Pjesnike ne treba maziti
Danas se obilježava Svjetski dan poezije, za Vijesti govore Barbara Delać i Miraš Martinović
”Diktatori su prošli, a pjesnici ostali. Zalud je Avgust prognao Ovidija. Ovidijeve pjesme su nadživjele Avgusta, a mnogi pjesnici mnoge avguste”, poručuje za “Vijesti” pjesnik Miraš Martinović povodom Svjetskog dana poezije, koji se obilježava 21. marta.
Veliki dan - Dan poezije, dodaje on i ističe da poezija živi i kada se učini da je nema.
”Poezija ima svoj dan dugog trajanja, od prvih riječi koje su odjeknule iz Postanja i biblijskih knjiga do današnjeg dana i svih onih budućih. Ona je jedino što ne stari i što ne prolazi, vječito mlada ona podmlađuje pokoljenja... Svako vrijeme se prepoznaje u poeziji, kao što se poezija prepoznaje u vremenu, pa čak i u onom ‘vremenu oskudice’, kako ga naziva pjesnik Helderlin, vremenu praznine i nedešavanja, u kakvom je on živio i kakvim ga je doživio. I u takvom vremenu stvorena je velika poezija”, ističe on.
Autori bez posebnog statusa i položaja
Na pitanje u kakvoj atmosferi pjesnici/kinje, ali i ljubitelji i poštovaoci poezije u Crnoj Gori ove godine dočekuju dan koji slavi stihove i njihove autore, Martinović kaže:
”Pjesnike ne treba maziti, nikakav poseban status im ne treba. Ono što je vrijedno samo nalazi put”, priča on i nabraja niz primjera od antike do danas, a onda dolazi i do našeg podneblja.
”U Crnoj Gori - ništa posebno, kada je poezija u pitanju, pjesnici i poezija - bez posebnog statusa i položaja. A čemu statusi i položaji? Važno je da se desi dobra knjiga, dobra poezija, a to se svakako dešava. Ne uvijek i ne često, ali se dešava…I knjige idu onima koji ih iščekuju, nalaze ih. Čitalac i knjiga se uvijek negdje nađu, u nekom danu, na nekom putu, raksrnici, u planini ili gradu, na prometnom ili pustom mjestu”, kaže Martinović.
Jedna od vodećih pjesnikinja mlađe generacije, članica Foruma mladih pisaca KIC-a “Budo Tomović”, Barbara Delać, kaže: “Što se poezije tiče, nalazi se na margini, kao i ostali književni žanrovi koji u odnosu na prozu (konkretno: roman) nijesu prepoznati, ni u istoj mjeri priznati. To poeziji daje i neku vrstu slobode. Oni koji pišu to ne rade iz tržišnih, ideoloških ili bilo kojih drugih razloga, već iz potrebe za komuniciranjem sa savremenošću oni traže sopstveni izraz kako bi progovorili o temama o kojima promišljaju. Bilo da riječ o nekim univerzalnim temama koje se prelamaju kroz lično i kolektivno, bilo o pitanjima koja imaju jasan kontekst vremena i mjesta u kojem živimo, oni beskompromisno istražuju jezik i mogućnosti umjetnosti. Ipak, autori i autorke koliko god bili i međunarodno priznati, od svog pisanja ne samo da ne mogu da žive već ni na koji način nije uređen njihov status kao umjetnika/ce”.
Svježa, bogata i moderna scena
Delać za “Vijesti” najavljuje tribinu “Generacije” koja će biti održana večeras u KIC-u “Budo Tomović” u 19 časova. O savremenoj crnogorskoj pjesničkoj sceni, pored Delać govoriće i: Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović i Jana Radičević, koji će u završnici programa čitati svoju poeziju.
”Sa novom generacijom mladih pjesnika i pjesnikinja čiji se poetike veoma razlikuju, a kojoj i sama pripadam, mislim da se pjesnička scena osvježila i obogatila. Upravo ćemo večeras na tribini ‘Generacije’ govoriti o međusobnom odnosu različitih pjesničkih generacija, njihovom položaju prema pjesničkoj tradiciji i o mogućem uticaju jednih na druge”, kaže Delać.
Ona dodaje da je savremena crnogorska pjesnička scena uspjela da izbjegne zamku malih, u kojima pjesnički glasovi (počnu da) liče jedni na druge.
Martinović kaže da povremeno prati mlade crnogorske pjesnike i smatra da zahvaljujući njima u Crnoj Gori nastaje moderna poezija.
”Iako poezija nije trend, ona je impuls iz dubine. Bar je ja tako doživljavam. Te ljude treba pomagati na način što će im se štampati knjige. Ovog časa se sjećam, a to sjećanje je neizbježno, kada su se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u ediciji ‘Grlica’, pojavile knjige: Ranka Jovovića, Miodraga Tripkovića, Slobodana Jovalekića, Miodraga Miška Vujisića, bio je to veliki događaj i svečan čas u crnogorskoj modernoj poeziji. Mi tada nešto mlađi od pomenutih pjesnika, te knjige smo nosili kao nešto sveto, znali smo ih napamet. Tada smo poeziju udisali kao vazduh. Nadam se da i sada ima takvih mladih pjesnika u Crnoj Gori. I želim da ih ima”, priča on.
Hiperizdavaštvo na sceni
Kada je riječ o čitaocima poezije, Delać kaže da oni moraju biti strastveni istraživači kako bi u domaćoj književnoj produkciji, gdje se sve objavljuje i promoviše, pronašli zanimljive autore i autorke.
”Uz to moraju biti i nepokolebljivi u potrazi za knjigama koje ih interesuju, jer se savremeno stvaralaštvo, pogotovo poezija, nedopustivo ne distribuira u knjižarama”, ističe ona.
”Knjige može objaviti svako, s preporukama ili bez njih. Hiperprodukcija je na sceni. Ali i u tom mnoštvu, vrijedna knjiga se zna i može izdvojiti. Svaka velika knjiga ima magiju, ta magija joj otvara put. Veliku knjigu nosi velika ideja. Poruka! Pomenuću slučaj Huana Rulfa i njegov roman ‘Pedro Paramo’, koji nije veći od stotinu strana. Markes je tu knjigu pročitao za jednu noć u Parizu, a onda ju je naučio napamet. Iz te knjige i tog malenog zrna nastala je velika hisapnoamerička literatura, reći će kasnije Markes. Rulfo je ostao skroman i po strani iako je doživio svjetsku slavu, ali je do kraja ostao u jednom uredu da radi kao službenik, knjigovođa. Sakupio je i 16 priča i objavio ‘Dolinu u plamenu’. Prijatelji su ga nagovarali da i dalje piše i samo piše, a on se na to osmjehivao i uzvraćao riječima: ‘Po svemu sudeći napisao sam dvije dobre knjige, vi bi da napišem treću lošu… Nećete to doživjeti’. I nijesu”, priča Martinović.
Delać je saglasna da je upravo hiperizdavaštvo jedan od problema sa kojim se poete susreću.
”Nekad se čini da više ljudi piše nego što čita, međutim to nije tako samo u književnosti. Kvalitet zaostaje za kvantitetom i ne uspijeva da isprati tržišne zahtjeve koji nameću drugačije standarde. Upravo zbog toga su nam potrebni konkursi, nagrade, kritika, i slično”, poručuje ona.
Poezija je esencija i egzistencija
Kroz istoriju umjetnosti odnos prema poeziji i jeziku se mijenjao i upravo on je definisao različitosti epoha, objašnjava dalje Delać i otkriva i kakav je njen odnos prema stihovima.
”Pišem o stvarima o kojima promišljam, a to su često društvena pitanja koja me provociraju ili tište. Nastojim da tragam za novim formama izražavanja, istražujem i ispitujem jezik i igram se sa ritmom. Kako smatram da je jezik uvijek političan, rado koristim tu činjenu kako bih ispitavala društvene obrasce, ali i drugačijom upotrebom jezika preispitala mogućnost uspostavljana novih značenja”, kaže ona.
Isto važi i za Martinovića: “Poezija je život sami, nešto što je uvijek tu, u nama… Ona je esencija, ona je egzistencija, golo biće koje samo govori, koje niko ne može ućutkati. Riječi su kao sjemenje, one neprestano niču, na plodnoj ili jalovoj zemlji, u onoj elitovski pustoj, svejedno”.
I nikada, dodaje on, ne piše i ne stvara zarad nekog drugog ili trećeg faktora, već iz svoje duboke potrebe.
”Vjerovali ili ne, sve što radim, radim za sebe. Radi sopstvene igre, a iz sopstvene potrebe. Poeziju pišem kao što živim - spontano, u času kada ona dođe i traži da bude zapisana. Znam često reći sebi i drugima: ‘I nenapisane knjige žive, u opštoj memoriji, na astralu gdje je sve zapisano, iz čijeg rukopisa svi uzimamo’… A taj rukopis je vječan i preslikava se u onima koji su dostojni uzimanja sa njegovih stranica. Poezija je kao hrana, hrana bez koje se ne može živjeti”, ističe Martinović.
Delać podsjeća da je svrha poezije, danas i oduvijek, da iznese ono što je nemoguće opisati.
”Ne sjećam se ko je napisao da ako postoji svrha poezije, svrha joj je da ono što se čini nemogućim za objasniti i izgovoriti uspije da prenese u jezik putem pjesničkih slika”, kaže ona.
Martinović, za kraj razgovora i povodom praznika poezije čitaocima poručuje “da čitaju poeziju i da je žive kao život”.
( Jelena Kontić )