Preminuo Ratko Vulanović, istaknuti vajar i slikar
Kada mu je ponestalo fizičke snage da „pomjera i premješta“ planine i da kamenu dušu približi ljudima, ponovo se vratio crtežima koji su, kako je pričao za Vijesti, skulpture pretvarene u skulptorske pejzaže
Istaknuti slikar i vajar, autor srušenog Kamenog grada u Nikšiću, Ratko Vulanović preminuo je danas u 82. godini.
Iako se slikarstvom bavi od 1993.godine, za ime Vulanovića se uglavnom vezuju skulpture. I to one od kamena, pa nije ni čudo što umjetnika, koji je dušu kamena uspio da pretoči u skulpture, zovu posljednjim klesarom našeg doba.
Kada mu je ponestalo fizičke snage da „pomjera i premješta“ planine i da kamenu dušu približi ljudima, ponovo se vratio crtežima koji su, kako je pričao za Vijesti, skulpture pretvarene u skulptorske pejzaže.
Rođen je u selu Laz kod Nikšića. Osmogodišnju školu završio je u gradu pod Trebjesom, a Umjetničku školu u Herceg Novom napušta da bi upisao Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu gde i diplomirao, a kasnije i magistrirao.
Počeo je da izlaže još kao student, a veoma brzo stigle su i nagrade. Po završetku studija dobio je status slobodnog umetnika.
Član ULUS-a postao je 1969. godine, a 1972. dobio je stipendiju iz fonda Moša Pijade nakon čega odlazi u Grčku gde boravi izvesno vreme.
Godine 1973. bio je u vajarskoj koloniji Beli Venčac, Aranđelovac, gdje su nastale skulpture malog formata koje su kasnije izlagane širom Jugoslavije.
U koloniji Kombinata aluminijuma Titograd boravio je 1987. godine, nakon čega, naredne godine, kao rezultat toga rada nastaje kompleks skulptura „Veliki predio“ za koji dobija „Politikinu“ nagradu. Godine 1986. dobio je status istaknutog umjetnika grada Beograda.
U Radalju kod Zvornika boravi 1990. godine, gde nastaju skulpture velikih dimenzija od granita. One se i danas nalaze u Jaloviku, Šapcu, Pančevu.
U Nikšić dolazi 1992. godine, a godinu kasnije započinje priču o gradu koji je nazvan „Megalitski kompleks“ i koji se nalazio između Saborne crkve, Dvorca kralja Nikole i Centra za kulturu, a koji su nazvali nikšićki „Stounhendž". Sredinom aprila 2008. godine Kameni grad je uklonjen. Umjetnik kome nije bilo teško da „pomjera i premješta“ planine, da kamenu „dušu“ približi ljudima, pokrenuo je tužbu da grad vrati rodnom gradu. Proces ni do danas nije okončan.
Opština je navodno na tom prostoru od oko 30.000 kvadrata planirala da napravi botaničku baštu i umjetničke ateljee, što ni do danas nije urađeno, a Kameni grad je završio na platou Tehno baze na Kapinom Polju.
Ostaće zabilježeno da su članovi komisije UNESKA, koji se duže vrijeme bave zaštitom spomenika kulture, starih gradova i umjetničkih djela, kada su saznali da je Kameni grad u Nikšiću prestao da postoji, došli u grad pod Trebjesom i procijenili da je njegova vrijednost 21,8 milion eura.
Crnogorska akademija nauke i umjetnosti i Fakultet likovnih umjetnosti odbili su da formiraju komisiju iako su u drugim predmetima pojedini vajari ili direktori institucija davali svoja mišljenja.
Osvaldo Martinez, jedan od UNESKO-vih stručnjaka, te 2008. došao je u Nikšić jer je čuo da će Kameni grad biti uklonjen. Predložio je tada Nikšićanima da formiraju živi zid i tako zaštite izmještanje kamenih gromada. Izgleda da njegov poziv Nikšićani ili nijesu dobro čuli ili, zbog nepoznavanja jezika, nijesu razumjeli – tek živi zid je izostao.
Vulanovića je tada posebno zaboljelo ćutanje ljudi kojima je kultura i „vokacija i lokacija“. Ko zna. Možda su i poslenici kulturne ostali skamenjeni, kao publika u Parizu kojoj je prikazan film o rušenju nikšićkog „Stounhendža“, pa zato nijesu reagovali.
O Vulanovićevom djelu i samostalnim izložbama postoji zamašna bibliografija koju su sastavili najznačajniji savremeni likovni kritičari i umjetnici.
( Svetlana Mandić )