Revolucionarna potentnost umjetničke zajednice

Umjetnička praksa mora gravitirati oko društvene, kao vježba i priprema za revoluciju, poručuje kustoskinja Nela Gligorović. A temelji toga kroz istoriju često su se stvarali u studentskoj populaciji za koju se i danas vezuju slobodan duh, bunt, aktivizam... Kao autorka koncepta nedavno realizovane studentske izložbe “Budimo realni, tražimo nemoguće”, Gligorović je podstakla studente sa na to.

Fantastično osmišljena postavka sa bogatim pratećim programom nepunih deset dana bila je otvorena u Umjetničkom paviljonu Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a za to vrijeme se pokazala i više nego uspješnom, s obzirom na prikaz kvalitetnih i jakih umjetničkih djela studenata umjetničkih fakulteta sva tri crnogorska univerziteta. Uz različite vizuelne izraze pripremljen je i adekvatan prateći program, a sve u kontekstu i samog naziva.

Izložba je nastala sa ciljem sagledavanja i kontekstualizacije savremene umjetničke prakse koju stvaraju crnogorski studenti, a postavka realizovana po osnovu konkursa koji je trajao od 10. do 26. februara. Nakon selekcije pristiglih radova, predstavilo se 19 studenata: Ana Raičević, Ana Ivanović, Anđela Bulatović, Maša Ratknić, Valentina Dronjak, Nikola Radonjić, Anđela Došljak, Ina Kovačević, Ines Radović, Tijana Marković, Teodora Tijanić, Iuiana Bulatova, Edin Ćeranić, Božica Konatar, Teodora Nikolić, Saška Bojić, Sanja Abramović, Isidora Sarić i Branka Kovačević.

Studentska izložba je zatvorena u subotu dodjelom priznanja za koje je Studentski kulturni centar obezbijedio tri novčane nagrade istaknutim radovima i autorima, po ocjeni stručnog žirija. Žiri su činili vizuelna umjetnica i članica kolektiva "Kurs" Mirjana Radovanović, kustoskinja i direktorica Muzeja primjenjene umjetnosti Beograd Biljana Jotić, istoričar umjetnosti, kustos i performer Vladimir Bjeličić, vizuelna umjetnica Milena Živković i kustoskinja Gligorović. Oni su odlučili da prva nagrada bude dodijeljena Saški Bojić za instalaciju "Gledam a ne vidim", druga nagrada dodiljena je Ani Raičević za video rad "UA" i treća nagrada je dodiljena Anđeli Došljak za instalaciju "The American dream/ looking for impossible".

Možda jače nego niz drugih samostalnih, luksuznih, iščekivanih i očekivanih izložbi, odjeknuli su jedinstveni rukopisi, angažovani i kritički, izrazi studenata koji, ako nijesu već, onda će definitivno biti značajan segment savremene crnogorske likovne i društvene scene.

Studentski bunt i (umjetnički) izraz protesta

Kustoskinja Gligorović u razgovoru za “Vijesti” ističe da je na početku konkursa objavljen koncept, odnosno eksplikacija konkursne teme kako bi studenti bili upoznali sa idejama, idealima, zabludama, odnosno sa nasljeđem ‘68.

”Slogan je preuzet sa studentskih protesta na ulicama Pariza, kojima su se tada, važno je napomenuti, pridružili radnici. Tih godina širom Evrope ljudi su ustali protiv diktata kapitala, autoriteta, privilegovanih, protiv socijalnog raslojavanja, teške socijalne situacije… Uslovi danas kompleksniji su nego te ‘68, pa odatle i potreba za artikulacijom nemogućeg. To nemoguće jeste poziv na slobodu mišljenja i stvaranja, slobodu promišljanja ličnih i kolektivnih pozicija u okvirima savremenosti, borba za jednakost svih kategorija društva, protiv privilegovanih, protiv nepotizma, protiv korupcije, odnosno borba za sveukupnu transformaciju društvenih odnosa”, objašnjava Gligorović.

Pristigao je veliki broj studentskih radova, a konkurs je potvrdio, kaže ona, da je studentima prirodna, bliska i neophodna artikulacija (ne)mogućnosti slobode u kapitalizmu, što posebno ohrabruje.

Jedna od mladih umjetnica, Ana Raičević, ističe da konstrukcija naziva izložbe definiše studentski bunt, izraz protesta.

”Posmatrajući u tom kontekstu, ono za šta se najčešće borimo sasvim su realna pitanja i problemi, međutim njihovo rješenje je najčešće društvo definisalo kao nemoguće. Nemogućnost na taj način postaje očekivana, vremenom i prihvaćena kao realna. Ako želimo realnu promjenu upravo ono za šta se borimo treba da bude sve ono što se podrazumijeva pod pojmom nemogućeg. Ova konstrukcija trebalo bi da bude neka vrsta poziva na aktivizam, koji se kao takav može ispoljiti kroz umjetnički rad”, kaže ona “Vijestima”.

Sa druge strane, njenu koleginicu Sašku Bojić naslov je podsjetio na umjetnicu Doris Salcedo koja je mnogim djelima objasnila da u umjetnosti nema granica.

”Naravno ‘Sve može biti umjetnost, ali sve nije umjetnost’ riječi su mog dobrog kolege”, kaže Bojić.

Gligorovićeva detaljnije komentariše odabrani slogan i koncept i koliko takav naziv upućuje na duh i mentalitet studenata danas, pa i da li su i radovi u skladu sa time.

”Slogan može zvučati kao fantazam u crnogorskom društvenom kontekstu, nesenzibilisanom na bunt i različite dinamike procesa promjene. Slogan ‘Budimo realni, tražimo nemoguće!’ je imperativ današnjice! Decenije za nama donijele su društvenu, ekonomsku i kulturnu regresiju, nacionalizmi kao ideologije banalnosti inficirali su zajednicu, a obrazovni sistem je regresirao do ponora. Letargija, nepostojanje sistema vrijednosti, nepotizam kao strategija plemenske organizacije, nemogućnost sagledavanja štete koje takve ‘strategije’ reprodukuju, patrijarhalne matrice, kapitalistička apatija, pasivnost i okupiranost sopstvom, zadovoljenje kroz ‘posjedovanje’ jesu okviri u kojima studenti razvijaju svoju praksu. Podsticanje kritike kao gesta istine i ljubavi prema zajednici/društvu ne postoji. Kritika, ne kritizerstvo!”, poručuje Gligorović.

Ogledalo svijesti mladih

Postavka koju je kustoskinja koncipirala bila je pokušaj presjeka studentske umjetničke scene koja nastaje na crnogororskim univerzitetima, a kao refleksija društveno-političkog, akademskog aparata, u čijim okvirima studenti razvijaju umjetničku praksu, kaže.

”Zajednice i društvo koje gradimo, a čiji su studenti integrisani dio, konstituisane su po diktatu kapitalizma, patrijarhata i konzumerizma. Upravo kritika navedenih, temeljnih principa društva čita se u izabranim radovima. Iako ne do kraja politički artikulisano, autori/ke konsturišu političnost svoje umjetnosti, a etiku prepoznaju kao odluku i obavezu umjetnika/ca. U pristiglim radovima prisutna je jasna kritika društva i načina organizacije, funkcionisanja i strategija, kritika akademskog aparata, lucidna čitanja današnjice kroz ličnu i kolektivnu mitologiju”, priča kustoskinja Gligorović.

Bojić ocjenjuje da je većina autora odgovorila na temu i kaže da joj je drago što se odazvala pozivu i imala priliku da izlaže sa drugim kolegama. Nada se sličnim iskustvima i u budućnosti. Za Raičević je ovo jedno od njenih prvih izlaganja, pa samim tim joj je i veoma značajno, na različite načine. Ona priznaju da ju je koncept pozitivno iznenadio i da izložba lijepo funkcioniše, iako su izloženi radovi realizovani u različitim medijima.

”Sama tema jeste ono što radovima daje kohezivnost, zajednički cilj naravno da je dobar temelj za građenje jedne skladne grupe”, kaže Bojić.

Gligorović dalje sa kustoskog aspekta sumira izložbu i otkriva da se na samom početku suočavala sa obeshrabrujućim komentarima pojedinaca.

”Dio radova u formi protestnog plakata, nastali su kao impuls ‘68, pa svjedoče o revolucionarnoj potentnosti umjetničke zajednice, njenoj stalnoj spremnosti na angažman i djelovanje. To me posebno ohrabruje i podstiče na dalje saradnje, jer moram biti iskrena, da su pojedinci iz akademske zajednice, na početku ovog procesa, moje namjere ocijenili kao uzaludne opisujući studentsku populaciju kao letargičnu, nezainteresovanu i krajnje komodifikovan”, priča Gligorović i dodaje:

”Percepcija društva je da studenti perpetuiraju modele kapitalističko-konzumerističkog lanca i da su malo zainteresovani za promjene. Tu društvo i zajednica imaju najveću odgovornost, kontaminirajući javni prostor propagandom, nisu ponudili alternativne prostore, edukativno-aktivističke platforme za sagledavanje i moguću transformaciju društvenih odnosa”, ističe ona.

Magistrantkinja na Studijskom programu za filosofiju na Univerzitetu Crne Gore, Bojana Šolaja uzela je učešće u programu putem pratećeg sadržaja, a svoje utiske sa izložbe podijelila je za “Vijesti”.

”Mislim da je činjenica da smo imali priliku da vidimo studentske radove, i to inspirisane jednom ovakvom temom, dobar način da se ispita stanje svijesti mladih u ovom trenutku. Ukoliko nema objektivnog studentskog bunta i solidarnosti, ili ih nema dovoljno, treba ispitati šta se iza toga krije - ovom izložbom i motivima koji su bili zastupljeni se to, vjerujem, moglo makar nagovijestiti. U društvu spektakla i društvu trgovine, čak i otpor je komercijalizovan i pretvoren u spektakl. Želim da vjerujem da još postoje mladi čija je imaginacija dovoljno živa da budu spremni da idu putevima koji nisu komercijalni i spektakularni, i koji bi se zarad prevladavanja istrošenih i već previše puta reprodukovanih ideja prihvatili projekata koje niko nije voljan da kupi”, smatra Šolaja.

”Gledam, a ne vidim”

Saška Bojić se na izložbi predstavila radom “Gledam, a ne vidim”.

”U pitanju je instalacija. Realizacija je nastala spontano, djelo je rađeno na osnovu audio snimka sa predavanja, u trajanju od dva i po sata. Audio snimak je nastao zbog moje nemogućnosti da se fokusiram na sve oko sebe jer sam bila pod uticajem jakih menstrualnih bolova... Snimak je nastao na predavanju na kojem su studenti iznosili svoje ideje, stavove za potencijalno stvaralaštvo. Riječi teku bez inerpunkcijskih znakova, malog i velikog slova. Lupa bez stakla nema mogućnost da uveliča velike riječi i ideje koje teku bez rama baš kao i naše riječi iz usta koje se ne daju zatvoriti”, prenosi ona “Vijestima” svoju viziju.

Njeno djelo izazvalo je vidno interesovanje posjetilaca, što je i autorka primijetila.

”Rad provocira publiku, vuče iz njih znatiželju koja je svima nama u prirodi. Na samoj izložbi primijetila sam da ljude zanima šta to mi imamo da kažemo, trudili su se da pročitaju te velike potencijalne ideje... Samim tim što je moj rad ispisan sitnim slovima vidjela sam da ljude ipak sve zanima”, kaže ona.

Da se publika prepozna i osjeti prozvanom

Ana Raičević je prikazala rad “UA”, vodeći se idejom da prikaže prikaže jedan realan studentski protest, a da istovremeno ukaže i na greške samih studenata, jednako koliko i na greške društva.

”Prilikom osmišljavanja rada vodila sam se idejom da zadržim konciznost u izražavanju, da svaki element rada uputi na određeni problem, ali ne i da ga pretjerano ilustruje. Pa ipak, kao glavni rekvizit koristim transparent, koji jasno upućuje na temu protesta, kako bi se izbjegla nejasnoća ili pretjerano apstrahovanje”, kaže Raičević.

Ona objašnjava i cilj i misao sa kojim je rad “UA” nastao.

”Djelo za cilj ima da se publika u njemu na određeni način prepozna, a u najboljem slučaju i osjeti prozvanom. Ono postavlja pitanje, na koji se mi to način zaista borimo, na koji način zaista izražavamo svoj bunt? Koliko je pasivni aktivizam prisutan u današnjem društvu?”, zaključuje Raičević.

”Mladost otuđenja umjesto mladosti oslobođenja”

Pored izložbe, za nepunih desetak dana predstavljeni su i interesantni prateći programi, koncipirani za promišljanje praksi, društvenih odnosa i mogućih modela promjene društva, i to kao vježba, odnosno kurs o tome kako možemo razgovarati i graditi umjetničku zajednicu.

”Tokom programa, filosofkinja Bojana Šolaja imala je izlaganje o idealima, okolnostima i posljedicama studentske ‘68, uz osvrt na ‘ekscese’ studenata danas. Održana je i psihološka radionica za umjetnike/ce, u cilju osnaživanja studentske zajednice, tokom koje smo razmatrili i propitivati slobode i opresije danas. Gostovao je i kolektiv KURS koji je studentima pružio praktične primjere prevođenja umjetničkog jezika progresivnih politika i pokreta prošlosti u savremeni društveno-politički kontekst, i brojne primjere realizacije umjetničke prakse u javnom, zajedničkom prostoru”, kaže Gligorovićeva koja je autorka čitavog koncepta.

Glavni cilj, objašnjava ona, bio je građenje moguće platforme za afirmaciju i udruživanje studenata umjetnosti, promišljanje i djelovanje van zadatih anahronističkih i regresivnih okvira crnogorskog umjetničkog sistema.

U svom predavanju “Mladost otuđenja umjesto mladosti oslobođenja” Šolaja fragmentalno evocira čuvenu ‘68. godinu, ali ne isključivim glorifikovanjem. Ona za “Vijesti” ističe da je cilj predavanja bio da se kroz sjećanje na globalni talas studentske neposlušnosti koji se desio ‘68. godine, kritički razmotri društvena pozicija studentskih pokreta toga doba, radi ispitivanja mogućnosti pregrupisanja i zajedničkog djelovanja studenata u današnjem kontekstu.

Predavanje je obogatila audio-vizuelnim materijalom kojim je željela da dočara atmosferu studentskog bunta, kao i recepciju te tradicije u našem milenijumu.

”Gledali smo isječak iz filma Želimira Žilnika, ”Lipanjska gibanja”, ali i parodiju Top liste nadrealista posvećenu studentskoj neposlušnosti. Slikom sam dočarala određene najave buđenja mladalačkog otpora u tom vremenu, koje su dolazile iz sfere umjetnosti, objašnjavajući pritom dvosmislenost uloge umjetnosti i medija u datim društveno-istorijskim procesima”, dodaje Šolaja i nastavlja:

”Bilo je riječi i o otuđenju mladih danas - nikad izraženijem indvidualizmu i karijerizmu, školovanju bez obrazovanja za kritiku i imaginaciju, prihvatanju tiranije zdravog razuma. Umjesto brzopletog kandidovanja pseudoalternativa, moj prioritet je bio da pokažem šta oslobođenje nije - dekonstrukcijom društvenih fenomena koji, pod maskom misije aktiviranja mladih, zapravo vode sve većem otuđenju i dezintegraciji studentske populacije”, zaključuje Šolaja.

Akademska zajednica odgovorna za pasivne studente

Često se tema u javnosti je (ne)aktivnost studenata u odnosu na društvene prilike, a kompletan program referiše na neophodni aktivizam studenata, njihovo udruživanje, zajedničko djelovanje. Gligorović potvršuje da su studenti često optuženi za “tastatura aktivizam - aktivizam na društvenim mrežama”, no, kaže da i to može biti potentna alatka za socijalnu promjenu.

”Svjedoci smo da emitovanje revolucije na internetu, nije dalo bitne rezultate. Kao što sam pomenula, punu odgovornost za pasiviziranu studentsku populaciju nosi upravo zajednica, posebno akademska, koja pored formalnog obrazovanja, nije izgradila platforme i moguće prostore promišljanja drugačijeg društva”, kaže Gligorović.

Ona posebno ističe važnost prepoznavanja i udruživanja, konstituisanja umjetničkih kolektiva koji na crnogorskoj umjetničkoj sceni ne postoje. Ta činjenica je ozbiljan indikator stanja i metoda funkcionisanja umjetničke scene, ocjenjuje Gligorović.

”Procesi koji mijenjaju zajednice zahtijevaju kolektivno djelovanje, pa bih opet istakla preporuku udruživanja kao ključnu, potentnu strategiju crnogorske scene savremene umjetnosti. Takođe, ponovila bih da umjetnička praksa mora gravitirati oko društvene, kao vježba i priprema za revoluciju”, poručuje ona.

Iako je u ovom kontekstu fokus na studentskoj populaciji, jednako je i na umjetnosti. Šolaja odgovara na pitanje koliko je umjetnost moćan i važan mediji izraza studentskog duha, ali i društvenog angažmana/aktivizma.

”Dovoljno je sjetiti se Remboovih ”Samoglasnika” da bi se vidjelo kako se kroz umjetnost ispitivala mogućnost uspostavljanja drugačijeg odnosa između čovjeka i stvarnosti, na temelju izmjene jezičkog i čulnog aparata. Današnja umjetnost zapada u opasnost da bude puka industrija - reprodukcija istog, i u najvećoj mjeri to i jeste. S druge strane, ona umjetnost koja ipak pokušava da se nekako izbori za vlastiti suverenitet čini se najplodonosnijim prostorom za izmenu svijesti koja bi za posljedicu imala krupne kvalitativne društveno-istorijske epiloge. Današnjica ne daje prostora za optimizam da bi se takav epohalni prelom mogao dogoditi uskoro”, kaže Šolaja.

Nešto optimističnija je Ana Raičević:

”Drago mi je da napokon dolazi do realizacije studentskih projekata ove vrste. Mislim da je ovo odličan početak nekog novog i drugačijeg studentskog aktivizma i proširivanja izražajnog prostora mladih”, zaključuje mlada umjetnica.

( Jelena Kontić )