroz crtež i naraciju ja pokušavam da kroz neki odnos, njegovom atmosferom i njegovim likovima napravim neku priču.

Intersantan je i kontrastan spoj animacije i crteža i to u filmu koji, iako djeluje tako, nije niti klasični animirani film, a ni klasični dokumentarac. Koliko dokumentarnih, biografskih elemenata će biti u ovom djelu, a koliko će ono biti svojevrstan omaž velikom umjetniku?

Suštinski, nama tehnologija danas dozvoljava da potpuno istu vrstu animacije ostvarim i kroz kompjutersko crtanje, 2D animaciju koristeći digitalne crtačke tehnike, pri čemu potpuno može da se imitira izgled papira, gumice, ugljena... Suštinski, samo ljudi koji se bave time mogli bi da primijete da li se radi o nečemu što je ručno crtano ili digitalno. Ja sam se ipak odlučio na drugačiji pristup, jer mi je sami proces nastanka crteža, sami odnos sa papirom, koji je iako komplikacija i dodatna njegova vrijednost. Ljudi su dobro reagovali na ovaj naš pristup i dobro doživljavaju to da je crtani film baš ručno crtan, na analogni način, doživljavaju to kao važnu i ozbiljnu stvar.

Film će biti dokumentarni u smislu da će se negdje kroz film pojaviti Urošev glas ili interpretacija njegovog glasa iz intervjua koje je davao, sa poetičnim opisima i pričom o životu, Parizu, mladosti, odrastanju. Neće biti dokumentaran, ali možda bude dokumentarnih elemenata. Film je moj omaž i umjetnički odnos prema Urošu, vezan za njegov unutrašnji svijet, za unutarnje procese kod svakog umjetnika, što možda ljudi i ne očekuju. Prije svega, kratka je forma, namijenjen je domaćoj publici, ali i svjetskoj festivalskoj publici koja prati scenu animacije i vrstu tehnike kojom se ja izražavam.

Poznato je da je Tošković bio osobenjak, a koji je imao snažan uticaj na crnogorsku, ali i svjetsku likovnu scenu. Koliko je to (ostalo) priznato?

On je imao onu specifičnu jurodivost koja je uvijek bila neka vrsta savjesti društva, neka vrsta konstantne kritike našeg stava prema životu, naše kulturne scene, hijerarhije u kulturi i društvu, on je sve to obesmišljavao i ogoljivao. Čini mi se da je u tom smislu postigao nešto i kao umjetnik performansa, umjetnik koji radi neku vrstu društveno-angažovane umjetnosti, budući da je kroz to stalno šokiranje i odbacivanje ustaljenih normi prodrmavao kulturnu i društvenu stvarnost uopšte. On je na neki način bio i skrajnut zbog tog njegovog načina ponašanja koji je bio beskompromisan, nije se uklapao u sistem i hijerarhiju i mislim da je nakon njegove smrti stvarno neophodno da mu se čitava naša kulturna javnost na neki način oduži, a i ovo je jedan od mehanizama da možda lično ja to uradim. Svakako, čitava naša umjetnička scena ima neku vrstu duga prema njemu.

Angažovani ste na mnogo projekata, a kao mlad autor, da li klima i položaj umjetnosti u Crnoj Gori omogućavaju ostvarivanje ideja i potencijala?

Nikad nijedna sredina nije idealna za proizvodnju umjetnosti i vjerovatno ni ne treba da bude, jer umjetnost ne nastaje u idealnim uslovima, već kao neka vrsta kompromisa ili stvaranja uprkos situaciji. U tom smislu postoje određena ograničenja, ali i pozitivne stvari, tipa da je oba filma podržao Filmski centar Crne Gore koji ima dosta dobro razvijen sistem, iako može dodatno da se poboljša situacija za sve umjetnike. Ključno je da je čitav taj kulturni sistem dosta zarđao i zasnovan na nekim starim rutinama, navikama, besmislenim birokratskim procedurama, a ono što je neophodno je da se čitav kulturni sistem u Crnoj Gori reformiše, prati nešto što su savremeni tokovi umjetnosti, da odgovara na zahtjeve novih generacija umjetnika koji treba da se profilišu u narednom periodu. Nadam se da će vremenom doći do toga, a trenutno je nezahvalan položaj ljudi koji pokušavaju da žive samo od umjetnosti. Mislim da je to praktično nemoguće. Većina nakon završenog fakulteta prestane da se bavi umjetnošću, već završi fakultet i preusmjeri se na nešto što obezbjeđuje egzistenciju. To je nešto na šta će čitava država i društvo morati da odgovore ukoliko mislimo da izgradimo neku ozbiljnu kulturnu scenu...

Usamljenički život specifičnog lika i motiv Njegoša

U procesu nastanka je i Vaš drugi film. Da li biste rekli o čemu se radi i šta se može očekivati?

Drugi film na kojem trenutno radim je "Burna brežina" i to je opet dokumentarac, ali ne onakav kako ljudi percipiraju dokumentarce, s obzirom na to da prvo pomisle na televizijski dokumentarac. Dokumentarni film ima umjetničke elemente, može da ima i elemente fikcije i igranog filma. Film se bavi jednom specifičnom ličnošću koja živi u Crnoj Gori i usamljeničkom životu te osobe, a pokušavam i da kroz priču o njemu napravim neke paralele sa Njegoševim djelom, motivima, pogledom na svijet. Za sada ne bih više otkrivao o filmu...

"Suteren" pred publikom u Beogradu

Prošle godine objavili ste i prvu knjigu, i to kao rezultat prestižnog konkursa. Može li se očekivati i da se uskoro krene sa promocijama?

Knjiga je izašla prošle godine, kao nagrađeni rukopis za nagradu "Novica Tadić" koju dodjeljuje Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije. Meni je velika čast što sam dobio nagradu koja nosi ime po velikom i značajnom pjesniku koji me je dosta i naučio i na kojeg sam se i sam dosta ugledao prilikom stvaranja moje poezije. Dobra je prilika i da najavim promociju u Beogradu 21. marta, u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka, na Svjetski dan poezije, a čime se otvara nagradni konkurs za ovu godinu. Tako njen život tek slijedi.

Da li biste čitaocima otkrili nešto više o knjizi?

Nastajala je kao niz zabilješki o svakodnevnim situacijama, ali na neki drugačiji, možda malo iskrivljen način, gdje se više koncentrišem na neki apsurd, nadrealne momente i pokušavam u svakodnevnim situacijama da nađem različite uglove koji čine tu situaciju interesantnom. Naziv knjige je "Suteren", prvi je bio "Gušterov rep", a oba na neki način otkrivaju sam sadržaj. Dakle, to je neka vrsta suterenske poezije koja ne pretenduje da bude lijepa, skladna, čak ni da bude uzvišena, već da iz prikrajka daje neke komentare prema svijetu, iz nekih nevidljivih i iščašenih pozicija. Knjiga je nagrađena dok je bila pod prvim nazivom "Gušterov rep", što je motiv koji se često ponavlja, a vezan je za apsurdne i nadrealne momente i prizore u pjesmama...

( Jelena Kontić )