Hajde da se (po)mirimo

Dva modela: Brant vs. Obama

Jedna od upečatljivijih političkih gesti kratkog ali nasiljem nabijenog 20. stoljeća bio je dan kada je Willy Brandt kleknuo u Varšavi i tom simboličkom gestom zatražio oprost za horore prošlosti. Riječi su ponekad nedovoljne i nemoćne, reći će kasnije u svojim Memoarima, stoga mu se simbolička gesta na koljenima, u šutnji i dostojanstvu, učinila jedina prikladna za izraziti tugu i zatražiti oprost. Time ne samo da je trasirao buduće pomirenje između Njemačke i Poljske već je pozitivno utjecao posebno s ostpolitikom na toliko potrebnu relaksaciju odnosa u blokovski podijeljenoj Europi.

Kada je 2016. Barack Obama kao prvi američki predsjednik došao u Hiroshimu na komemoraciju jednog tako tragičnog povijesnog događaja, njegov govor, iako etički intoniran, nije sadržavao direktnu ispriku. Realna politika u ratu zahtijeva svakakve odluke, eksplicirao je Obama, ali je govor bio intoniran na način da je trenutni odnos dvije države, nekad neprijateljske, sada primjer gotovo savršene suradnje, s prijateljskim, ako to uopće postoji u političkim odnosima, elementima. Također, sanjao je Obama svijet bez nuklearnog naoružanja u kojemu neće uopće postojati mogućnost sličnih momenata destrukcije. Etički momenti poput isprike i traženja oprosta su bitni, neosporno, ali je ipak važniji, uvažavajući logiku političkih odnosa, društveni aspekt pomirenja koji trasira mirnije, funkcionalnije odnose u kojima sukobljena prošlost neće biti otegotni faktor suradnje. Kao i mnoge stvari u društvu i ova je dijelom paradoksalna, naime da se gotovo imperativno nameće suradnja između, pojednostavljeno gledano, žrtve i agresora, zločinca i nevinog. Iako je mnogima odbojna, možda čak i bolna takva teza, ipak se čini da stvaranje političkog reda u društvu zahtijeva jedan takav odnos, možda manje u smislu pomirenja, a više u smislu funkcionalne povezanosti i društvene kohezije koja svjedoči o tome kako su bivši neprijatelji temeljno upućeni jedni na druge.

Poniženi i uvrijeđeni

Ako je i na svjetskoj pozornici rijetko a često gotovo i nemoguće pronaći političke isprike za turobne prošle događaje, ne začuđuje niti najmanje što političko suočavanje s prošlošću u pravilu ne postoji na područjima Jugoistočne Europe. Poželjna bi bila, svakako, ako ne već osuda barbarstava svake vrste, onda makar nulta tolerancija na svaku onu sadašnju političku praksu koja ima potencijal da eskalira u neki od oblika društveno negativnog ponašanja. Ne mislimo samo na nehumane zločine prošlosti, već na korupciju i nepotizam sadašnjosti, egzodus mladih i jalove javne politike, besperspektivnost i apatičnost te sve ono što generira nepovoljnu društvenu klimu. Suočavanje s prošlosti, kako se to popularno naziva, nije vezano samo za dalje ili bliže događaje, već je najbitnije u kontekstu našeg života sada i ovdje. Inzistiranje na pomirenju kojemu prethodi isprika, mnoge epizode iz postkonfliktnih društava govore u prilog tome, pokazalo se ne kao dio rješenja već kao dio problema. Naime, ako svaki odnos bilo individua, kolektiva i politika započinje s time da se prvo krene elaborirati prošlost, onda će i sadašnji odnos biti temeljno određen ratnim naslijeđem. U ovom smislu inzistiranje na retoričkom pomirenju postaje otegotni element koji konstantno podsjeća na brojna traumatska iskustva koja su mnogima još bolno svježa. Najtipičniji oblik ovoga je preintenzivna reakcija, koja je mnogima u sferi nesvjesnog, na i najbanalniji politički podražaj. Kao i sve pretjerane reakcije, i ova onemogućuje funkcionalne i pragmatične odnose koji ponajviše karakteriziraju društveni i politički život.

Pomireni životi

Pomirenje nije nikakav teoretski konstrukt ili neka posebno dominantna etička kategorija. Ono je više način življenja. Iako ratno naslijeđe daje za pravo mnogima da mrze drugu stranu, praktična iskustva pokazuju drugačije tendencije, one kontaktne, u kojima se ponovo uspostavljaju veze između ljudi, nacija i država. Plastično rečeno, jedni ljetuju na Jadranu, dok drugi skijaju na Kopaoniku, Jahorini i Vlašiću. Jedni slušaju hrvatsku glazbu, dok drugi, privatno sigurno, a ponekad i javno, uživaju u srpskoj muzici. Jedni uživaju u janjetini iz Jablanice, dok drugi preferiraju morske plodove. Posjećujemo i tuđe medijske portale, ponekad motivirani željom da potvrdimo svoje stereotipe, a ponekad da proširimo shvaćanja. Svi ovi oblici razmjene, a i ona ekonomska su, kao što to načelo blizine između država nalaže, na zavidnoj razini. Turistički aranžmani u svim smjerovima između susjednih država eksponencijalno rastu. I lokalne zajednice koje su se ne tako davno gledale preko nišana i koje bi, u mnogim slučajevima, imale za pravo izabrati nesuradnju kao temeljnu opciju, pokazuju pozitivne trendove društvene kohezije. Naime, ujedinjavanje oko stvari koje su ljudima važne jedan je možda od najpostojanijih oblika zajedničke izgradnje društva. Možda su ovo sve banalni primjeri, ali po našem mišljenju, svjedoče o tome kako je realni život najbrži i najkreativniji kada je u pitanju svaki oblik pomirenja. Ne radi se ovdje o relativizaciji i zaboravu, oprostu ili ne, već o konkretnim mogućnostima da se prošli sukobi transformiraju u neki od mirnijih, stabilnijih i relaksiranijih oblika ljudskog i društvenog postojanja. A na individualnom nivou, mnogi koji su najviše pogođeni prošlim događajima, smogli su najviše snage za autentičnim pomirenjem kroz borbu protiv svih negativnih društvenih pojava, koje su prethodno na vlastitoj koži dramatično doživjeli.

(oslobodjenje.ba)

( Pavle Mijović )