INTERVJU Ivana Živić: Najvažnije pitanje današnjice je: "Kako se osjećaš?"

U društvu koje je preuzelo principe imitiranja i kopiranja, mnogi po navici funkcionišu oslanjajući se na tuđe obrasce ponašanja, pritom zaboravljajući na sopstvenu moć mišljenja, kreiranja, učenja, rasta, kaže u razgovoru za “Vijesti” akademska slikarka iz Srbije Ivana Živić.

Podstaknuta upravo situacijom koju opisuje kao mulj besmisla u kojem je neophodno ulagati stalne napore zarad održavanja na površini, nastao je rad “Tišina” koji prikazuje djevojku u toj akciji, u pokušaju da “pliva” u haotičnom vremenu i svijetu bez jasnog smisla.

Rad “Tišina” Ivane Živić prvonagrađeni je na ovogodišnjem Hercegnovskom zimskom salonu, koji je otvoren devetog februara u galeriji “Josip Bepo Benković”.

Selektor 56. izdanja jedne od najznačajnijih likovnih manifestacija Crne Gore, akademski slikar Goran Ćetković, okupio je 34 reprezentativna autora iz zemlje i inostranstva koji su se predstavili radovima odgovarajući na temu “Od figurativnog do apstraktnog”. Žiri koji je odlučivao o nagradama činili su predsjednica, muzejska savjetnica Lucija Đurašković, i članovi, slikar Vojislav Kilibarda i istoričarka umjetnosti Jasmina Žitnik, kao najbolje djelo izdvojio je ulje na platnu Ivane Živić uz jasno obrazloženje.

”Svoju vizuelnu inventivnost umjetnica je izrazila na rijetko kreativan način, koji predstavlja odraz dubokog misaonog procesa oplemenjenog emotivnim stanjem koje priziva na buđenje i dijalog u nama samima, otvarajući teško pristupačne dubine ljudskog bića”, istakli su oni, pored ostalog.

U intervjuu za “Vijesti”, Živić prenosi utiske sa otvaranja Salona, a naglašava da joj je drago i što su među nagrađenima umjetnici koje cijeni. Druga nagrada pripala je Petru Hranuelliju iz Hrvatske za skulpturu “Anđeo stiže”, a treću su ravnopravno podijelili crnogorski vajari Marko Petrović Njegoš za rad “Geja” i Milija Stojanović za skulpturu “Prtljag II”.

Živić dodaje da su nagrade u svakoj profesiji važne, jer ukuzuju na vrijednost i kvalitet, ali i prečicu do publike. Pored toga, ona detaljnije govori o svojim djelima koja se izdvajaju upečatljivim ženskim figurama u vodi, kombinaciji skučenog enterijera i beskonačnog okeana, ali i po koloritu, kao i po kompletnoj atmosferi mira i spokoja nasuprot svega okolo što guši. Živić svojim rukopisom ostavlja snažan trag na um posmatrača, a otkriva i da polako nastaje i novi ciklus koji, iako iz sličnog temelja, donosi drugačiji duh i energiju, poput zabave, žurke, sa prizvukom “modernog raja”... Pored ostalog, ona najavljuje i samostalnu izložbu u Parizu, naredne godine u Budvi, a već 18. aprila sa Petrom Hranuellijem predstavlja se u Beogradu, u Kući Legata, a poziva sve koji su u mogućnosti da do 15. marta posjete Salon u Herceg Novom.

Na Hercegnovskom zimskom salonu osvojili ste prvu nagradu. Koliko vam znači to priznanje i uopšte ocjene kritičara i kolega kada je Vaš rad u pitanju? Takođe, kakav odnos imate prema nagradama, ali i mišljenju drugih za Vaš rad?

Tradicija Zimskog salona i velika imena talentovanih ljudi koji su prethodnih godina dobijali nagrade, kao i konkurencija kolega koji sada učestvuju na izložbi, čine da se osjećam jako srećnom i zahvalnom što sam dobila prvu nagradu. Takođe sam srećna što su ljudi koje volim dobili ostale nagrade. Petar Hranuelli drugu i Milija treću. Nagrade u svakoj profesiji su važne, jer one ukuzuju na vrijednost i kvalitet, posebno kada su muzejske institucije u pitanju, sa kvalifikovanim žirijem. Kada ste nagrađivani autor, publika vas lakše i brže prepozna, a kolege i milje iz struke više cijeni.

Nagrađeni ste za rad “Tišina”. Žiri je primijetio da ste na rijetko kreativan način ukomponovali duboki misaoni proces, kao i emotivno stanje koje priziva na buđenje, ali i unutrašnji dijalog. Kako biste Vi predstavili svoje djelo i čemu sami naziv rada “Tišina” sugeriše?

U svijetu pod vodom ne postoji buka. Ne postoji priča. Svuda oko vas je tišina. Ta tišina inplicira na osjećaj mira, smirenosti, usaglašenosti sa sobom nasuprot svijetu sa površine gdje je mnoštvo glasova, informacija, svega i svačega što stvara konfuziju i haos. Tišina je u stvari jedna mentalna slika otpuštanja, opuštanja i prepuštanja. Stanje harmonije, sa sobom i svijetom oko sebe.

Tema ovogodišnjeg Salona je “Od figurativnog do apstraktnog”. Kakav je taj put od figuracije do apstrakcije i koliko se nalazi i u onome što Vi radite, s obzirom na to da Vaši radovi pripadaju savremenom nadrealizmu?

Definitivno stilski pripadam čistoj figuraciji. Ali ideje kao što su sloboda, ljubav, mir… su apstraktne, a upravo njih težim da prikažem u svojim slikama. Tako bi moj rad mogao da se poveže sa tim naslovom, iako smatram da je selektor Goran Ćetković imao nešto drugo na umu. Više je težio da objedini razlike u pristupima svih učesnika i pruži širinu samom Salonu.

Posmatrajući i na druge Vaše radove, djeluje da istražujete upravo procese čovjeka, sa fokusom na ženu, emocije i introspekciju, ali i spoljašnji život i odnos prema tome. S obzirom na pažljivo promišljene elemente i vrhunsku kompoziciju, da li i koliko na samom početku imate jasnu ideju ili koncept kojim se vodite prilikom stvaranja?

Veliki broj ljudi slika plivanje, vodu, bazen, zaranjanje, tijelo u distorziji svjetla i boja. Ipak, niko u sve to nije uključio još i enterijer. Sa pojavom jasnih i preciznih ivica prostora, arhitekture i namještaja scene plivanja i vode postaju nestvarne. Ali i neprijatne. Asocijacije se kreću od banalnih, kao što su davljenje, potop, utapanje i smrt, preko jednog simboličnog traganja za izlazom, prepuštanja emocijama, plivanja kroz život i okolnosti, prihvatanja i uživanja u ljepoti… Prelamanjem svjetlosti, kretanje samog tijela, lelujanje draperija i sceničnost prostora, dobija se tehnički vrlo izazovna situacija.

Istoričarka umjetnosti Slavica Obradinović istakla je da su Vaše slike kao voda koja pruža mir, pročišćava ali donosi vrtloge, strast, neizvjesnost, nemir i strah. Element vode se nalazi na većini Vaših djela. Zbog čega Vam je važna, na koji način Vas inspiriše i kako je koristite u svojim djelima, a posebno ako znamo da iz vode potiče život, ali i da je čovjek svojim djelanjem sve više zagađuje i uništava vodene površine zaboravljajući da je od nje satkan?

Voda kao univerzalni simbol, kroz različite kulture i podneblja ima mnoga značenja. U mom likovnom jeziku ona je sinonim za emocije i ženski princip. Same riječi kojima opisujete vodu: uzburkana, nemirna, mirna, preplavljuje i slično, koriste se i za opis emocija i emotivnih stanja kod čoveka. Pitanje: “Kako se osjećaš?” smatram najvažnijim pitanjem danas. Jer sve što radimo u našim životima, sve čemu težimo, sve što želimo, sve čemu dajemo pažnju i vrijeme, kada ogolimo, radimo zato što mislimo da ćemo se tako ili tada ili uz to osjećati bolje.

Uz vodu, u njenoj dubini obično, prikazujete različite enterijere, a na površini žene, ženska tijela. Taj trougao je prilično interesantan za promišljanje i dekodiranje, u zavisnosti od posmatrača. Da li su stanja mira, introspekcija, možda i empatija i buđenje nešto što time želite prenijeti na onoga ko stoji pred slikom? I zbog čega da/ne?

Da, ideja jeste da slike budu meditativne. Da budu mentalne slike određenog stanja svijesti, prije nego konkretna predstava vode, enterijera i osobe. Mi smo navikli da funkcionišemo u društvu imitiranja i kopiranja i do te mjere se oslanjamo na tuđe obrasce da smo zaboravili da i sami imamo moć mišljenja, kreiranja, učenja, rasta. U tom smislu djevojka sa slike je bilo ko od nas ko pokušava da “pliva” u ovom haotičnom vremenu i svijetu bez jasnog smisla. Ko pokušava, ili već jeste pronašao sebe a sad treba i da se “održi na površini”, da ne potone u mulj besmisla koji se prostire svuda oko nas.

Na svojim djelima kao da stvarate neku scenografiju ili sliku koju prati dodatna priča, pa bilo da je u pitanju slikovnica za djecu ili film, naučnofantastični projekat... Jeste li nekada razmišljali o kombinaciji ili primjeni svojih slika u drugim medijima, poput filma ili digitalne umjetnosti? Da li sami možda tokom procesa stvaranja kreirate podtekst rada u nastajanju?

Sve ovo što ste nabrojali jesu elementi jedne savremene slike, ona jeste nastala iz novih medija i da, često razmišljam da plasiram svoje ideje kroz fotografiju ili fotomontažu. Trenutno radim sa jednom štamparijom na realizaciji velikih formata, vidjećemo kako će to izgledati.

Da li i koliko dnevne teme i društvene okolnosti u kojima živite i koje Vas/nas okružuju utiču na Vaš rad?

Ne pokušavam da budem aktuelna, ali je neminovno da sadašnji trenutak, sredina i kulturni milje oboje ono što stvarate. Više težim nekim univerzalnim, opštim vrijednostima, koje su bezvremene. Malo ko je primijetio da moje slike ne nose obilježja današnjeg vremena. Nema okruženja koje bi ih svrstavalo u ovaj 21. vijek. Komotno bi mogle da pripadaju i nekim prošlim vremenima, a možda i budućim.

Koje su Vaše umjetničke ambicije u budućnosti i postoji li neka određena tema ili stil koji vas zanima, a na kojem biste željeli raditi i dodatno ga istražiti? Ili ostajete u aktuelnom ciklusu i tehnikama?

Definitivno ostajem u istoj priči koja se polako razvija... Svako nadahnuće dolazi iznutra. Iz malog, intimnog, proživljenog trenutka. Sve vrijeme zastupam hedonistički stav da se prepustiš trenutku i da to bude neka lakoća postojanja koja je obojena mirom. Sada mislim da će se na novijim slikama “mir i meditacija” pretvoriti u “party”. Slike će biti sa malo jačim kontrastom i svi ti prostori će dobiti neko drugačije svjetlo, kao da su neke diskoteke u pitanju, kao da je počela neka zabava. To bi bila neka moderna vizija raja (ili pakla).

Kada je Salon u pitanju, kakvi su Vaši utisci sa izložbe i koliko su manifestacije tog tipa važne zarad upoznavanja i saradnje umjetnika, ali i za publiku?

Prvi put sam na Salonu u Herceg Novom. Izložba je kvalitetna i puno mi je značilo što sam saznala za neke mnogo talentovane kolege, a još draže što sam pojedine i lično upoznala. Države su se raspadale i nastajale nove, vlasti i režimi mijenjali, puno toga je stalo u 56 godina postojanja i opstanka ove kulturne manifestacije, i zato to nosi veliki značaj, što za lokalnu sredinu, a i puno šire… Lijepo je što ovdašnja publika to prepoznaje.

Krajem prošle godine imali ste samostalnu izložbu u Srbiji, a nakon nagrade u Herceg Novom može li se možda očekivati i neka samostalna izložba u Crnoj Gori?

Dobila sam i prihvatila poziv Moderne galerije “Jovo Ivanović” u Budvi da izlažem samostalno sljedeće godine. Ove godine imam veliku izložbu sa Petrom Hranuellijem u galeriji Kuće Legata u Beogradu od 18. aprila, a samostalno izlažem u Boris galeriji u Parizu u septembru.

Da li biste nešto dodali, poručili čitaocima?

Da, ako su u prilici da do 15. marta posjete Salon u Herceg Novom, jer je najljepše vidjeti i doživjeti umjetnost uživo.

Slikarstvo koje akumulira sve hedonističke principe

Da li se i koliko putem svog slikarstva bavite društvenim, političkim i kulturalnim pitanjima, eventualno i nekim savremenim društveno-političkim izazovima, poput klimatakih promjena, neplanske i/ili pretjerane urbanizacije, nejednakosti i slično? Može li slikarstvo biti društveni angažman u tom kontekstu?

Moja umjetnost nije angažovana. Ne pokušavam da poboljšam, popravim svijet oko sebe, niti da osvijestim, postavim pitanja, uperim prstom na određenu pojavu... Ne vjerujem u slikarstvo kao alat politike ili bilio kakvog aktivizma. Stojim sa potpuno suprotne strane. Iako obožavam radove Barbare Kruger, Olafura Eliasona i drugih, moje slikarstvo akumulira sve hedonističke principe. Ono je potpuno i apsolutno beskorisno, lijepo i samodovoljno. Ono je tu zbog uživanja, emocije, opuštanja... Ako bih mu prišivala neku svrhu, to bi prije bila neka terapeutsko-šamanska...

Slika nikad u istoriji čovječanstva nije bila važnija

Kakav je položaj slikarstva i slikara/ki u 21. vijeku i koji su glavni izazovi vremena u kojem živimo za likovnu umjetnost?

Koliko god izgledalo da je vrijeme danas, sa svim novim tehnologijama, društvenim mrežama i brzinom koje nosi pregazilo slikarstvo u klasičnom smislu te riječi, skrajnulo ga u ćošak i slikare učinilo nevidljivim, toliko je upravo to danas, baš u stvari vrijeme slike. Nikad u istoriji čovječanstva slika nije bila važnija, ona danas ide ispred svakog od nas. U sferi društvenih mreža koje nose primat nad svim drugim medijima, slika je ta na kojoj se temelje. Sve što čini dobru sliku: ideja, boja, kompozicija…, čini i dobru fotografiju…, a potrebe za tim ima na sve strane. Ljudi ostavljaju svoje profesije pravnika, ekonomista ili šta god da su učili, uzimaju fotoaparat i preko noći postaju potrebni i ekonomski uspješni.

Poznato je od davnina da je u materijalnom smislu teško živjeti od umjetnosti, likovne možda i ponajviše. Šta biste rekli o tome i koliko je to (obrnuto) proporcionalno onome što čovjeku i društvu zaista treba?

Bilo bi lijepo kada bi globalno postojala veća potreba i prepoznavanje umjetnosti. Kada bi ljudi razumjeli da ih umjetnost, pa i slikarstvo može prije ispuniti, inspirisati, dati im nekakvu novu energiju i svrhu. Ali nije mali broj ljudi koji to shvataju. Od pojedinaca koji kupuju da bi oplemenili svoj životni prostor do formiranja ozbiljnih savremenih kolekcija.

( Jelena Kontić )