Pacijenti ćute i trpe

Iako sam često pisala o krahu reformi u zdravstvu, ovaj tekst posvećujem neuspjeloj reformi primarne zdravstvene zaštite, koja je startovala 01. aprila prije petnaest godina. U ovom, prilično dugom periodu, sve se odvijalo u skladu sa datumom, nešto lažno a mnogo toga stihijski i pogrešno.

Osim katastrofalnog stanja u primarnoj zdravstveno zaštiti i spomenutog jubileja, za ovaj tekst me motivišu diskusije o Prijedlogu (ili Nacrtu) novog zakona o zdravstvenoj zaštiti, u kojima su primarnu zdravstvenu zaštitu zasjenile priče o dopunskom radu specijalista i supspecijalista. O izabranim doktorima se čulo da će im utrapiti neke preglede sa višeg nivoa, te da im se oduzima kapitacija (dodatak na platu koji su dobijali po osnovu broja registrovanih pacijenata). Prema priči predstavnika MZ, “pristupiće se novoj reformi primarne zdravstvene zaštite”. Ni u jednoj od TV emisija koje su organizovane povodom Prijedloga novog zakona o zdravstvenoj zaštiti, (koje sam ja odgledala), nijesu gostovali predstavnici Udruženja izabranih doktora, a ne oglašavaju se ni u elektronskim i štampanim medijima. Očigledno su navikli na gotova rješenja koja kreiraju političari? Diskusije uglednih specijalista, supspecijalista i predstavnika Sindikata doktora medicine pokazale su da se taj, veoma važni, sistemski zakon, piše bez konsultacija sa doktorima, koji će ga sprovoditi. Dok iz SDM smatraju da bi “pacijenti trebalo da budu u središtu zdravstvenog sistema”, iz KCCG ih optužuju “da ne dolaze u zakazane termine”, iako ih je, često, rizično čekati.

Kao hronična pacijentkinja, smatrala sam i smatram da je organizacija rada u domovima zdravlja bila dobro zamišljena, što nije bio izum crnogorskog Ministarstva zdravlja, nego preuzeta praksa iz zdravstvenih sistemima drugih država. Pošto sam 2008. godine, potpisala ugovor sa jednim od najboljih timova ID, na kratko sam upoznala dobru stranu započete reforme. Bilo je lijepo doktora posjetiti u zakazanom terminu, što nijesu mogli iskoristiti oni koji nijesu imali izabranog doktora, ili su ga izabrali “na riječ”. U toku 15 godina mnogo toga se promijenilo na štetu primarne zdravstvene zaštite, odnosno na štetu pacijenata u Crnoj Gori! U Domu zdravlja Nikšić uvijek je falilo doktora medicine, čak i kada ih je bilo na Birou rada. Prema izjavi direktorke DZ od 04. novembra 2022. godine, reforma je predviđala 33 ljekara za odrasle, a sada ih je u Domu zdravlja 17 (RTNK). Prema popisu iz 2011. godine opština Nikšić je imala oko 72.000 stanovnika.

Iako smo navikli da pacijenti nikada nijesu “u središtu zdravstvenog sistema”, neshvatljivo je da se primarna zdravstvena zaštita ne tretira onako kako to zaslužuje jer, da nije važna ne bi bila primarna! Naši ID su specijalisti, koji za razliku od kolega drugih (ne svih) specijalnosti, ne mogu da se bave dopunskim radom. Odozgo ih pritiskaju direktive i kojekakva uputstva, a ovamo nezadovoljni pacijenti, koje treba zbrinuti u nenormalnim okolnostima! Prostorni uslovi su, uglavnom, loši, u svim domovima zdravlja u Crnoj Gori. Starenje stanovništva, uznapredovale hronične bolesti, posljedice korone, česte najezde kojekakvih virusa,.., podrazumijevaju ubrzani rast broja pacijenata, a broj doktora uvijek je nedovoljan! Svi domovi zdravlja rade sa deficitom doktora, što znači da ID rade više od norme, što se odražava na kvalitet zdravstvene zaštite. Dodatno, primarna zdravstvena zaštita trpi zbog loše organizacije rada u opštim bolnicama i KCCG, gdje pacijenti na specijalističke i supspecijalističke preglede čekaju i do pola godine. Odgođena dijagnostika često znači napredovanje bolesti i/ili zakašnjelo liječenje, što ne ide u prilog cjelokupnom zdravstvenom sistemu, a o “ugroženim” pacijentima da ne govorimo. Posljednje kućne zalihe novca, pozajmice i/ili penzionerske kredite pacijenti troše na dijagnostiku i liječenje u privatnim zdravstvenim ustanovama.

Nijedan zakon o zdravstvenoj zaštiti, niti reforme u zdravstvu, ne mogu biti zadovoljavajući ako ih piše i osmišljava neko bez konsultacije sa doktorima medicine na svim nivoima, jer jedino oni znaju kako funkcioniše i kako treba da funkcioniše javno zdravstvo! Korisnici zdravstvenih usluga, takođe, imaju svoju viziju, svoje potrebe i svoje želje, ali niko ne želi čuti njihovo mišljenje! Oni ćute i trpe!

( Milojka P. Perović )