Bosiljčić za "Vijesti": Godinama Jelena i ja čekamo zajedničku pjesmu
Glumac Ivan Bosiljčić za Magazin nakon gostovanja u Nikšiću i Podgorici govori o ulogama koje su ga obilježile, ili je on obilježio njih, o budućem ikonopiscu, a, možda, i o putopiscu, o muzici...
Oni koji vole daske koje život znače znaju ga kao Bilija Flina, Mirka Topalovića, Manea, Anđelka, Getsbija, Roberta Dadlija…
Zaljubljenici u male ekrane i veliko platno uvjerili su se da mu jednako dobro stoji pilotska uniforma i bijeli mantil, da je upečatljiv i kao Nenad Aleksić i kao dr Nemanja Arsić. Pokazao je i da mu dobro leži lik Kazanove i sultana Mehmeda, a publika će tek da vidi kako te izgleda kada zamirišu jorgovani jednom Igoru i zašto mu je pantomimičar Lazar promijenio život.
On je za “Magazin” pričao o stidljivom tinejdžeru koji je Elvisom frizurom želio da pokori školu, o ulogama koje su ga obilježile, ili je on obilježio njih, o budućem ikonopiscu, a, možda, i o putopiscu, o muzici i duetu sa suprugom, o tome da u svim ljudima postoji makar zrno dobrote, samo je pitanje da li želimo da do te dobrote stignemo, zbog čega mu je sud naroda najbitniji, i hoće li zaista “ljepota promijeniti svijet”.
Njegovo ime je Ivan Bosiljčić i trudi se da, u skladu sa jednom majčinom posvetom, uvijek i u svemu nađe pravu mjeru.
Misionar u iscjeljivanju publike
”Kao tinejdžer, bio sam veliki ljubitelj muzike Elvisa Prislija. Tada nije bilo Interneta, CD-ova i ujak mi je iz inostranstva donio gramofonsku ploču. Bio sam zadivljen dalekim kraljem rokenrola, a naročito mi je bila intrigantna njegova frizura. Kada sam dizao šiške na gore nisam bio dječak, već muškarac. Nisam imao one šiške što mi mama odsiječe, nego sam bio šmeker. Samo je trebalo da odem u školu i promijenim cio svijet. Međutim, nikad se nisam usudio da odem u školu sa tom frizurom. Ta frizura i taj stav su dočekali neke zrele godine. Morao sad da završim osnovnu i srednju školu, fakultet, da stanem na scenu i da se ohrabrim da nastupim u mjuziklu ‘Briljantin’, u toj jednoj replici Elvisa Prislija, da podignem šiške i da izdušim te svoje stare želje”.
Bilo je to u decembru 2001, dvije godine prije nego što je diplomirao glumu u klasi Vide Ognjenović.
Išao je krupnim koracima naprijed, grabio da stigne snove, i tako je od sramežljivog i tihog tinejdžera postao filmski zavodnik, muzički romantik i produhovljeni umjetnik.
”Valjda se to dugo taložilo u meni i sada se troši”, kaže glumac koji se trudi da bude “misionar u iscjeljivanju publike”.
”Često razmišljam o tome da možda scena pripada drugima, a na meni je samo da te druge tumačim, ali i da unesem nešto svoje. Neko od mojih kolega je rekao da je scena mnogo dobar alibi jer možete sve da iskažete i kada neko posumnja da je to vaše da se pravdate time da je to tako napisano, da je riječ o literaturi, a da vi samo tumačite. Scena je u tom smislu izuzetno terapijski korisna. Međutim, scena donosi i jednu veliku odgovornost. Morate razmišljati o tome kako tumačite lik koji igrate, kakvi su vam stavovi, kakvu energiju šaljete publici. Publika može da se ošteti, uplaši, istraumira, isto kao što može da se iscjeli. Smatram da bi glumac, odnosno svaki umjetnik, trebalo da bude misionar u iscjeljivanju publike i onda je to iscjeljivanje uzajamno. Mislim da je svaki umjetnik dužan da bude duhovno razvijen, da njeguje svoje biće, isto kao što njeguje svoje tijelo”.
Radi za narod, a ne za kritiku ili branšu
Zbog odgovornosti prema publici i poruci koju šalje, sada bira uloge. Na početku karijere, kako je kazao, uloge su birale njega, dok je sada u poziciji da odlučuje koji lik će da igra. Uostalom, život je igra, a on ne želi da u toj igri bude onaj koji će prekinuti smijeh, porušiti snove, ugasiti nadanje.
”Dugo su uloge birale mene. Kao mlad glumac nisam imao nikakve kriterijume. Blago onima koji u ranim profesionalnim godinama znaju tačno šta hoće. Ja nisam znao. Radio sam sve redom. Bogu hvala, stvari su uglavnom bile na korist, sa divnim ljudima. Niko me nije oštetio, ostavio ožiljke, tako da sam do zrelog doba došao sa vrlo jasnim kriterijumima šta hoću. Sada uveliko biram uloge, a da bih se za neku od njih odlučio ona mora da publici i meni donese duhovnu korist. Ne slažem se sa kolegama koji tvrde da se radi za kritiku i za branšu. Svi mi radimo za narod, pa samim tim moramo misliti o narodu, a prije svega, moramo ga voljeti. Svi se čude zašto sam toliko oprezan, a ja mislim da sam samo vrlo svjestan, posebno imajući u vidu koliko je osjetljivo vrijeme”.
To ne znači da neće igrati negativce. Naprotiv, igraće i igra i takve likove, samo što i njima daje priliku da se pokaju.
”U ruskoj seriji ‘Janjičar’ igrao sam sultana Mehmeda III, ozbiljnog negativca. Nisam se sladio tom ulogom, nisam potencirao njegove mane, nego sam kopao, koliko god sam mogao, da nađem neku ljepotu i u tom čovjeku. Ispostavilo se da je sultan bio izgubljeno dijete. Nažalost, napravio je velike prekršaje, često je padao, srljao, ali i to je imalo svoj korijen. Te napisane likove tretiram kao žive ljude. Oni su svuda oko nas. Svakom čovjeku dam šansu i vjerujem da svako može da se pokaje. U tom serijalu sam izdejstvovao da se u 12 epizoda taj okoreli negativac sprema da bi se u posljednjoj, kroz suze, pokajao. Mislim da je igrati negativca odlično ako to ima dobru poentu, a da je opasno ukoliko se glumac sladi, uživa u problematičnim scenama bilo koje vrste”.
Uvjeren je i da će narod sa ovih prostora ovo kolektivno iskušenje i trenutno posrnuće uspješno prebroditi i vratiti se pravim vrijednostima.
”Smatram da svako od nas nosi u sebi to predačko, tradicionalno, da ima jak korijen i jedno izuzetno jako stablo. Potrebno je samo da ponovo ozelenimo i da se sa malo napora vratimo našim pravim vrijednostima. Ovo jeste jedna faza, kolektivno iskušenje, ali svako od nas ima šansu da ga prebrodi”.
Od solunca, preko pilota, do ljekara
Dugo je, kako je rekao, bio u pozorištu, daske koje život znače dugo su bile njegov profesionalni dom. Sada su na red došle kamere, a on se, priznaje, lagodnije osjeća pred njima. Ne razmišlja mnogo kada treba da pomene uloge koje su mu trasirale put na filmu, ali i kod publike. Sve je počelo sa Zdravkom Šotrom, ranjenikom Pantelijom i filmom “Gde cveta limun žut”. Bilo je to 2006. godine.
”Riječ je o dokumentarno-igranom filmu o Krfu, plavoj grobnici i soluncima, gdje sam imao samo jednu scenu. Ta scena mi je toliko draga i toliko je viđena. Igrao sam solunca koga njeguje neka francuska sestra i imao sam monolog gdje opisujem kakva je Srbija i poredim je sa Grčkom. Kažem da je sve isto, samo u drugačijim bojama. Od te priče ranjenik je živio i preživio. Taj moj susret sa velikanima glumišta, poput Dragana Nikolića, bio je dirljiv da se to produžilo na sve serije koje je Šotra snimio. Pantelija solunac, mi je mnogo donio, a ulogu sam posvetio svom čukundjedu koji je nosilac Albanske spomenice i čiji sam grob našao u Solunu. Ta uloga je bila i pretpremijera onoga što slijedi u ‘Ranjenom orlu’ kada sam postao masovno poznat publici. Ali, trebalo je to opravdati. Dugo godina sam se nosio sa tim da napravim nešto što će da donese potpuno novu ‘aromu’. Zato sam morao da napravim pauzu i da se kasnije pojavim kao dr Nemanja Arsić u ‘Urgentnom centru’. Ta uloga mi je donijela neku novu zrelost”.
Od dr Arsića i “Urgentnog centra”, na zadovoljstvo publike, nije odustao, pa priča koja je počela 2014. godine i dalje traje.
”Prije neki dan smo završili sto epizoda nastavka ‘Urgentnog centra’. Zaista sa zadovoljstvom igram u toj seriji jer se brani jedna herojska branša. Spojene su tri sezone tako da ćemo biti na malim ekranima cijelu godinu”.
Očekuje da će tokom 2023. godine biti premijera filma “Jorgovani” mladog reditelja Siniše Cvetića.
”To je jedna komedija gdje sam partner sa Bobom (Slobodom) Mićalović. Nas su uglavnom navikli da viđaju u ljubavnim pričama, melodramama, a ovdje će to potpuno da se razruši. Niko se neće razočarati, ali vidjeće i drugu stranu naših glumačkih ličnosti. Oboje smo to jedva dočekali i baš smo se tokom snimanja ludo zabavili”, sa osmijehom kaže Ivan koji u pomenutom filmu igra Igora, glavnog glumca melodramske serije “Kad zamirišu jorgovani”.
Publika će ove godine imati priliku i da ga vidi u ulozi pantomimičara Lazara, u filmu Ivana Jovića “Senoviti Mediteran”.
”Tvrdim da se rađa jedan čaroban film. Snimali smo u Grčkoj i riječ je o jednoj poetskoj art haus drami. Život mi se promijenio poslije tog filma, ne samo umjetnički, nego i lično, i jedva čekam da ga vidim”.
Dok čeka duet života i živu ikonu, planira da uradi arhivske zapise
Publiku će, uskoro, obradovati i drugim novitetima. Ivan duže od decenije organizuje poetsko-muzičke večeri, emocijama boji stihove i note birajući muziku i poeziju srcem, ispovijedajući se pred onima koji i dalje vjeruju da ljepote još uvijek ima.
”Mislim da ću uskoro da uđem u studio, da se odvažim da snimim neke autorske pjesme. Ovu poeziju koju govorim bi takođe trebalo snimiti. Trebalo bi pročitati i neke bajke. Čini mi se da je ispred mene jedan period kada treba praviti arhivske zapise”.
Kao srednjoškolac je sa društvom osnovao rok bend “Apoteka”. Bio je to odraz mladosti. Sada su njegove teatarske večeri, na kojima ga prate muzičari koji su svirali sa najvećim zvijezdama našeg podneblja, dah svježine i odraz zrelosti. Nada se da će uskoro sa suprugom Jelenom Tomašević snimiti duet.
”Godinama se spremamo za to. Nadam se da će se to uskoro dogoditi, ali što Jelena kaže, čekamo da dođe prava pjesma. Ta prilika ne smije da se ispuca tako lako, jer i za nas bi to bilo značajno”.
Za “Magazin” otkriva da se sa poezijom druži još iz gimnazijskih dana i to ne samo kroz recitacije. Tada se prvi put latio pera.
”Pišem još iz gimnazije i objavljivao sam pjesme pod pseudonimima. Niko nikada nije saznao da je to moja poezija osim profesora koji su je prepoznali i sačuvali moju tajnu. Pišem mnogo - kako poeziju, tako i putopise. Moj život je posljednjih godina bio prilično uzbudljiv i ja sam krenuo to da zapisujem. To ću ostaviti svom djetetu, ali ko zna, možda neko ocijeni da to ima literarnu vrijednost. U ovom trenutku, to mi nije ambicija. Želim samo da to zapišem i uobličim”.
I čeka trenutak kada će naslikati živu ikonu.
”Moj djed sa očeve strane je bio vojno lice, ruski oficir, a mamin tata je bio doktor i amaterski slikar, ali na nivou profesionalca. Česta sam bio uz njega dok je slikao. Učio me svim finesama, mirisu boja i kada se u meni probudila pobožnost, ta želja se spojila sa ikonopisanjem. Još uvijek se nisam odlučio na taj korak. Vjerujem da je to priziv, a ne poziv, i siguran sam da će doći momenat kada ću imati priliku da naslikam živu ikonu”.
( Svetlana Mandić )