Kako bi se ukrajinski rat mogao završiti mirom

Nakon devet godina rata i jedne godine žestokih borbi od trenutka širokog upada Rusije, budućnost Ukrajine ostaje nejasna. Na Zapadu su danas debate uglavnom koncentrisane na pitanje slanja oružja u Ukrajinu. Njemačka, Velika Britanija i SAD saglasile su se da dostave savremene tenkove, iako su ranije to odbijale, pa sada Ukrajina traži rakete većeg dometa i borbene avione.

Jedinstveni stav ne postoji. Neki strahuju da predaja aviona i drugog oružja sa ofanzivnim potencijalom može dovesti do eskalacije i isprovocirati Kremlj na nuklearni odgovor; istovremeno, pristalice šovinističkog izolacionog pristupa bivšeg predsjednika SAD Donalda Trampa pitaju zašto su zapadni poreski obveznici dužni da plaćaju odbranu Ukrajine. Na fonu protivurječnosti, koje te debate izazivaju, zagovornici ratovanja moraće da počnu da razmišljaju o tome kako se rat može završiti.

Hoće li ovo biti još jedan beskonačni rat ili će prerasti u zamrznuti konflikt sa demilitarizovanom zonom, ili će se pak postići pravi, trajni mir?

Vjerovatnoću bilo kog ishoda teško je procijeniti. Scenarij beskonačnog rata dolazi od rasprostranjene pretpostavke da je budućnost u većini slučajeva produžetak ili ekstrapolacija prošlosti. I mada je to često tako u normalnom životu, vanredne situacije i stanja koja su izuzeci po pravilu su premreženi naglim promjenama paradigme i prelomnim trenucima.

Umišljeni realisti zalažu se za zamrzavanje konflikta. Bivši državni sekretar SAD Henri Kisindžer i kinesko rukovodstvo predlagali su “rješenja” sa stvaranjem demilititazovane zone. Ipak, taj “praktični” pristup nema političku podršku pa će onima koji ga danas zagovaraju biti vrlo udobno da za sve okrive ideologiju, kada ona neminovno propadne.

Scenario održivog mira je mnogo vjerovatniji nego što se to čini mnogim analitičarima. Pored toga što Rusija može sama okončati rat, postoje koraci koje Evropa i SAD mogu napraviti kako bi povećali vjerovatnoću takvog ishoda.

Istorija, posebno ruska, čuva mnogo primjera koji pokazuju kako nevješti i loše vođeni ratovi mogu urušiti politički establišment, stvoriti nestabilnost, prinuditi na reforme i, na kraju, dovesti do smjene režima. Upravo je poraz Rusije u Krimskom ratu sredinom 19. vijeka ponukao cara Aleksandra II da sprovede široke reforme uključujući ukidanje kreposnog prava.

Na isti način, poraz Rusije od Japana 1905. godine doveo je do revolucije i osnivanja Dume (parlamenta), a I svjetski rat je imao još ozbiljnije posljedice uništivši najprije carističku monarhiju, a zatim i privremenu vladu Aleksandra Kerenskog. Neuspjeli rat SSSR-a u Avganistanu izazvao je proteste majki poginulih vojnika i na kraju postao katalizator raspada zemlje.

U svom romanu "Avgust četrnaeste" sovjetski disident Aleksandar Solženjicin se poslužio lekcijama iz vremena carske Rusije da bi žestoko kritikovao Sovjete. „Može li zemlja da protraći ovaj rezervoar spontanog patriotizma?“ pita njegov protagonista, vizionarski i dinamični oficir srednjeg ranga. "Može. Od prvih dana rata generali su počeli da ga rasipaju u vjetar.” Očigledno, ovakvi se zaključci odnose i na današnje putiniste.

Scenarij mira ne mora obavezno da sadrži događaje slične onim iz Berlina 1945. ili Bagdada 2003, kada su strani vojnici ušli u glavni grad radi svrgavanja diktatora. U Rusiji su se epizode samotransformacije dešavale nakon što su obični Rusi ustajali da osude nesposobnost, podmitljivost i nemoral svojih vladara.

Ipak, mogućnost dostizanja trajnog mira ne zavisi samo od toga kako će se rat završiti, već i od toga šta će se dogoditi odmah posle njega. S obzirom na to da je ruska vojska namjerno gađala ukrajinske građane i infrastrukturu, od RF će obavezno biti zatraženo plaćanje reparacije radi nadoknade učinjene štete.

Mnogi istaknuti zvaničnici, uključujući lidere EU, pozvali su da se u te svrhe koriste zamrznuta sredstva Centralne banke Rusije, dok bi drugi htjeli da se pozabave imovinom oligarha koji su pomagali - ili koji se nisu suprotstavljali - vojnoj mašini predsjednika Rusije Vladimira Putina. Sve te ideje zaslužuju razmatranje. Zaista, može biti umjesno kazniti neke Ruse, pod uslovom da budu pozvani na odgovornost putem propisno organizovane sudske istrage, koju bi sproveo međunarodni ili, što je bolje, ruski sud.

Ali sa tačke gledišta trajnog mira bilo bi nepravedno i kontraproduktivno ako bi pobjednici jednostrano zaplijenili rusku državnu imovinu. Ti resursi su tehnički vlasništvo ruskog naroda i oni će biti potrebni da se gradi nova Rusija koja više neće zavisiti od putinskog ekonomskog modela, zasnovanog na mješavini izvoza ugljovodonika i militarizma.

Njemačka u periodu nakon 1919. predstavlja dobro poznati primjer toga šta treba izbjegavati. Sudbina Vajmarske republike bila je zapečaćena u trenutku kad je potpisala mirovni ugovor koji ju je obavezao da plati pogubne finansijske reparacije. U praksi je to značilo da se nova Njemačka iskupljuje za grijehe stare Njemačke: demokrate su platile štetu koju je napravio kajzer Vilhelm. Ruski demokrati danas nisu dužni da plaćaju Putinove račune. Takav put vodi u ponavljanje militarizma iz 1990-ih i u teorije zavjere o izdaji i uništavanju Rusije (razgovori koji su imali jezive paralele sa Njemačkom 1920-ih).

Debate o obnovi takođe moraju da uzmu u obzir krajnje polarizovanu globalnu reakciju na ruski rat. Kina, Indija, Južnoamerička Republika i još 29 zemalja bile su uzdržane na glasanju UN o rezoluciji koja osuđuje agresiju Rusije. Jedan od ključnih stavova u protivljenju bespogovorne podrške Ukrajini je taj da su se mnoge druge žrtve rata i nepravda u cijelom svijetu susretali sa prenebregavanjem ili su bili zaboravljeni.

Ono što neophodno su zajednički okviri za obnovu društava opustošenih konfliktom. Kao osnova može poslužiti prateći pristup o ishodima II svjetskog rata kada je u novembru 1943, mnogo prije pobjede saveznika, bila formirana administracija UN za pružanje humanitarne pomoći i oporavak. Ako se na okončanje rata u Ukrajini gleda kao na dio šireg globalnog projekta za ukazivanje pomoći svim žrtvama agresije i nasilja, onda će on s većom vjerovatnoćom dobiti podršku u svijetu. A Rusi će moći da vide da postoje dostojne alternative putinizmu.

Copyright: Project Syndicate, 2023.

Prevod: N.R.

( Harold James )