Bjelasica i njena jezera, idealni za bijeg od ljetnjih vrućina

Možda djeluje neobično da u sred marta pričam o ljetnjim vrućinama, ali vrijeme stvarno leti. Koliko sjutra ćemo svi (najviše ja) kukati: “Izgore se”, “Ovo se izdržati ne može”, “Nikad gore nije bilo”… To se ponavlja iz ljeta u ljeto i traje godinama. I trajaće… Zato bolje da ovo ljeto dočekamo spremni. Mada, vjerujem da većini ovo neće biti nepoznato, ali će možda nekome i biti od koristi.

Ne podnosim gužvu i vrućinu. Tokom jula i avgusta more zaobilazim u širokom luku. Tada samo tražim što dublju hladovinu. I ranije, a od otvaranja autoputa pogotovo, kao i većina Podgoričana tu hladovinu nalazim oko Biogradskog jezera jer bolje unaokolo nema. No, kad gužva i tamo dostigne kritični momenat, ja idem dalje. Volim u prirodi da uživam u tišini. Teško je to uvijek postići, ali trudim se. Zato rađe biram manje poznata i popularna jezera Bjelasice.

Poslije više neuspješnih pokušaja prije tri godine smo uspjeli da stignemo do Ursulovačkog jezera. Prošlog ljeta, posljednje sedmice jula, osokoljena kupanjem u Zabojskom jezeru, planirala sam da se okupam i u Ursulovačkom. Da more zamijenim jezerima. Ideja nam je bila da se autom primaknemo najviše što možemo i kratko otpješačimo do jezera. U skladu sa planom smo se obuli i obukli i ponijeli peškire, knjige… Sve je išlo po planu dok nismo stigli do izvora Biogradske rijeke. Put se račvao i jedan krak je bio “okovan” komadima stijena, a drugim krakom se upadalo u sumnjivo blato. Možda bismo prošli, ali nije bilo izvjesno. Mogli smo da se zaglavimo, a ja sam znala da za guranje nemam snage. Sad dok gledam fotografije ovo mi izgleda kao mačji kašalj, ali uživo nije bilo, vjerujte mi na riječ. I tako smo na moje insistiranje odatle krenuli pješke, sve vrijeme se pitajući ko je i iz kojih razloga dovukao na put one kamenčine.

Prvo smo išli stazom koja je vodila kroz šumicu gdje nas je štitila hladovina, a kasnije čistinom. Što je najgore, vidjeli smo da je troje auta prošlo prepreku. “Ali, njih je troje, mogli su gurnuti jedni druge”, tješila sam se ja već se kajući što sam možda precijenila ono blato. Upekla vrućina, a mi u bermudama i patikama. Jedino što nam štapovi stalno stoje u autu. Moglo se i bez njih po Bjelasici, ali ovo nam nije bio plan, a ja sam od onih što vole da sve ide po planu pa nisam mogla da se ne nerviram, istovremeno se nervirajući što se ne opustim i pustim da se stvari odvijaju same od sebe. Lagano smo se uspinjali i brzo sam uspjela da nervozu zamijenim uživanjem u okolini.

Kad smo se odozdo uključili na stazu koja spaja Zekovu Glavu i Crnu Glavu zaključili smo da bismo bolje prošli da smo otišli autom do Zekove glave. Ali, ko se nadao blatu i kamenju. Kad smo stigli na ovu visinu, nismo znali kud bismo prije pogledali. S desne strane, ispod Zekove glave šćućurilo se Pešića jezero, a s lijeve Ursulovačko. Tačno ispred nas Crna glava, najveći vrh Bjelasice. Tu je smještena i meni omiljena stijena koja me podsjeća na umorno slonče. Sve u svemu, najbolje od Bjelasice. Bar za mene.

Kad smo stigli do spuštanja ka Ursulovačkom jezeru, odnosno, kad smo se primakli cilju, sve je postalo lakše. Prisjećali smo se prethodnog puta kad nas je uhvatila kiša. Prepoznali smo i drvo ispod kojeg smo neuspješno pokušavali da manje pokisnemo. Kad smo stigli do jezera, sav umor i ljutnja su nestali. Jezero je bilo samo naše. Nigdje nikog. Probala sam vodu i konstatovala da je preledna. Duško mi je vjerovao na riječ. Napravila sam nekoliko fotografija, a onda se zavukla u hladovinu s knjigom.

Nismo dugo bili sami. Uskoro se pojavio mladić koji je vodio konja i jedan par. Prvo smo mislili da im je on vodič, ali ne. Sasvim slučajno su stigli istovremeno. Konjić sa jedinstvenim šiškama je pasao u blizini, a onaj par, za koji smo odmah zaključili da su stranci, otišao je na suprotni kraj jezera i odmah zaplivao. Vala, kad mogu oni, mogu i ja. Čim sam malo odmakla od obale, voda je bila skroz prijatna. Jedva sam se nakanila da izađem.

Dok sam sam bila u vodi primijetila sam da se oblaci ubrzano kreću. Da nemamo višestruko negativno iskustvo sa Bjelasicom, kad je brzina kojom se divan vedar dan pretvori u košmar, ne bismo reagovali. Ali, iskustvo je čudo. Brzo smo se pokupili i najbržim koracima se uputili ka autu. Usput smo probali da skratimo put i prepriječimo ga, ali nam to nije bio dobar potez. Iskustvo je i tome trebalo da nas nauči jer… “Preko preče, naokolo bliže.” Ipak, do sad nije. Možda će poslije ovoga. Srećom, pokisli smo samo djelimično.

Nismo mijenjali odredište ni prve avgustovske subote: Bjelasica. Ovoga puta nam je krajnji cilj bio Pešića jezero, ali smo prije toga htjeli da ispitamo jedan put koji se od puta Mušovića rijeka – Vranjak (i dalje Zekova glava) odvaja u jednoj lakat krivini. Tim putem se stiže do Lubnica, ali mi smo planirali samo malo da zavirimo iza. Ovaj put se spušta do ispred tunela koji se gradi kao Skadar na Bojani, a koji bi omogućio da se na najbrži i najlakši način spoje Kolašin i Berane i sve ono što je ispred i iza njih. Ali, dok se tunel ne probije, “a kad će ne znamo”, ovaj loši makadamski put ga mijenja. Njime prolaze jači džipovi ljubitelja divlje prirode i razna prevozna sredstva koja koriste ljudi koji oko ovoga puta imaju katune. Kad smo se malo odaljili od raskrsnice naišli smo na krdo divljih konja koji se na Bjelasici često mogu sresti. Iako divlji, skroz su pitomi. Ostavili smo auto nedaleko od katuna i pješke pošli u obilazak. Ispred sebe, sa sjeverne strane smo imali impresivni prizor: u jednoj liniji poređana tri vrha. S lijeve strane je najniži od njih: Troglava, a zatim slijedi Zekova glava i na kraju Crna glava, najveći vrh Bjelasice. Oduševila sam se što sam našla tačku sa koje sva tri vrha mogu da se obuhvate jednim pogledom.

Popeli smo se na uzvišenje koje smo primijetili u blizini. Sa njega, prema jugu, pružao se prelijep pogled na Komove i mnoge druge okolne planine jer centralni položaj omogućava da se sa Bjelasice vidi mnogo toga na sve strane. Sišli smo sa ovog i otišli na drugo brdašce. Iza katuna, prema istoku se vidjela Jelovica. S druge strane smo prepoznali krak Bjelasice ispod čijeg vrha je smještena Žuta platija (Udovinjica), sa njenim čuvenim žlijebom. Bili smo tamo prethodne godine, a sada smo se oduševljavali kako je, u stvari, sve tako blizu. Samo treba znati… U nizini je vijugao novi put koji čeka da se završi tunel da bi dobio smisao.

Prijatno smo bili iznenađeni ovim svojim otkrićem. Obećali smo sebi da ćemo doći ovamo opet da sve ispitamo natenane, a tad smo požurili prema Pešića jezera jer u avgustu i na planinama temperature znaju da dosegnu značajne visine. Parkirali smo se na Zekovoj glavi i spustili prema jezeru stazom koja je obilazila jezero s desne strane. Tuda smo se nekoliko puta peli, prvi put smo tuda silazili. Staza je uska, ali uočljiva. Spuštajući se, dolje na obali jezera smo vidjeli veću grupu kupača sa rekvizitima kao da su na moru. Bilo je tu dušeka i ležaljki. Na tren smo bili zbunjeni. Sigurna sam da se nisu ovuda lomatali sa svim tim, mada smo i mi u rancu imali po kupaći i peškir. Ipak, dušek na naduvavanje… Onda smo se sjetili da smo sa Crne Glave vidjeli neke objekte s druge strane jezera. Gospodin slučaj je namjestio da sredinom septembra obiđem katun Pešića rupa gdje su, najvjerovatnije, boravili turisti kojih, dok smo sišli, više nije bilo. Pobjegli od vrućine.

Pošli smo skroz na suprotnu, sjevernu stranu. Tamo se nalazi meni omiljena “čudna šuma” sa neobično iskrivljenim stablima koja izgledaju kao da je priroda pravila instalaciju za izložbu. Nismo bili jedini fanovi ovog kutka Bjelasice, ali smo uspjeli da nađemo duboku hladovinu potpomognutu nadstrešicom od nekog plastičnog čamca ili nečeg sličnog. Nismo mogli da dokučimo o čemu se radi.

Odmah sam krenula da isprobam vodu i ovoga jezera. Ulaz je bio malo neprijatan sa ove strane. Moralo se hodati po veoma klizavom kamenju da bi se stiglo do dovoljne dubine da se otisneš. Krajičkom oka sam spazila ostatak onog “čamca” sa obale. Bila je to satelitska antena sa Zekove glave. Da je uspjela da se strmekne u jezero odozgo nekako sam i mogla da shvatim. Pomogao joj je snijeg, vjetar… Ali da je uspjela da “dopliva” na suprotnu stranu…To mi je već bila enigma. Uglavnom, uspjela sam da se bućnem u jezero. Duška je mrzjelo da napušta hladovinu da bi me fotografisao pa nemam dokaz. Vjerujte mi na riječ: najbolje jezersko kupanje prošlog ljeta mi je bilo u Pešića jezeru. Kad sam pogledala oko sebe, vidjela sam da nisam samo ja toga dojma.

Kad nam se ukočila kičma od ležanja krenuli smo prema Zekovoj glavi suprotnom stranom od one kojom smo se spustili. Osvrtali smo se često da se sa raznih visina i uglova divimo Pešića jezeru. Na sve strane su bile oznake za “Bjelasica Ultra Trail” koji se održavao toga dana. Prisjetili smo se kako smo dok smo posmatrali Bjelasicu sa puta ka Lubnicama sreli mnogo trkača, a najveće iznenađenje je susret sa našim drugarom planinarom Tihomirom kojeg nije mrzjelo da zapuca na ovaj događaj čak iz Holandije. Mahnuli smo jedni drugima u prolazu jer nismo htjeli da mu remetimo ritam trke.

Ostali smo još malo na Zekovoj glavi, a ostali bismo i još da nije naglo zahladnjelo, a mi bez dugih rukava. Oblaci koji su krenuli nas nisu brinuli. Do auta nam je trebalo 5 minuta. Na kraju smo odlučili da se spustimo do Kolašina na kafu, pretpostavljajući da je i tamo prijatna temperatura. Kad smo stigli do Kolašina dočekala nas je takva sparina da smo se zapitali da nismo promašili grad. Da mi je neko pričao, ne bih mu vjerovala. Pokajali smo se što još malo nismo istrpjeli planinsku svježinu, a onda se zaputili put Podgorice gdje nas je čekala klima kao spas.

(jasninaputovanja.me)

( Jasna Gajević )