Kako do građanske Crne Gore

U kampanji pred prvi krug predsjedničkih izbora zatrpani smo porukama kandidata i kandidatkinje koje ukazuju na nedostatak vizije razvoja kod onih koji se preporučuju za funkciju predsjednika/ce.

Niko za sada ne nudi ozbiljan odgovor na pitanje šta će biti nakon 2. aprila, šta dobijamo izborom tog kandidata, kako će sa te pozicije uticati na ponašanje političke partije čiji je lider ili jedan od ljučnih ljudi kao i na ponašanje drugih političkih partija i subjekata važnih za jačanje institucija i pristup EU. Izgleda kao da se upravo ta vizija krije od građana a to ne ukazuje na dobre namjere kandidata. Bez obzira što izborom na funkciju ključna osoba političke partije postaje predsjednik svih građana, neupitan je uticaj prve osobe u državi na djelovanje političkog subjekta koji ga je kandidovao za tu funkciju.

Ozbiljnim odgovorom na pitanje budućeg razvoja Crne Gore smatrao bih odgovore u vezi sa pojašnjenjem načina na koji se može doći do cilja kojeg dijeli 80% građana, a to je ulazak u EU. Kandidati treba da odgovore koje političke partije vide kao okosnicu buduće Vlade koja treba da nas uvede u EU. Ozbiljnim odgovorom na pitanje budućeg razvoja Crne Gore smatrao bih eventualne odgovore koji bi došli od svih kandidata i kandidatkinje osim od Mila Đukanovića.

Vjerovati obećanjima i očekivati da Milo Đukanović može da podstakne sa pozicije predsjednika (ili bilo koje druge) unapređenje rada institucija koje će ojačati vladavinu prava, da Đukanović želi profesionalno tužilaštvo, policiju, sudove, Agenciju za sprečavanje korupcije, i unapređenje rada drugih institucija i organizacija koje mogu doprinijeti demokratizaciji društva, je besmisleno. Upravo je Đukanović zarobio sve institucije, upravo je on tokom svoje vladavine kriminalizovao policiju, tužilaštvo, sudove. Kao neprikosnoveni vladar imao je sve mehanizme u svojim rukama da institucije učini funkcionalnim a ne da ih i danas drži zarobljenim, kao što je slučaj sa Ustavnim sudom u kojem ima tri svoja činovnika koja su sigurna brana svim inicijativama kojima se može dovesti u pitanje kršenje Ustava od strane Đukanovića.

Dakle, nije pitanje što je vizija Đukanovića, jer je ona jasna dok je god na čelu DPS-a, već onih koji se predstavljaju kao lideri građanskih političkih subjekata. Ne mislim da kandidati koji dolaze iz partija koje zastupaju nacionalne interese mogu biti nosioci svijetle budućnost CG. Da li su promjene u retorici kandidata Andrije Mandića nagovještaj promjena u politici partije na čijem je čelu (NSD) ostaje da se vidi, a da bi se povjerovalo u pomiriteljske poruke, koje je svakako lijepo čuti, potrebno je više vremena od perioda predsjedničke kampanje.

Zato se u ovom trenutku vrijedi baviti onim što je siguran put razvoja države a jedini koncept je onaj prepoznat Ustavom, koji CG definiše kao građansku državu. Ko i na koji način treba da razvija građansku Crnu Goru? Partije koje se bave zaštitom nacionalnih interesa pojedinih etničkih grupa po pravilu lakše okupljaju/mobilišu svoje biračko tijelo jer je njima najvažnije da se zaštiti interes „naroda“ (Crnogorci, Srbi, Bošnjaci…). Biračko tijelo ovih političkih subjekata će zažmuriti na oba oka na sve lopovluke, diskriminaciju, uništavanje institucija, fabrika, zdravstvenog sistema, obrazovnog sistema, pod izgovorom da se čuva država ili da se štite nacionalni interesi. Oni kojima je najvažniji dio sopstvenog identiteta pripadnost nekoj naciji (a ne da li su dobra osoba, dobar stručnjak u nekoj oblasti…), nisu po pravilu spremni da kažnjavaju političare kad ih obmanjuju, kradu, zloupotrebljavaju. Za razliku od biračkog tijela koje je vođeno nacionalnim interesima (što god to bilo), onaj drugi dio koji podržava građanski koncept društva vođen je drugim interesima.

I tu dolazimo do pitanja vrijednosti na kojima treba da počiva dalji razvoj države. Političke partije treba da se okupe oko vrijednosti koje dijele unutar koncepta građanskog društva.

Dogovor oko vrijednosti koje poštuju političke partije u svom radu treba da pomogne građanima da lakše prepoznaju na društvenoj sceni one koji su značajni i potrebni za razvoj društva od onih drugih. Zbog tajnog snimka o korupciji je svojevremeno u Austriji pala Vlada, ministri u Hrvatskoj podnose ostavke zbog pisanja medija u vezi sa njihovim neprijavljivanjem i nezakonitim sticanjem imovine a kod nas ni snimci ni dokazi o kršenjima propisa od strane nosilaca javnih funkcija ne dovode do promjena unutar političke elite. Kada snimak pokaže funkcionera DPS-a kako dobija nezakonito novac za finansiranje izborne kampanje, ne desi se ništa (još uvijek). Kandidat za predsjednika Milo Đukanović smatra da to nije veliki prestup, čak ni toliki da bi svog savjetnika Miga Stijepovića udaljio iz svog kabineta. Ovdje se kao vrhunski domet odgovornosti ovih dana navodi izvinjenje lidera političke partije (Evropa sad) zbog obmanjivanja javnosti u vezi državljanstva druge države. Ako se upoređujete sa DPS-om to možda i jeste korak naprijed ali ne i ono što je potrebno ovom društvu. Kada političari budu podnosili ostavke na funkcije u partiji i državi zato jer su obmanjivali javnost, onda će Crna Gora postati ozbiljna država. Uspostavljen sistem odgovornosti i sankcije za nepoštovanje temeljnih vrijednosti je razlika između razvijenih i manje razvijenih država.

Nažalost, umjesto objedinjavanja političkih snaga koje žele bolju CG kao članicu EU, na vrijednosnom nivou, a u susret parlamentarnim izborima, mi ponovo prisustvujemo nedostatku dijaloga i borbi za prevlast unutar tzv. “građanskog bloka”. Ponovno povezivanje i udruživanje Demokratske CG i pokreta Ura ukazuje da su lideri ovih političkih partija (nadajmo se) naučili nešto iz prethodnih iskustava. Sujete i borba za mandat više, neće dovesti do prijeko potrebnih promjena koje su tek započele. One političke partije koje trenutno imaju veću podršku građana treba da pokažu širinu i liderstvo, pa čak i na svoju “štetu”, i da se potrude da okupe što veću podršku za ostvarenje ciljeva. I pored poziva Demokratske CG kolegama iz Evrope sad da se dogovore oko zajedničkog nastupa na predsjedničkim i predstojećim parlamenarnim izborima, nije bilo dogovora. Ovo smo već gledali ranije, samo su akteri bili drugačiji. Pošto do skoro nisu bili u Crnoj Gori, lideri Evrope sad nam priređuju dežavu. Trenutna popularnost ES je plod više faktora koji su prolazna i fluidna kategorija. Dio podrške je baziran nesumnjivo na ekonomskom programu kojim su povećane minimalne zarade. Vjerovatno je dio podrške ES i plod razočarenja dijela biračkog tijela u odluke koje su donosili Demokratska CG i Ura. Vjerovatno je podrška ES značajnim dijelom i plod razočarenja birača koje Demokrate i Ura nisu zaposlili u javnom sektoru. Vjerovatno je podrška ES dijelom vezana i za one DPS činovnike koji žele da se pridruže novom “gazdi” i osiguraju da ne ostanu bez posla nakon sledećih izbora.

Kakogod, očekivanje građanske javnosti je bilo da ovaj blok ima jednog predsjedničkog kandidata jer je tako izvjesnije da se pobijedi Đukanović u drugom krugu, čime bi valjda bio označen kraj podsticanja podijela u CG i stvoreni preduslovi za ozbiljnije oslobađanje još uvijek zarobljenih institucija. Nada da će i tokom predsjedničke kampanje doći do dogovora Milatovića i Bečića postojala je kod dijela javnosti. Ukoliko predstavnik tzv. “građanskog bloka” ne uđe u drugi krug izbora, krivac je onaj koji nije htio dogovor. Kandidat za predsjednika Jakov Milatović je vjerovatno u pravu kada kaže da će dio birača Ure glasati za njega, ali je to više izraz pragmatičnosti i uvjerenja da više šansi za ulazak u drugi krug ima Milatović u odnosu na Bečića. Bila bi još jedna greška da se podrška Milatoviću u ES doživi kao argument za nastavak soliranja sa namjerom da se na svim nivoima vlasti (predsjednik, Skupština, Vlada, Glavni grad) uspostavi dominacija ES. Ako postoji takvo razmišljanje, onda treba uzeti u obzir činjenicu da apsolutna dominacija nosi i apsolutnu odgovornost a to zna, konačno i u Crnoj Gori, da se vrati na neprijatan način onima koji razmišljaju isključivo vođeni partijskim interesima. Ovo tim prije jer i ES nema u svojim organima previše ljudi koji imaju značajnije iskustvo u rukovođenju. Čak i ako je motiv Demokrata i Ure da se ponovo povežu potreba da povećaju svoj rejting (i kako neki tvrde spriječe nestanak sa političke scene), posljedice ovog dogovora mogu biti pozitivne za crnogorsko društvo jer udruženi kapaciteti obje partije mogu povećati kvalitet odluka koje će se donositi na državnom i lokalnom nivou u narednom periodu.

Činjenica da su lideri ES, Demokrata i Ure mladi ljudi koji sebe vide u politici još dugo godina mogla bi da ih relaksira od pretjeranih ambicija kojima su opterećeni. Imaju pred sobom dovoljno vremena da urade sve što su zamislili.

Do sada su svi subjekti na političkoj sceni jedni dugima rekli sve i svašta i preko toga prije ili kasnije prešli uz poneko izvinjenje koje je za poštovanje. Imamo naprosto političku elitu kakvu zaslužujemo. Za građane a i one koji su dugo na javnoj sceni (van političkih partija) i nagledali se svih promašaja, površnih odluka, sujeta, kršenja Ustava i zakona, nedosljednosti i neprincipijelnosti, nameće se pitanje: Koliko još da trpimo nezrelost lidera političkih partija građanskog bloka? Koliko još puta da se ponavlja istorija dok se ne ižive svi novi akteri na političkoj sceni?

Što prije shvate da nisu sveznajući a ni najbolji, tim prije će prestati da liče na prethodnike prepoznatljive po bahatosti, prepotentnosti, površnosti…

Autor je građanski aktivista i direktor Media centra

( Goran D. Đurović )