Poluobrazovani u fokusu

Ekstremi među nama

Često nam ekstremne pozicije s kojima se susretnemo direktno ili pak posredno izazivaju povezane osjećaje čuđenja, nelagode i straha. Čuđenje kako je uopće moguće da netko danas, u razvijenom stadiju civilizacije kakav je naš, može biti zagovornik stavova koji su moćna kombinacija bizarnosti, naivnosti i proste stupidnosti. Nelagodu i strah gotovo u pravilu izazivaju isključivi i vulgarni stavovi, anticivilizacijski intonirani, koje najintenzivnije detektiramo na polju afektivnog. Stoga se i plašimo pomalo takvih stavova, razumljivo je.

No, ako malo detaljnije promotrimo mnoge fenomene koji su se već pošteno etablirali u javnoj sferi, onda ekstremne pozicije u društvu uopće ne začuđuju, naprotiv. Zemlja nije drugo nego ravna ploča. Cjepiva su plod farmaceutske industrije, a recentnije i Billa Gatesa koji tehnologijom žele smanjiti populaciju, a i, ni manje ni više, čipirati nas nanotehnologijom kako bi ovladali nama. Tradicionalni mediji nisu nego odraz svjetskih i domaćih lobija, a jedina medijska istina ona je dostupna na nereguliranom polju društvenih mreža, popularnih influensera, Telegram grupa i dubokog weba. Svi nas lažu, sistemski pogotovo, a znamo da i na polju ljudskih relacija nije puno drugačije.

Zadnjih godina mnoga shvaćanja, poput već spomenutih, za koja smo držali da su poput svakog atavizma prisutna jedino kao statistička greška postala su, javno gledano, sasvim normalne opcije i shvaćanja. Broj ravnozemljaša se mjeri u milijunima, broj antivaksera eksponencionalno je porastao nakon koronakrize. Dok su ravnozemljaši relativno benigni, antivakserstvo utječe negativno na čitav sektor javnog zdravstva. Teorije zavjere bujaju, ponekad u onim bizarnim oblicima kakvima je poneki ljudski um sklon, a ponekad, što je i opasnije, u nasilnim javnim manifestacijama. Iako ekstremni stavovi postaju zanimljivi tek onda kada nam počinju izazivati praktične probleme, individualne nelagode i društveni strah, oni su dobrim dijelom vezani za urušavanje obrazovnog sistema na svim nivoima.

Društvo neznanja

Obrazovanje nije ništa drugo nego, reći će bečki filozof Liessmann, zahtjev za primjereno razumijevanje. Oduvijek je obrazovanje bila sfera ljudske aktivnosti koja je za glavni cilj imala razviti kod pojedinaca mogućnost adekvatnog razumijevanja stvarnosti, vremena i prostora u kojemu živimo te odnosa svih vrsta, kako na individualnom nivou tako i onih društvenih. Naravno, razvijale su se time i praktične kompetencije potrebne za funkcionalni život, zatim i one nešto suptilnije - vezane za kritičko mišljenje, bolje i humanije rasuđivanje te prilagodbu za život u društvu. No, danas, iako smo u eri masovnog obrazovanja i velike dostupnosti informacija, ne čini se da smo dio nekog posebno pametnog društva. S jedne strane, bombardirani smo frazeologijom kako je naše društvo - društvo znanja, ali ipak realne društvene dinamike, od akademskog svijeta, onog političkog, a često i ljudskih bazičnih mehanizama, pokazuju kako iracionalnost, ideologija, praznovjerje, relativna zatucanost i kreativni primitivizam visoko kotiraju na ljestvici poželjnih osobina.

Naime, parafrazirajući bečkog filozofa Liessmanna, možemo se pitati šta će nam osobine poput uviđavnosti, radoznalosti, kritičke autorefleksije i samokritike kada one ne doživljavaju širu društvenu afirmaciju. Te osobine većini jednostavno nisu popularne, a kamoli što drugo. Kada su kritički pogledi shvaćeni kao znak intelektualne nemoći, autokritika kao prototip slabosti i nesigurnosti, poprilično je jasno da će gotovo svaki popularni javni diskurs biti obilježen skučenošću pogleda praćen razdražljivom agresivnosti. Argumente u prilog ovim tvrdnjama lagano je pronaći na društvenim mrežama, a s gotovo jednakim žarom plasiraju ih intelektualci, javni i kulturni djelatnici, kao i mladi i stariji politički lavići koji ne uspijevaju razumjeti da su odnosi u društvenoj areni makar mrvicu složeniji od dinamika (vlastitog) zoološkog vrta.

Poluobrazovani primjeri odozgo

Obrazovanje reflektira čitavu javnu sferu, pokazuje njezine manjkavosti i deficitarnosti, ali i svijest jedne epohe i vremena. Dok su se agenti obrazovnog sistema primjerice militantno borili za čistoću nacionalnog jezika koji je trebao biti lišen svakog tuđinskog elementa, iz vida su potpuno izgubili činjenicu da današnje ubrzane generacije koriste ograničen fond riječi. Romansirane historiografije koje su svojski željeli etablirati kao istinite dovele su do potpuno izvitoperenih vizija ne samo prošlosti nego i sadašnjosti. Želja za uspjehom i monetizacijom, ta pragmatična i vrlo razumljiva želja za unovčavanjem znanja, prevela se u relativno neproduktivan kadar, lišen svake inicijative i kreativnosti iščekujući mjesečnu apanažu. Zatim obrazovne laži s vrha, diplome s benzinskih, kontaminirani i suspektni akademski put javnih djelatnika, nesrazmjer obrazovnih potreba s tržištem rada, sve je to učinilo da čitavo obrazovanje počinjemo promatrati sa skepsom.

Umjesto da nas obrazovanje makar djelomično korigira, uljudi i upristoji, ono je samo potenciralo bazična shvaćanja često poprilično primitivnog karaktera te je čitavoj društvenoj sferi dalo takav kolorit. Razdražljivi i ljutiti, silnički i ograničeni kolorit naše javne sfere, praćen ili vulgarnom ili limunada retorikom, samo je odraz činjenice da su obrazovne institucije izgubile svoj korektivni kapacitet ili, jednostavnije, da su ljudima ciljano onemogućili primjereno razumijevanje stvarnosti.

(oslobodjenje.ba)

( Pavle Mijović )