Magija neistraženog svijeta lutaka

Čarolija života jedne lutke i sva njena moć krije se u senzibilitetu, mašti i ljubavi osobe u čijim se rukama nađe i koja je dalje kao magični prah proširi opijajući druge. Lutke oživljavaju i dobijaju osoben duh, nadahnjuju pokretima, pogledom i riječima koje iako nijesu njihove, imaju snažnu moć u životu čovjeka, kako u najranijim fazama razvoja djeteta, tako i kasnije, tokom cijelog života.

Drevna umjetnost kreacije lutaka, vještina vođenja suptilnih pokreta i međusobna interakcija kroz kreativnu viziju, gest, igru, do dramatizacije i simbolike, tokom vremena postala je sve manje cijenjena. Kroz mehanizaciju i digitalizaciju polako je dobi(ja)la zamjenu, ali nikada dovoljno dobru i moćnu da pobudi sve ono što lutka može, bilo u tehničkom ili sanjarskom smislu. Jedna od rijetkih lutkarki, glumica iz Srbije Zorana Milošaković Tasić istrajava u misiji njegovanja i stvaranja pozorišnih lutki, jednako u svojoj državi i širom regiona i Evrope.

U susret Svjetskom danu lutkarstva koji se obilježava 21. marta, Milošaković Tasić u razgovoru za “Vijesti” govori u kakvoj atmosferi se taj praznik dočekuje ove godine, koliko je opasno i loše zanemariti ovu vrstu umjetnosti, ali i razbija uvjerenja da je lutkarstko pozorište isključivo i uvijek namijenjeno djeci, pa tako najavljuje i monodramu za odrasle koju ima u planu da postavi.

U susret Svjetskom danu lutkarstva i Svjetskom danu pozorišta za djecu i mlade, šta biste rekli, u kakvim okolnostima ih dočekujemo, kada su te djelatnosti u pitanju, u 2023. godini?

Ove praznike dočekujem jako tužna, kao što je bilo i unazad nekoliko godina, zato što su sredstva koja se opredjeljuju za kulturu minimalna. Ne znam na koji način se raspodjeljuju, ali osjećam posljedice tih odluka. Svi mi profesionalni radnici u ustanovama kulture, u ovom slučaju u pozorištima nekako smo hendikepirani. Mi moramo da nastavljamo svoju misiju za koju smo se opredijelili davnih dana, a to je da pravimo, igramo, stvaramo pozorišne predstave za djecu. Mislim da smo mi takozvani posljednji Mohikanci, s obzirom na to da se mnogo mladih glumaca ne opredjeljuje za lutkarstvo. Tako je ostala grupa ljudi koji, ne obazirući se na finansije ili na medijsku ispraćenost naše umjetnosti koju plasiramo kroz lutkarsko pozorište, imaju samo entuzijazam i želju da na neki način radimo, da se bavimo pedagogijom, ali i da probamo da zadržimo mlade glumce koji nekim čudom zalutaju kod nas trbuhom za kruhom.

Jako rijetko oni ostanu u tom svijetu lutaka, zato što su mnogo primamljivije serije i filmovi, sve ono što se danas zove hiperprodukcija koja može da im donese koru hljeba, koju je teško dobiti u pozorištu gdje su mali honorari. Ja ne mogu da kažem da je meni ovaj posao težak jer nije, zato što volim ovo da radim, ali jeste zahtjevno baviti se lutkarskom umjetnošću. I ne samo što se finansija tiče, već i vještina. Ti moraš da budeš kompletan dramski glumac ili kompletan zanatlija da bi mogao da vladaš svim vještinama, jer je svaka lutka drugačija, a svaka predstava nosi neke svoje tajne koje treba odgonetnuti, a sve se uvijek iznova i iznova uči i nanovo se savladavaju neke prepreke, jer je to zahtjevna vrsta umjetnosti.

Kako ste se Vi kao glumica opredijelili i usmjerili svoj fokus na lutkarstvo i lutkarsko pozorište, pa i na djecu kao publiku, ciljnu grupu, bilo da pravite lutke, igrate u predstavama ili radite na sinhronizaciji televizijskih i filmskih programa za djecu i mlade? Postoji li neki trenutak koji je bio ključni za tu Vašu spoznaju?

Pa, prosto je to bilo nevjerovatno. Najbolje ćete razumjeti ako kažem da je to bilo u prošlom vijeku. (smijeh) Započela sam svoju misiju sasvim spontano, suptilno, jednostavno me je uhvatila ta magija i spoznala sam da je baviti se lutkarskom umjetnošću jedan magični, neistraženi svijet u kojem danas ništa nije isto kao što je bilo juče, nijedno igranje nije kao što je bilo u prošloj predstavi i uvijek se sve iznova stvara. Često mu se novinari ranije pitali koja mi je najbolja ili omiljena predstava koju sam radila, a ja bih uvijek sa toliko želje odgovarala da mi je svaka buduća predstava najbolja. I nakon toliko godina, ja ne posustajem. Davno me je uhvatio taj vir, iako mogu slobodno da kažem i virus, ali prije će biti vir koji me je povukao za sobom i u kojem plivam i snalazim se kako znam i umijem i u tome uživam. To se desilo u jednom momentu prije nekih 20-ak godina, kada nije bilo majstora za popravke lutaka u našem pozorištu. Ja kao glumica usudila sam se da hirurški otvorim lutku i da popravim ono što nije bilo u redu i što lutka nije mogla da podrži... Nakon toga, polako sam prešla i na scenografiju i došla sam do toga da sam sada podijeljena na obje strane, pola svog vremena igram predstave, a pola svog vremena pravim scenografije, lutke i slično i to mi je sasvi u redu i u tome uživam.

Kad se spomene lutkarstvo, biću slobodna da kažem da su možda ključne riječi upravo magija i čarolija. Šta se sve krije u tom svijetu?

Magija se krije u svakom dašku koji kao glumac udahneš lutki koja je zapravo stvar koja ne može živjeti bez tvojih ruku, već stoji nepokretno, mrtvo, leži neupotrebljivo. Magija je da pokrenuti život i ako si toliko spretan, voljan i željan da to uradiš onda svaki lik koji ti je dodijeljen može oživjeti bez obzira na to da li je stogodišnja kornjača, prelijepa princeza, oblačak, zračak, sve to može kroz jednu vrstu kreacije, mašte, magije da oživi, da se oblikuje i dobije smisao kroz vizualizaciju. U očima djeteta, ali i bilo kog čovjeka koji može da pronađe u sebi sve te neke hipersenzibilne momente koje je nekada poželio, vidio primijetio, sve to može kroz jednu pozorišnu predstavu da se desi. Magija je u tome što se to desi samo tog trenutka, a već sljedeća predstava je već sasvim drugačija. I kao što se to obično i kaže, sve zavisi od samog glumca i od toga koliko života nosi u sebi i koliko je spreman sebe da pokloni toj lutki, zračku koji se animira.

Da li su odrasli postali previše otporni, prekriveni žuljevima i čvrstim emocijama da sami to spoznaju, pa onda lutke i lutkarsko pozorište vide samo kao djela i predstave namijenjena djeco i mladima? Koliko punoljetnoj populaciji društva danas, pogotovo na našem podneblju, nedostaje senzibiliteta?

Život je odradio svoje. Jedan težak život ispunjen medijskim lažima, učinio je da jednostavno popularizacija ove vrste umjetnosti kroz medije ne može da dopre do odraslog čovjeka, a mislim da su svi željni toga, ali više ne vjeruju ni u šta. Nemaju i ne vjeruju ni u sopstvenu misao da žele da im bude bolje, već se većina vodi onim “Pusti, može i gore”. Nažalost, to je klauzula koja prati pognute glave sa našeg podneblja, što nije dobro i meni je veoma žao zbog toga. Mnogo sam radila u inostranstvu tokom proteklih 20-ak godina i mogu reći da je tamo potpuno drugačija priča. Bilo da držim neke radionice ili igram predstave, u Islandu, Finskoj, Kanadi ili bilo gdje drugo, ljudi tamo uživaju u umjetnosti, opušteni su i mogu da se prepuste nekim svojim zadovoljstvima, pa čak i da učestvuju u nekim interaktivnim predstavama, bez obzira da li imaju 40, 50 ili 20 godina, jednostavno se prepuštaju tom svijetu koji se dešava u trenutku i uživaju u tome. Žao mi je što naši ljudi to ne mogu sebi da priušte. Ne mogu da kažem da je razlog tome drugačiji mentalitet ljudi, jer to nije stvar mentaliteta već života koji nas je ugušio, udaljio i koji je učinio da nam je samo ostao rijaliti šou.

Pozorišni djelatnici sa kojima sam razgovarala često znaju da kažu kako su djeca zahtjevnija i iskrenija publika koja će prije pokazati svoje mišljenje, emocije, stav dok se odrasli suzdržavaju i ustručavaju da pokažu reakcije... Kakva su Vaša zapažanja kad je publika u pitanju?

Meni su djeca prirodna staništa. Nikada sebe nijesam stavljala iznad djece ili ih potcjenjivala na bilo koji način. Za mene su djeca iznad svih nas odraslih. I da, u pravu ste skroz. Ljudi tokom života nauče i da se boje, i da padnu, pognu glavu, vode se onim “Pusti, proći će” i slično, a tu je i razlika između njih. O različitosti publike između odraslih i djece možemo govoriti i kroz primjer “Carevog novog odijela” gdje znamo da će se većina uvijek smijati zato što se svi drugi smiju, a kod djece nije tako. Kod djece je sve vrlo iskreno i jasno. Djeca znaju da li nešto vole ili ne vole, kod njih je sve na prvu loptu i jednostavno je - i smiješno i glupo i dosadno i zanimljivo i tako dalje... Njihove emocije i utisci se lako mogu shvatiti slušajući njihove reakcije. Ne mogu da kažem da su djeca zahtjevnija publika, ali definitivno jesu iskrenija, bolji je osjećaj raditi sa djecom, jer znate na čemu ste.

U svijetu su već neko vrijeme snimaju animirani filmovi i za odrasle. Mislite li da postoji neka mogućnost da se slična evolucija desi i sa lutkarskim pozorištem, odnosno da se stvaraju lutkarske predstave za odrasle i da dobiju na popularnosti?

Ja sam igrala u jednoj lutkarskoj predstavi koja je imala ogroman uspjeh. To je bila predstava “Ivice” u režiji Dragoslava Šilje Todorovića, koja je imala ogroman uspjeh, ali samo u inostranstvu. Sa njom sam proputovala čitav svijet, a ovdje sam imala možda tri termina u Narodnom pozorištu i možda sam u Jugoslovenskom dramskom pozorištu uspjela dva puta da odigram tu predstavu i bilo je, kao što se u šali kaže, potrošila sam sve svoje ljude iz gimnazije (smijeh), dakle publika je bila jednostavno nezainteresovana, kao da ne postoji šansa i ništa da ih podstakne da dođu da pogledaju lutkarsku predstavu za odrasle. Pored toga, ja sam u Beogradskom dramskom pozorištu radila mjuzikl “Yankee Rose” u režiji Miloša Lolića koji je tražio da napravim lutke za taj komad, pa sam kreirala Toma Kruza, Opru Vinfri, frontmena benda Guns N’ Roses Aksl Rouza, dakle uglavnom neke poznate ličnosti. I za tu predstavu su stizali hvalospjevi sa svih strana, zato što je to ispao fazon. Te lutke sam radila tako da budu realne toliko da se može reći “Evo ga Tom Kruz” na sceni. Sve to je prošlo uspješno zahvaljujući režiseru Milošu Loliću koji je uglavnom režirao u Berlinu, a sada je i ovdje napravio iskorak kada je lutka u pitanju, pa je onda i lutka doživjela uspjeh. Sva igranja te predstave sad su već rasprodata, a okupljena je i stvarno odlična glumačka ekipa. Svi zajedno smo dosta radili na animaciji i tu mi se pojavila nada da lutka kod nas možda i može da zamijeni glumca i u predstavama za odrasle. No, to je zato što je u pitanju Miloš Lolić, ipak ime koje samo po sebi privlači publiku i koji kao da se pojavio da i lutkama donese slavu. Ja sam svakako presrećna kompletim radom i procesom.

Možete li reći nešto više o lutkarskoj predstavi “Ivice” i planirate li možda i sami da realizujete neku, kao autorski projekat?

Ta predstava se sastoji od pet priča, od kojih je svaka priča zasebna i drugačija. U predstavi nema teksta, već je korišćen bufo jezik, a to je jezik osjećanja, samoglasnika, uzdaha. Sve se izražava tim vokalima... Tako je, na primjer bila jedna scena vezana za seks gdje moja lutka odbija svog partnera koji nastavlja najavljuje i na navaljuje, a ona ga odbija govoreći samo “Š, š, š”. Naravno, nije ništa vulgarno ili neprijatno.

Pored toga, ja planiram uskoro da počnem sa radom na svojoj lutkarskoj monodrami, koja će biti namijenjena baš odraslima. Čekam odgovor od Ministarstva kulture što se tiče finansija, nadam se da ću uspjeti da se sastavim u tom finansijskom smislu, pa da krenem sa tom pričom koja bi trebalo da bude gotova možda za neka tri mjeseca. I ta je monodrama takođe na bufo jeziku.

O čemu ta monodrama pripovijeda?

Biće to priča o tri žene iz tri generacije, sve tri zlostavljane na različite načine. Prisutno je porodično nasilje, radna eksploatacija i seksualno uznemiravanje. Ja sam i autor predstave i kreator lutaka, planiram sve da radim sama. Za sada o tome toliko.

Može li se u budućnosti očekivati više ulaganja u lutkarstvo, možda prvenstveno kroz obrazovanje, ali i produkciju, a onda i širi pojam lutke u pozorištu?

Definitivno da nam edukacije nedostaje. Ja sam mentor na višoj likovnoj akademiji i obično mi studenti dođu pred diplomski da bismo prošli taj lutkarski dio, eventualno scenografski, pošto je scenografija za lutkarsko pozorište potpuno različita u odnosu na dramsko pozorište. Sve je povezano, tako da i tu postoji neki mozaički sklop koji ide u tom pravcu da kada se formira neka lutkarska predstava, scenografija mora da služi lutki, a ne smije da je preklopi, jer je lutka glavna. Pojedinci ili budući mladi učitelji i vaspitači koji dođu sa pedagoške akademije imaju predmet iz lutkarstva, ali to nije razvijeno. Mnogi od njih dolaze kod mene po pomoć za neku vrstu edukacije i ja ih uputim koliko god mogu.

Što se tiče ulaganja u kulturu, iskreno mislim da nema šanse da se povećaju ta sredstva kada je ova oblast u pitanju. Globalizacija je učinila svoje u svakom segmentu. Sad se najviše ide na naoružavanje, vojne akademije, regrutovanje, malo se ulaže u zdravstvo i u puteve, a ostalo je zanemareno, pa je tako i sa kulturom. Što smo bili kulturni, bili smo.

Aplauz svim Mohikancima koji su (ostali) u lutkarstvu

Kakav je proces kreiranja lutke, kako nastaju, od kojih materijala?

Mogu da kažem da ja imam jednu prednost u odnosu na druge kreatore lutaka, a to je da sam i sama glumac i znam kako lutka diše. Sa druge strane, imam i tu prednost što poznajem bukvalno sve glumce sa našeg podneblja. Radila sam dosta u Podgorici, u Gradskom pozorištu, kao i svuda po Balkanu, odnosno bivšoj Jugoslaviji, tako da zaista znam gdje su ti posljednji Mohikanci u lutkarstvu i znam kome koja lutka kako leži. Moram istaći da niko od njih nije loš, svi su fenomenalni jer svi koji su ostali u lutkarstvu tu su iz čiste ljubavi i zbog toga imaju moj aplauz.

A proces stvaranja lutke počinje tako što na poziv kuće, uprave nekog pozorišta, dođem, upoznajem se sa režiserom, ukoliko ga već ne znam, dobijem djelo da pročitam, imam sastanke i saslušam šta režiser želi i na koji način zamišlja da se to izvede, idemo scenu po scenu dok dođemo do skica koje napravim i onda polako koračamo kroz tekst. To je svojevrsna avantura cijelog tima, a kasnije se sve više upoznajem sa djelom, prisustvujem probama, ali ne čitaćim kada se rade karakteri, već kasnijim kada dođemo do mizanscena i animacije, da bih vidjela da li postoji neki problem da lutka možda ne može da izvrši zadatak, pa da to promijenim ili pak da uključim nekog novog mladog glumca... Manje više, to je taj proces.

Što se materijala tiče, to sve zavisi, jer postoji nekoliko tipova lutaka, a postoje i kombinacije, nekad zavisi i od toga da li režiser hoće marionete, ginjole, grand ginjole, javajke i slično... U Podgorici sam radila lutke od tri metra, a sve je uslovljeno time koliko animatora na jednu lutku, a sve mora da bude u dogovoru. Takođe, nema improvizacije, improvizacija ne postoji, jer glumac koji treba da animira lutku mora da vjeruje da će ona da bude poslušna nakon svih tih proba i da će uraditi ono što režiser zahtijeva.

Iskonske poruke o dobroti i ljubavi dokučive svima

Sve više se pribjegava nekom spektaklu u pozorištu. Da li u takvoj atmosferi teme i poruke poput tolerancije, razumijevanja, ljubavi, prihvatanja različitosti i slične sa edukativnom, vaspitnom, a jednako i zabavnom funkcijom, dolaze u prvi plan?

Sklop svakog djeteta je različit, a u zavisnosti od djeteta, koje se razlikuje po svojim fizičkim ili mentalnim sklonostima, i poruka u pozorištu biva drugačija, ali ono što je uvijek jasno je da dobro uvijek pobjeđuje zlo. A šta je dobro? Dobro je prijateljstvo, ljubav, razumijevanje, tako da je cilj bilo koje predstave da te vrijednosti pokaže i da one budu jasne i čitljive svoj djeci, i onoj koja imaju različite mogućnosti da se iskažu, bilo kroz govor ili kretanje, ali nema tu nerazumijevanja ili neshvatanja, jer dobro je dobro, a loše je loše i tu nema nikakve razlike unazad toliko godina.

Može li se kroz udahnut život lutki to približiti djeci?

Lutka je zapravo vrsta medija gdje glumac kao pošiljalac poruke kroz medije, odnosno kroz lutku šalje poruku primaocu... O tome sam pisala u svom master radu, pokušavajući da dokažem da je lutka medij i da ima veliki uticaj na primaoca poruke, iako možda ne na veću populaciju. Lutka je vaspitna stvar, a iskonske poruke o kojima se kroz njih govori su dobro, zlo, ljubav, sreća, porodica i uvijek je u svakoj predstavi ta tema barem jedan segment koji mora da se dokuči.

Ne treba vaspitavati djecu, već odrasle

Česta tematika je i uticaj savremenog doba na pozorište. Kada je u pitanju pozorište za djecu i mlade, kao i lutkarsko, da li izumi modernog svijeta idu na korist ili štetu lutkarstvu?

U tom tehnološkom smislu civilizacija jednostavno ide dalje i tako gledano, mi napredujemo. No, dok god roditelji drže telefone u rukama - nema hljeba. Važno je vaspitati nas matore, jer djeca imaju svoj put kojim idu, a meni je jako žao što često idu nekim našim utabanim stazama koje ne valjaju, a kojima smo sami sebe doveli dotle gdje jesmo, koračajući i birajući linije manjeg otpora. Naravno, ima ljudi koji imaju normalne poglede, razmišljaju o tome i slično.

Ako djeca gledaju roditelje nezainteresovane za umjetnost/pozorište, može li se onda govoriti o privlačenju djece i mladih pozorištu, ili bi drugačije trebalo pristupiti i tome?

Ja uvijek kažem da ne treba vaspitavati djecu, već treba vaspitavati odrasle i matore. Djeca kao publika se privlače isključivo kroz roditelje. Ako dijete vidi da roditelj čita knjigu i ono će samo uzeti knjigu. Ako roditelj pođe u pozorište i dijete će poći u pozorište. Mene mnogo nervira taj fokus na privlačenje publike i pitanje šta bi bilo lijepo za dijete... Kada je u pitanju pozorište za djecu i mlade, jasno je da su roditelji ti koji kupuju karte i biraju predstave. U tom pravcu roditelje treba i edukovati.

( Jelena Kontić )