Kako je 2014. godine svjedočio Milorad Ulemek Legija u procesu za ubistvo Slavka Ćuruvije

Milorad Ulemek Legija kojeg povezuju sa ubistvom Slavka Ćuruvije, u svjedočenju iz 2014. godine opisuje kako je trebalo da on organizuje likvidaciju, kako je saznao da su to uradili već dva puta osuđeni Miroslav Kurak i Ratko Romić, ali i kako je Rade Marković iz zatvora naručio ubistvo Kuraka kao suviše opasnog svedoka.

Pored Ulemeka, za ubistvo Ćuruvije se povezuju Radomir Marković, Milan Radonjić, Ratko Romić i Miroslav Kurak.

Svjedočenje Ulemeka je objavio portal javniservis.net, a tekst prenosimo integralno.

“Nemam šta da dodam ili oduzmem”. Ove je tvrdnje Milorad Ulemek nekoliko puta ponovio svjedočeći ove nedjelje pred Apelacionim sudom. Tvrdio je isto i u ranijem svjedočenju tokom suđenja na glavnom pretresu za ubistvo Slavka Ćuruvije. S obzirom na Legijinu moć, uticaj i visoku poziciju u Državnoj bezbjednosti čijim pripadnicima se sudi, to je najznačajnije svjedočenje u procesu, piše javniservis.net.

Optuženi su već dva puta osuđeni na ukupno stotinu godina zatvora. Odluka Apelacionog suda bi trebalo da je konačna.

Govoreći dobrovoljno, po sopstvenom tvrđenju motivisan “zloupotrebom jedinice (Jedinica za specijalne operacije)”, Milorad Ulemek je u iskazu 2014. godine rekao da su ga krajem marta 1999. godine (nije bio siguran da li je datum bio 29. Ili 30. mart), tokom borbi na Kosovu i Metohiji tokom napada NATO pakta, preko centra veze hitno obavijestili da se lično javi načelniku službe Radetu Markoviću. Kada je helikopterom sletio u Institut bezbjednosti na Banjici, operativci su ga prebacili do sjedišta službe u Kneza Miloša. Tamo su bili načelnik Marković i njegov pomoćnik Franko Simatović, koji su se veoma iznenadili što je došao tako brzo, ne računajući da će Ulemek doletjeti helikopterom zbog velikog rizika od obaranja, pa su se naljutili na njega i strogo ga ukorili, naredivši mu da se kasnije vrati kolima.

Ulemek je iznio sopstveno viđenje ne baš povoljne vojne situacije na KiM, pa je Marković pozvao Slobodana Miloševića, prenio mu Ulemekovo svjedočanstvo i ponudio da Milošević lično razgovara sa Ulemekom, što ovaj nije smatrao za potrebno, pa je Marković prekinuo vezu i nastavio razgovor o istoj temi.

Kada su završili sastanak, Marković je izašao sa Ulemekom u hodnik i pitao ga da li jedinica može i da li je spremna da obavi i jedan poseban zadatak i da li bi mogao da za to odvoji nekoliko ljudi. Ulemek je odgovorio da to nije nikakav problem, ali da mora da zna o kakvom se zadatku radi i koliko bi trajao. Marković je zatim pitao da li je jedinica u Beogradu ostavila neki broj ljudi, na šta mu je Ulemek rekao da su svi borbeno sposobni na KiM, a da su ostali samo ljudi iz logistike i drugih pomoćnih službi.

Tada je Marković Ulemeku rekao da treba da se “ukloni” jedno lice koje svojim neprijateljskim djelatnostima “ozbiljno ugrožava bezbjednost države”. Ulemek je svjedočio kako je riječ “ukloniti” u žargonu službe značila “fizičku eliminaciju, odnosno likvidaciju”.

Ulemek je dalje svjedočio kako JSO do tada nikada nije dobila takav zadatak, pa je pretpostavio da bi on lično morao da bude sa izdvojenom grupom “do 10 dana”, koliko mu je Marković rekao da bi zadatak trajao. Ovo se Ulemeku nije dopalo, pošto je situacija na KiM bila neizvjesna i pokušao je da objasni Markoviću da zbog toga što još nisu imali nikakvu predstavu o snagama i taktici NATO, želi da bude sa jedinicom na terenu. Po Ulemekovoj procjeni, Marković je ovo shvatio kao izbjegavanje “posebnog zadatka”, pa mu je detaljnije objasnio svoj stav, sa kojim se Marković na kraju složio i tada su se i razišli, nakon čega se Ulemek, sljedećeg dana, vratio na KiM.

Kako je imao obavezu da se svakih dva ili tri dana javi Markoviću posebnim satelitskim telefonom i izvijesti ga o svemu što je načelnika mogli zanimati, Ulemek je, nesiguran kako je načelnik službe prihvatio njegovo “ne odbijanje, nego obrazloženje” zbog čega nije mogao da prihvati zadatak, rekao Markoviću da je tada već bilo prošlo 20-ak dana agresije i da su već “ušli u neku šemu” na terenu osjetio potrebu da se ponudi za “poseban zadatak”. Objasnio je Markoviću da NATO nije toliko superioran koliko su mislili u početku, Ulemek je ponudio da jedinica uspuni Markovićev zahtjev, kako ne bi poslije ispalo da je zadatak odbio iz nekih drugih razloga. Načelnik mu je rekao “da je to završeno”.

Na kraju tog razgovora, prema svjedočenju Ulemeka, Marković mu je rekao nešto što ga je začudilo – da se postara da pripadnici jedinice na terenu izbjegavaju da slušaju radio, gledaju televiziju i čitaju novine. To je Ulemeku bilo potpuno nelogično, zato što su dolje živjeli “bukvalno u totalno divljim uslovima”, nisu se kupali po 15 dana, živjeli su po žbunju, tako da nije bilo nikakvog govora o čitanju novina ili gledanju televizije.

Ulemek to nije tada prokomentarisao, već je to samo primio k znanju, a uveče na, redovnom referisanju, prenio svojim komandirima više kao kroz šalu nego kao kroz neki nalog načelnika službe.

Prema riječima Ulemeka, tokom 1999. i 2000. godine, jedinica za razliku od ranijih godina bila veoma aktivno uključena u sva operativna dešavanja koja su se izvršavala po nalogu vrha službe. Po njemu, operativna dešavanja podrazumijevaju i ispomoć operativcima iz područnih centara kako Beograda, tako i po Srbiji, što ranije nije bio slučaj.

Radilo se o raznim hapšenjima i nalozima službe.

U vezi sa jednim od tih hapšenja koje je trebalo da se dogodi, Ulemek je pozvan jedne večeri u kancelariju načelnika službe gdje mu je i dat jedan od tih zadataka. Imajući u vidu da je prethodna akcija bila traljava jer su ih operativci, kojima je to bio posao, uputili da upadnu u pogrešnu kuću, Ulemek je u šali pitao Markovića da neće ta situacija da se ponovi. Marković mu je rekao da neće, da je ovoga puta sve pripremljeno kako treba.

Ulemek je tada pitao načelnika koji su operativci određeni da ih ovog puta vode. Pomalo ga je zaprepastilo kada mu je načelnik Marković odgovorio da su to „ova dvojica Radonjinih što su ubili Ćuruviju”.

Ulemek kaže da je time ostao prilično zatečen jer nije znao po kom osnovu i zbog čega mu je to tako rekao dok potpuno nonšalantno sjedi za stolom i čita neke spise, “onako neobavezno”. Ulemek kaže da nije ništa komentarisao već je poslije nekih 5-6, možda 10-tak minuta daljeg razgovora koji je bio vezan za taj zadatak napustio kancelariju onako prilično ometen i izašao u hodnik.

Kada je iz hodnika prešao u hol gdje je bilo sjedište načelstva Službe državne bezbjednosti, zatekao je Ratka Romića i Miroslava Kuraka koji se nalaze u tom holu. Tada je po Ulemekovim riječima, on shvatio da je Marković mislio na njih dvojicu, pošto su oni rukovodili akcijom.

Ulemek tada ništa sa njima nije komentarisao već su pričali o neobaveznim stvarima ko je kakvo oružje ponio, ne mogavši da se sjeti šta su još pričali. Čekajući da operativac sa terena da signal za polazak Ulemek je po njegovim rečima posjedio još nekih možda 15 minuta u neobaveznoj priči i onda otišao da provjeri ostalo ljudstvo u drugoj zgradi, određeno za izvršenje zadatka. Poslije nekih 45 minuta čekanja na mobilni telefon mu se javio Ratko Romić i rekao da se akcija za to veče odlaže. Ulemek je to primio k znanju i nastavio poslije dalje sa svojim aktivnostima.

„Usmeni nalozi“

U vezi sa komunikacijom sa načelnikom Radomirom Markovićem koja se tiče prakse dobijanja usmenih naloga i mogućnosti kasnijeg pozivanja na neki usmeni nalog, Ulemek je svjedočio da su se takve stvari radile samo usmenim nalozima i da “ništa tu nije bilo u pisanoj formi”.

Ulemek je pojasnio da je za sve zadatke uvijek dobijao usmeni nalog, s tim što je pri redovnim zadacima poslije izvršenja zadatka pisao službenu bilješku. To je značilo da zavisno od stepena zadatka bilješka ide u arhivu jedinice, ili jedan primjerak ide “gore”, načelniku Resora državne bezbjednosti.

Prema Ulemekovom svjedočenju, obično bi načelnik bezbjednosti u jedinici potpisao službenu bilješku, ali u ovim stvarima, pogotovu te 2000. godine kad su, po Ulemeku, vršena ta masovna hapšenja i sve te likvidacije, nije bilo nikakvih pisanih naloga.

Prepričavajući pomenuti razgovor sa načelnikom Radomirom Markovićem u hodniku, Ulemek je izvorno rekao da je tekao “kao kiša oko Kragujevca” zato što njih dvojica nisu imali neki poseban odnos jer je Marković došao na čelo službe tek krajem oktobra ili početkom novembra, samo pet mjeseci ranije, pa nisu imali vremena da izgrade nekakav odnos koji je bio čisto profesionalan.

Ulemek kaže da je možda do tada imao prilike da se sretne sa njim nekih desetak puta i to uglavnom u njegovoj kancelariji. Ulemek svjedoči da je Marković počeo tako da nije ni znao kako da mu priđe. Ulemek je smatrao da važi za čoveka koji govori “što na um to na drum”, pa nije volio okolišanje, što je po njemu bilo poznato i Markoviću koji ga je kao tavkog znao, “tako da je onda ta neka priča krenula pomalo tuc-muc što se kaže”, opisao je to Ulemek.

Sa druge strane, Ulemek kaže da je Marković vjerovatno imao obavještajnih saznanja o svemu onom što se dešavalo na Kosovu i vjeruje da ga i zbog toga nije smijenio sa mjesta komandanta jedinice kad je on došao u službu i kad je napravio neku vrstu čistke. Ulemek kaže da je bio jedan od rijetkih koji je ostao na svom položaju.

Taj razgovor u hodniku, opisao je Ulemek, bio je “onako malo, ne neprijatno, ali onako malo ispipavanje”, kako i šta da mu kaže, pošto se radilo o tom terminu – “uklanjanje” – a Marković je vjerovatno znao da, dok je Ulemek bio načelnik, jedinica nikada nije bila uključivana u operativne zadatke nego su ih u žargonu zvali “šumski”, odnosno samo za tu vrstu terenskih aktivnosti. Nikada ranije nisu radili hapšenja, likvidacije, presretanja i slično.

Ulemek u svjedočenju dodaje da ga je Markovićev zahtjev iskreno iznenadio i zatekao ali u pozitivnom smislu zato što je to značilo da Marković u njega ima povjerenja. Iako u tom momentu nije bilo nikakve riječi ni ko, ni šta, ni zašto, treba da bude “uklonjen”. Ulemek kaže da to nije ni pitao, jer je to jednostavno bilo pravilo – Marković ga upućuje, a Ulemekovo je da to samo primi k znanju ili da izvrši. Ulemeku je to malo imponovalo, pogotovu što je zemlja bila u situaciji u kakvoj je bila. Smatrao je to vrstom počasti, priznanjem njemu i jedinici – da vrh službe, vrh države ima u njih toliko povjerenja da im dodijeli jedan takav zadatak.

U vezi sa Markovićevom formulacijom “Ovi Radonjini što su ubili Ćuruviju”, Ulemek je rekao da je to i njemu bilo čudno i da je kasnije, kad je razmislio, bio zapanjen. Kako je rekao, izrečeno nije bilo „zovi Peru vozača, idi donesi dvije kafe”.

Ulemek je znao da se to Markoviću nije omaklo, nego da je to stvarno izrečeno. Razmišljajući kasnije o tome, Ulemek kaže da je shvatio da je to jedna vrsta uvlačenja u igru, u smislu „sad znaš i to”. Ulemek je rekao i da je sve to bilo povezano i sa drugim okolnostima koje nisu bile tema postupka u kojem je svjedočio, “nekih drugih likvidacija”, kako se izrazio, u koje je bio upleten. Prema Ulemeku, “nije (Marković) bio neki portir pa popio tri čašice više, pa kao, izletjelo”, nego je to bio razgovor kod njega u kancelariji. Ulemek je rekao da on smatra da je Marković to onako samo tresnuo, da li da vidi neku Ulemekovu reakciju ili da ga, po njemu, “klasično uvuče još dublje u tu priču”.

Radio za službu

Milorad Ulemek svjedoči da je radio za službu, da je znao da to nije neka glupost i neka šala, jer zna kakve je zadatke dobijao i šta je sve radio ispred jedinice i sa jedinicom. Nikome se nije povjeravao “zato što to nisu stvari o kojima možete da ćaskate sa nekim”.

Drugi razlog je taj što nije htio nikoga da uvlači u sve to, niti bilo kome da stavlja to breme, kako je rekao: “u smislu sad znaš to pa ajde sad idi spavaj”. Pogotovu tada, 2000. godine, kada je, po Ulemeku, cio državni aparat bio u potpunoj paranoji i kad je svako sumnjao u svakog, “kad se glava gubila na jedan”.

Ulemek kaže da mu je 2002. godine, Radomir Marković, koji je tada već bio u zatvoru, jako isfrustriran zbog toga što su mnogi na slobodi, a on u zatvoru, poslao zahtjev da se organizuje ubistvo Miroslava Kuraka „zato što je prijetnja za sve“.

Ulemek svjedoči da je bio u nedoumici zbog toga što je Radomir Marković znao dosta o njemu i što je mogao ozbijno da kompromituje i njega i jedinicu. S druge strane, Ulemek kaže da nije čovjek koji je podložan ucjenama i da ima veliku averziju prema tome pa makar išao glavom kroz zid. Međutim, kad je stavio na tas „svoj stav, svoj ponos, svoju sujetu“, i sve što je vezano za njega kao ličnost sa jedne, i posljedice vezane za jedinicu i ljude u jedinici sa druge strane, Ulemek je nalog prihvatio.

S obzirom da je tada Dušan Spasojević bio vođa najmoćnije kriminalne organizacije u Srbiji i plodan naručilac mnogih ubistava, Ulemek ga je, “kako se to kaže žargonski na ulici, "izgasirao” vezano za Kuraka, jer je smatrao da će to biti najbrži i najlakši način da se taj “posao” završi. Rekao je Spasojeviću: „(…) Dobio sam informaciju da te je Kurak pljuvao kod Rare u kazinu, da je rekao da si seljak iz Gajtana, šta ti ovo ono“. Ulemek je ispričao kako je Spasojević “bukvalno pozelenio, zapjenio” i odmah je izdao nalog svojim ljudima da počnu da prate Kuraka, kako bi ga ubili. Ulemek kaže da je u pripremi Kurakove likvidacije, u jednom od praćenja, on primijetio Spasojevićeve ljude, pa je počeo da bježi i pa su ga jurili, pa su onda odustali.

Ubrzo poslije toga, rekao je Ulemek, Kurak i Romić su došli kod njega kući, što je za njega bilo ravno čudu, jer do tada se nikad nisu ni čuli telefonom, osim službeno, do 2000. godine. Ulemek je znao zašto bi otprilike mogli da dođu, da su nešto nanjušili i naslutil… Ušli su i Ulemek je odmah vidio da je počelo “opipavanje” – kakav je njegov odnos prema njima, da li je ljut, na primjer. Prema Ulemekovim riječima, on je reagovao najnormalnije, kao da ne zna ništa o čitavoj situciji, a Kurak i Romić su predstavili neku priču, koju je opisao kao: „Batice ovo, batice ono, radimo neke kombinacije, radimo ovo, radimo ono”, kao zavjesu ne bi li shvatili da li vetar od Ulemeka duva ka njima.

Nakon toga, Ulemek svjedoči da je odlučio da se to zaustavi zato što “nije htio da se stvari rade na takav način” pogotovo što nalog za uklanjanje Kuraka bio neka vrsta ultimatuma. Ulemek je nakon toga otišao kod Dušana Spasojevića, koji je po njegovim riječima bio sav onako paranoik i rekao mu: „E, ovi tvoji – primijetio ih je ovaj (Kurak)”, na šta je Spasojević pobesnio i rekao mu: „Ma nemoj ništa da me pitaš”. Ulemek mu je, tvrdi, zatim rekao: „Slušaj, možda je bila i lažna informacija, šta se primaš odmah, pusti mene da ja to završim, nemoj da dirate dečka bezveze,” i Spasojević je rekao: „Ma u pravu si, je*** tog Kuraka”. Ulemek je potom zaključio: “Tu je Kurak, zahvaljujući tome, ono što se kaže pretekao”.

Milorad Ulemek je 2014. godine rekao da je njegov motiv za svjedočenje vrlo jednostavan – da je 10-15 godina stariji, ozbiljniji, iskusniji i da je za deset godina provedenih u samici imao dovoljno vremena da analizira sve što se dešavalo, ocijeni šta je bilo pogrešno, a šta ispravno, i da želi da na vidjelo izađu neke stvari za koje misli da treba. Rekao je i da nema nikakav lični interes, da ne traži nikakve nagodbe i pomilovanja “kao neki” ili usluge.

( M.K. )