Braća Hodžić kao medicinski radnici pomagali žrtvama zemljotresa u Turskoj: Ispraćeni uz suze, osmijehe, zagrljaje

Vatrogasci iz crnogorskih gradova nisu jedini koji su proteklog mjeseca učinili ponosnim svoje sugrađane i sve građane Crne Gore odlazeći u područja Turske pogođena zemljotresom.

Na ovaj put, samostalno su krenula i dva brata, medicinski radnici iz Crne Gore, građanski aktivista i medicinski tehničar Demir Hodžić i njegov brat, doktor Kliničkog centra Crne Gore, Edvin.

Prvi korak napravio je Demir, koji je u razgovoru za Magazin pojasnio da su mu, zbog nezaposlenosti, u pomoć priskočili prijatelji i poznanici donirajući novac za put, što je inspirisalo i njegovog brata da mu se pridruži - o sopstvenom trošku.

"U trenutku kada smo se spremali za odlazak, dobio sam informaciju da se formiraju timovi zdravstvenih radnika koji je trebalo da pođu za Tursku. Međutim, u tom trenutku se nije znao tačan datum njihovog polaska, a mi smo već rezervisali kartu, jer smo žurili da stignemo što prije shodno potrebama stanovništva koje je pogođeno zemljotresom", priča za Magazin Edvin Hodžić, odgovarajući na pitanje da li se još neko od njihovih kolega uputio sa istim ciljem u Tursku.

"Nije nam poznato da li je još neko od zdravstvenih radnika bio u pogođenim područjima, ali smo u slučaju dodatne potrebe imali podršku direktorice Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) dr Ljiljane Radulović, medicinskog direktora KCCG dr Zorana Terzića i direktora Hitne dr Vuka Nikovića, koji bi poslali dodatno formirane medicinske timove", naglasio je on.

Demir, sa druge strane, otkriva šta ga je podstaklo da, umjesto kraj malih ekrana iz svog doma posmatra posljedice zemljotresa koji je pogodio Tursku i Siriju, krene u pomoć kako žrtvama zemljotresa, tako i kolegama iz Turske.

"Gledajući preko društvenih mreža i medija kako građani Turske, posebno djeca, prolaze kroz nesvakidašnje, jako teške i traumatične trenutke, ono ljudsko u meni je bilo jako glasno i motivišuće, i morao sam poći", prisjeća se on.

"Kao neko ko je i u prošlosti bio dio humanitarnih aktivnosti u Crnoj Gori i svijetu, znao sam da je najbitnije da donesem čvrstu odluku, nakon toga sve ide lakše, te je tako bilo i ovoga puta. Pored moje dvije fakultetske diplome (Političkih nauka i Komunikacija), ovoga puta je bila najkorisnija diploma i znanje medicinskog tehničara", dodaje Demir.

"Pored ovoga što je moj brat već kazao, dodao bih i da smo smatrali da je ovo onaj trenutak kada neko iz Crne Gore treba ukazati pomoć, pokazati zahvalnost Turskoj, za svu pomoć koju je ona u minulom periodu ukazala građanima Crne Gore u različitim društvenim sferama", nadovezuje se Edvin Hodžić.

"Iznad svega podstakli su me humanitarni principi i medicinska načela o pomoći ljudima koji su u nevolji bilo gdje na planeti. Smatrao sam da ta načela u ovakvim situacijama ne treba da budu samo mrtvo slovo na papiru, već da ih treba sa papira pretočiti u djelo", smatra on.

Njegov brat Demir ističe da se prije odlaska obratio pojedinim predstavnicima crnogorskih institucija, izražavajući želju da ode sa spasilačkim ekipama koje su se tada pripremale za odlazak za Tursku, ali "nije dobio odgovarajuće odgovore ili su neki od njih zakasnili".

"Te sam odlučio da uz Božju pomoć i pomoć građana krenem na put. Brat se pridružio o svom trošku. Preveli smo naše diplome na turski jezik kod sudskog tumača, rezervisali karte, uzeli određene opreme, vreće, šator i krenuli...", prisjeća se on, te otkriva ko su sugrađani koji su mu pomogli da ostvari ovaj humanitarni cilj.

"Kao neko ko je nezaposlen, nisam imao novca da pođem na ovaj humanitarni put, pa sam preko posta na Fejsbuku za nekoliko sati prikupio dovoljno novca za polazak. S obzirom na to da sam spavao na patosu, zemlji, u vrećama, jeo ono što i drugi koji su boravili tamo, te uz to da je Turkish airlines obezbijedio 50 odsto popusta na kartu, ostalo je dovoljno novca koji smo donirali direktno porodicama iz Adijamana, Hataja i Malatije, a dio novca smo donirali porodicama preko Crvenog polumjeseca u Ankari", ispričao je Demir.

"Novac su donirali građani iz raznih djelova svijeta, a najviše je bilo građana iz Crne Gore, pripadnika svih vjera i nacija, koji su pokazali veliku humanost i solidarnost. A sa druge strane, zahvalan sam im na tome što su i meni ukazali povjerenje, podršku kroz donacije, poruke i pozive. Građani Turske su im zahvalni", poručuje on.

"Drago mi je što će uz pomoć ovog teksta u vašem mediju još više ljudi, institucija u Crnoj Gori i Turskoj, biti upoznato sa doprinosom, donacijama, humanošću ovih ljudi koji su donirali novac i doprinijeli da pomognem građanima Turske na razne načine", istakao je Hodžić.

Kako kažu, osim onih koji su donirali novac, mnogi su se javljali kako bi u posljednjim momentima prije njihovog odlaska pružili druge vrste pomoći, poput kontaktiranja predstavnika turskih institucija i uglednih pojedinaca iz te zemlje.

"Samim tim, na aerodromu nas je čekao jedan od predstavnika institucije iz Turske, poveo nas na vanredni let prema gradu koji je u tom trenutku najviše imao potrebu za medicinskim osobljem. Tamo nas je takođe čekala organizovana ekipa koja nas je povela prema glavnoj bolnici u tom gradu, gdje smo pomagali prva dva dana sa medicinskim osobljem iz svih gradova Turske. A zatim smo, narednih dana zajedno sa ekipom medicinskog osoblja iz Holandije, formirali vanjsku, mobilnu bolnicu", prisjećaju se Hodžići, a potom preslikavaju i prve utiske dolaska u zemljotresom porušene gradove.

"Kada smo stigli u Adijaman, prošli smo kroz potpuno srušen centar grada, gledajući u bolnici mrtve i osakaćene ljude. Utisak je bio kao da smo u ratnom području, kao da smo u drugoj dimenziji. Ništa nije bilo realno. Rijetko je bilo struje i vode, a bilo je još nekoliko zemljotresa tokom našeg boravka tamo", kaže Demir, dok njegov brat ističe da je, iako su najviše pomogli primjenjivanjem znanja iz medicine, bilo i drugih načina da daju svoj doprinos.

"Bilo je trenutaka i kada smo bili od pomoći kolegama sa kojima smo radili, u smislu motivacione i psihološke pomoći, kao i drugim humanitarcima na terenu. Posebno prvih dana kada smo imali dovoljno psihofizičke snage i kondicije. Nakon dva dana pomoći u glavnoj bolnici, ja sam kao doktor češće pružao pomoć u vanjskoj, mobilnoj bolnici, a brat Demir na terenu ambulantnim vozilom", pojašnjava on.

Kako kažu, najteži trenuci su im bili susreti sa ljudima koji su, osim krova nad glavom, izgubili sve ili skoro sve članove porodice, a kao pozitivne momente izdvajaju svaki put kada su uspjeli nekome da pomognu.

"U svom tom haosu, bilo je potrebe za odmorom i nešto opuštenijom komunikacijom sa kolegama, policijom vojskom, svima onima koji su bili u našem okruženju. Ta 30-minutna druženja su bila obično oko vatre, dok smo pekli krompire i razmjenjivali životna iskustva i kontakte", prisjeća se Edvin.

"Pozitivni su i momenti kada smo pomagali ljudima u okolnim selima, ili u šatorima u blizini grada. Ti ljudi koji i sami jedva da imaju šta da jedu i piju, uvijek su pokazivali gostoprimstvo, nudili nam hranu i čaj", dodaje Demir, koji kaže da će pamtiti i odlazak iz Turske nakon što su dali svoj doprinos.

"Tada smo iz Adijamana zajedno sa kolegama iz Holandije ispraćeni posebnom vojnom i policijskom pratnjom od 20-ak vozila. Što je imalo za cilj da nama i zemljama iz kojih dolazimo ukažu čast i zahvalnost za pomoć, solidarnost koju smo pružili građanima Turske. Ispraćeni smo uz suze, osmijehe, zagrljaje i uz glasno Tesekkürler Karadas (Hvala Crna Goro)", podijelio je za Magazin te emotivne momente Hodžić.

Na pitanje da li su iz svog humanitarnog puta nešto i naučili, Edvin i Demir odgovaraju:

"Ono što smo i prije znali, a to je da se dobro dobrim vraća. I da ne postoje granice kada je ljudima potrebna pomoć i kada se ljudima želi pomoći".

Vratili se nakon sedam dana, preostali novac donirali stradalima

Dva brata su se iz Turske vratila prije desetak dana. Oni su se, za razliku od vatrogasaca koji su, kako zbog sve manjih šansi za pronalazak preživjelih u ruševinama, tako i sopstvene bezbjednosti bili prinuđeni da se vrate u Crnu Goru z,adržali nešto duže.

"Mi smo se vratili nakon sedam dana, jer se u tom trenutku situacija u gradu u kojem smo boravili koliko-toliko stabilizovala. Uz to, već se vidjela bolja organizacija i koordinacija predstavnika turskih institucija na terenu, te smo zajedno sa medicinskim osobljem iz Holandije, sa kojima smo radili, istog dana organizovano napustili Adijaman", pojašnjava Edvin.

"Nas dvojica smo ostali još jedan dan u Ankari, kako bismo donirali preostali dio novca porodicama koje su izbjegle iz gradova pogođenih zemljotresom", dodao je Demir Hodžić.

( Mirela Zogović )