Amerika se previše plaši multipolarnog svijeta

Nakon što su Sjedinjene Države izašle iz mraka Hladnog rata i ušle u ugodni sjaj takozvanog unipolarnog svijeta, razni analitičari, stručnjaci i svjetski lideri su počeli da predviđaju, vapeći ili aktivno tražeći povratak multipolarnom svijetu. Ne iznenađuje to što ruski i kineski lideri dugo priželjkuju multipolarni svijet, kao i lideri sila u usponu poput Indije i Brazila. Zanimljivije je to što su ga priželjkivali i važni američki saveznici. Bivši njemački kancelar Gerhard Šreder upozorio je na “neporecivu opasnost” američkog unilateralizma, a bivši francuski šef diplomatije Iber Vedrin kazao je jednom prilikom da “cjelokupna spoljna politika Francuske... ima za cilj stvaranje svijeta sjutrašnjice koji se sastoji od nekoliko polova, ne samo jednog”. Podrška aktuelnog francuskog predsjednika Emanuela Makrona evropskom jedinstvu i strateškoj autonomiji otkriva sličan impuls.

Naravno, američki lideri se ne slažu sa tim. Njima se više dopadaju velike mogućnosti i udobnost koji proizilaze iz statusa nezamjenjive sile, i nijesu voljni da odustanu od pozicije neosporne dominacije. Još 1991. godine, administracija Džordža V. Buša pripremila je dokument odbrambenih smjernica koji poziva na aktivne napore kako bi se spriječilo pojavljivanje konkurenata bilo gdje u svijetu.

U raznim dokumentima strategije nacionalne bezbjednosti, koje su narednim godinama objavili i republikanci i demokrate, veliča se potreba za održavanjem američkog primata, čak i kada priznaju povratak takmičenja velikih sila. Uključili su se i ugledni akademici - od kojih su pojedini tvrdili da je američki primat “od suštinskog značaja za budućnost slobode” i dobar kako za Sjedinjene Države tako i za ostatak svijeta. I sam sam doprinio tom stavu kada sam 2005. godine napisao da “centralni cilj američke velike strategije treba da bude očuvanje njene dominantne pozicije što je duže moguće”. (Međutim, moj savjet kako ostvariti taj cilj je ignorisan).

Mada Bajdenova administracija priznaje da smo se vratili u svijet nekoliko velikih sila, ona je očigledno nostalgična za kratkom erom kada Sjedinjene Države nijesu imale sebi ravne rivale. Otuda potiče žustra priča o “američkom liderstvu”, njena želja da nanese vojni poraz Rusiji koji će je toliko oslabiti da ubuduće neće moći da pravi probleme, i njeni napori da suzbije uspon Kine ograničavajući Pekingu pristup ključnim tehnološkim znanjima dok istovremeno subvencioniše američku industriju poluprovodnika.

Čak i ako ti napori budu uspješni (a nema garancija da hoće), povratak na unipolarnost je vjerovatno nemoguć. Završićemo pod 1: u bipolarnom svijetu (sa Sjedinjenim Državama i Kinom kao dva pola) ili pod 2: u verziji neuravnotežene multipolarnosti u kojoj su Sjedinjene Države prve među grupom nejednakih, ali ipak značajnih velikih sila (Kine, Rusije, Indije, moguće Brazila, i vjerovatno iznova naoružani Japan i Njemačka).

Kakav bi to svijet bio? Teoretičari međunarodnih odnosa su podijeljeni po tom pitanju. Klasični realisti poput Hansa Morgentaua su vjerovali da su multipolarni sistemi manje podložni ratu jer se države mogu prestrojavati kako bi suzbile agresora i spriječile rat. Za njih, fleksibilnost prestrojavanja je vrlina. Strukturalni realisti poput Keneta Volca ili Džona Miršajmera tvrdili su suprotno. Oni su vjerovali da su bipolarni sistemi zapravo stabilniji jer je smanjenja mogućnost pogrešne procjene; dvije glavne sile znaju da će se ona druga automatski suprotstaviti svakom ozbiljnijem pokušaju izmjene statusa kvo.

Štaviše, dvije glavne sile ne zavise toliko od podrške saveznika i mogu dovesti svoje klijente u red kada je to potrebno. Za strukturalne realiste fleksibilnost kao odlika multipolarnog poretka stvara veću neizvjesnost i povećava šanse da jedna revizionistička sila pomisli da može promijeniti status kvo prije nego što se ostali udruže da je spriječe.

Ukoliko je budući svjetski poredak zasnovan na neuravonteženoj multipolarnosti i ako su takvi poreci podložniji ratovima, onda ima razloga za brigu. Međutim, multipolarnost možda i nije tako loša za Sjedinjene Države, pod uslovom da su svjesne posljedica i da u skladu sa tim prilagođavaju svoju spoljnu politiku.

Za početak, priznajmo da unipolarnost i nije bila tako sjajna za Sjedinjene Države, a naročito ne za one nesrećne zemlje koje su posljednjih decenija bile u fokusu američke pažnje. Era unipolarnosti uključivala je terorističke napade 11. septembra, dva skupa i na kraju neuspješna američka rata u Iraku i Avganistanu, neke loše procijenjene smjene režima koje su rezultirale propalim državama, jednu finansijsku krizu koja je dramatično promijenila američku unutrašnju politiku, i pojavljivanje sve ambicioznije Kine čiji su uspon dijelom omogućili i postupci Sjedinjenih Država. Međutim, Sjedinjene Države nijesu puno naučile iz tog iskustva budući da i dalje slušaju strateške genije čiji su postupci protraćili trijumf Vašingtona u Hladnom ratu i ubrzale kraj unipolarnosti. Jedino način da se obuzdaju postupci jedne unipolarne sila jeste da ona to sama uradi, a jedna krstaška država kakve su Sjedinjene Države u tome i nije baš najbolja.

U idealnim uslovima svijet neuravnotežene multipolarnosti bi ohrabrio Sjedinjene Države da naprave otklon od njihovog instinktivnog oslanjanja na tvrdu silu i zastrašivanje i da više ulažu u pravu diplomatiju

Povratak multipolarnosti će stvoriti svijet u kojem Euroazija ima nekoliko velikih sila različitih snaga. Te države će vjerovatno jedna na drugu gledati sa podozrenjem, naročito kada su blizu jedna drugoj.

Takva situacija pruža Sjedinjenim Državama značajnu fleksibilnost da svoje saveze prilagođava kada je to neophodno, isto kao što je učinila kada se udružila sa Staljinovom Rusijom u Drugom svjetskom ratu i kada je otoplila odnose sa Maovom Kinom tokom Hladnog rata.

Sposobnost da bira adekvatne saveznike je tajni sastojak američkih spoljnopolitičkih uspjeha u prošlosti: Njena pozicija kao jedine velike sile na zapadnoj hemisferi dala joj je “besplatnu bezbjednost” kakvu nijedna druga velika sila nije posjedovala, i učinila je od Sjedinjenih Država naročito poželjnog saveznika uvijek kada bi došlo do ozbiljne nevolje. Kao što sam napisao 1980-ih: “Za srednje sile Evrope i Azije, Sjedinjene Države su savršeni saveznik. Njihova snaga im omogućava da se njihov glas čuje i da se njihovi postupci osjete... ali dovoljno su daleko da ne predstavljaju značajnu prijetnju (za njene saveznike)”.

U jednom multipolarnom svijetu, druge velike sile će postepeno preuzimati veću odgovornost za svoju bezbjednost i na taj način smanjiti globalni teret Sjedinjenih Država. Indija uz ekonomski rast jača i svoje vojne snage, a pacifistički Japan je obećao da će udvostručiti potrošnju na odbranu do 2027. Naravno da to nije u potpunosti dobra vijest jer regionalne trke u naoružanju nose određene rizike a neka od tih država može na kraju djelovati na način koji je opasan ili provokativan.

Međutim, kao što sam već naglasio, nije baš da su se Sjedinjene Države proteklih decenija najbolje pokazale u očuvanju reda na Bliskom istoku, u Evropi, pa čak ni u Aziji. Da li smo 100 odsto uvjereni da će lokalne sile biti lošije, i da li će to uopšte biti bitno Amerikancima?

Mada multipolarnost ima svoje negativne strane, napori da se spriječi bili bi skupi i vjerovatno uzaludni. Rusija će možda na kraju pretrpjeti žestoki poraz u Ukrajini (mada to uopšte nije izvjesno), ali zbog njenih gabarita, nuklearnog arsenala i velikih prirodnih resursa ona će ostati u redovima velikih sila nezavisno od ishoda rata.

Kontrola izvoza i unutrašnji izazovi mogu usporiti uspon Kine a njena relativna moć može dostići svoj vrhunac u sljedećoj deceniji, ali ona će ostati veliki igrač i njeni vojni kapaciteti će nastaviti da rastu.

Japan je i dalje treća po veličini ekonomija na svijetu, počinje veliki program naoružavanja i ukoliko to ikada poželi može brzo doći do nuklearnog arsenala. Pravac Indije je teže predvidjeti, ali će skoro sigurno imati veći uticaj u narednim decenijama nego u prošlosti, a Sjedinjene Države nemaju ni kapaciteta ni želje da to spriječe.

Stoga, umjesto da ulažu uzaludne napore da vrate vrijeme unazad, Amerikanci treba da počnu da se pripremaju za multipolarni svijet.

U idealnim uslovima svijet neuravnotežene multipolarnosti bi ohrabrio Sjedinjene Države da naprave otklon od njihovog instinktivnog oslanjanja na tvrdu silu i zastrašivanje i da više ulažu u pravu diplomatiju. Tokom unipolarne ere, američki zvaničnici su navikli da se bave problemima upućivanjem zahtjeva i ultimatuma a zatim pojačavanjem pritisaka, počev sa sankcijama i prijetnjama silom a zatim bi pribjegla bijesu i promjeni režima kada nježnije mjere zastrašivanja ne bi dale rezultate.

Razočaravajući rezultati govore sami za sebe. U multipolarnom svijetu, za razliku od toga, čak i najsnažnije sile moraju obratiti više pažnje na ono što drugi žele i uložiti više napora kako bi ubijedili neke od njih da naprave obostrano korisne dogovore.

Diplomatija uzmi ili ostavi mora ustupiti mjesto suptilnijim pristupima i mora uključivati više davanja i uzimanja; oslanjanje prvenstveno na prijetnju silom samo će dovesti do toga da se ostali distanciraju. U najgorem slučaju, počeće da se udružuju u opoziciji.

Nemojte pogrešno shvatiti: Za Sjedinjene Države, a možda i za cijeli svijet, multipolarna budućnost nije bez značajnih mana. Slabije države u svijetu konkurentskih velikih sila mogu da se nadigravaju, što znači da će američki uticaj u nekim manjim državama vjerovatno početi da pada. Rivalsko između velikih sila u Euroaziji može dovesti do pogrešnih procjena i rata, kao što je to bio slučaj prije 1945. Više država može poželjeti nuklearno oružje, u jednoj eri u kojoj tehnološki napredak može ubijediti neke ljude da je takvo oružje moguće upotrijebiti. Ništa od toga nije poželjno.

Međutim pod pretpostavkom da Sjedinjene Države ostanu prve među nejednakima u budućem multipolarnom svijetu, njeni lideri ne treba da budu previše zabrinuti. Vašington će biti u idealnoj situaciji da usmjeri ostale velike sile jedne protiv drugih, a može dozvoliti svojim partnerima u Euroaziji da preuzmu veću odgovornost za svoju bezbjednost.

Mada su američki lideri dugo skrivali svoje realističke sklonosti iza oblaka idealističke retorike, nekada su bili jako dobri u politici balansiranja moći. Budući da se multipolarnost vraća, njihovi nasljednici treba da se prisjete kako se to radi.

Članak je preuzet iz časopisa “Forin polisi”

Autor je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard

Prevod: N. Bogetić

( Stiven M. Volt )