Droga, nasilje i strah

Svaki put kad uhapse nekog ko je bio zadužen za hapšenje, Crna Gora padne u depresiju. Ko god mislio kako to nema veze sa kolektivno-nesvjesnim, grdno se vara. Dok se gašpar Ban svađa sa Dritanom oko naplatnih kućica, uhapšen je jedan od glavnih ljudi za pravdu u Crnoj Gori. Lik nije iz ministarstva pravde, ali je bio jedan od onih koji su konačno pravdu trebali da uspostave. Od toga izgleda ništa.

Kad hapse takve, kredibilitet institucija briše se kao gumicom. Niko više nikome ništa ne vjeruje. Svi su sumnjivi, svi su krivi dok se ne dokaže suprotno. Ko nije korumpiran, biće. To je logika. Druge nema. Jer izgleda da u Crnoj Gori niko nije čist. Ili je teško proći neuprljan. To je strategija onih koji ne puštaju vlast. Ako su svi prljavi, nije teško proglasiti kriminal kao legalnu radnju. Kad bude tako, sve bude u redu, kriminal postane redovno stanje.

Kako će i kakvim očima ljudi gledati čovjeka koji će se valjda nekad pojaviti i početi da radi po zakonu u Crnoj Gori. Gledaće ga kao ludaka, uzaludnika, budalu koja neće pare, idiota koji se izlaže riziku, nesrećnik koji propušta šansu, tako će ga karakterisati.

Ljudi su gledali filmove poput Man on fire, ili Narkos seriju, gledali kako svinje jedu ljude, sve baš kao da nema veze sa nama. Čudili smo se da postoji “kolumbijska kragna”, da se šalju djelovi tijela poštom, a onda se otkrila afera Belivuk, a evo sad Libertas otkriva da i mi momke za zlostavljanje imamo. Vidjeli smo gušenje, kese na glavi, pištolj u ustima, sve baš kao na filmu.

Ako pogledamo aktere, sve su to glumci profesionalci, sinovi i službenici, izgleda da znaju što rade, ide im od ruke kao da su imali mnogo proba, kao da su baš dugo vježbali.

Stvarnost prevazilazi film, prevazilazi krimi-romane. Ogroman novac vrte kriminalne grupe, pronalazimo po neki tovar droge, ali ko zna što sve ne vidimo da prođe. Koliko je to novca, u čije džepove završava i što se sve sa tim novcem plaća, to ne znamo, a i da saznamo, možda ne bi Crna Gora mogla da spava od šoka.

Za sad su isplivale fotografije. Kad će isplivati tijela, to ćemo da vidimo. Kad će da progovore velike ribe, kome će da progovore i ima li ko da ih zaštiti i kako, to je takođe hipotetičko pitanje, upravo zato jer ne postoji odgovor. Postoji samo konstatacija da za to nismo spremni, da nam je “zaštićeni svjedok” potpuna fikcija, za sad.

Kad ima droge, kad ima nasilja, mora da bude i straha. Jer, to je naše sveto trojstvo. Ljudi govore, ali do određene granice. Čak i kad žele da kažu, jedva ukažu. Sve je u metaforama, naslućuje se, neodređeno je, zato se i dalje cijela Crna Gora divi ljudima poput Vanje Ćalović. Ne zato što Vanja kaže istinu, već zato što su svi svjesni koliko se izlaže riziku, koliko je hrabro to što kaže, koliko može platiti zbog toga što radi. Isto je i sa Oliverom Lakić, jer njen Libertas kad nešto objavi, trese se i sva Crna Gora i Balkan. Tresu se i gaće velikim igračima.

Zato valja konstatovati da u Crnoj Gori postoji nekoliko žena koje su hrabrije od većine muškaraca. One su iznijele na viđelo ono što su mužjaci junački skrivali, ili su šaputali po kafanama među sobom, kad je baš glasna muzika i kad dobro popiju. Progovore bez imenovanja, “Onaj onda onome uradio ono.” Kukavice? Upravo to.

Jer ako u državi u kojoj se sve zna, kad uhapse velikaše svi se prave da nisu znali, to je zaista teška hipokrizija. Još ćemo se mi načekati da se pojavi Eliot Nes.

( Đuro Radosavović )