Braniti dostojanstvo glumačke profesije

”Slavko, nemojte nikada prestati da se čudite”, riječi su legendarnog crnogorskog glumca, ali i profesora i pedagoga Bora Stjepanovića koje je uputio Slavku Kaleziću kada je završavao Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju prije 16 godina.

Od tada, pa do danas, Kelezić se vodi time, uživajući u svemu što radi, prepuštajući se, tražeći zlatnu žicu i čekajući na ulogu života koja tek dolazi...

Već na samom početku Kalezić je zapao za oko publici, a onda se brojnim projektima izdvojio na crnogorskoj sceni kao avangardna ličnost puna energije koja pršti, a kao takav nikada nije mogao ljude ostaviti ravnodušnima. Ističući da je za njega život umjetnost, u razgovoru za “Vijesti”, Kalezić otkriva da voli umjetnost u sebi...

Nedavno je za predstavu “Ispovijesti” po djelu “Usamljenik” Ežena Joneska, zajedno sa glumicom Vanjom Jovićević, dobio nagradu za bravuru na ovogodišnjoj Manifestaciji kamernih dramskih ostvarenja MAKADO, a komad je naišao na oduševljenje publike. Jasnom kritikom pozorišne prakse u Crnoj Gori, ali i života, pojedinca i društva u igri, Kalezić govori o situaciji na crnogorskoj pozorišnoj sceni, društvu danas i svim bitkama koje pojedinac vodi, a o svemu tome govori za “Vijesti”, povodom Svjetskog dana pozorišta koji se obilježava 27. marta.

Predstava “Ispovijesti” po romanu “Usamljenik” Ežena Joneska, za koju potpisujete režiju i adaptaciju, premijerno je izvedena na ovogodišnjem Makadu i ovjenčana nagradom za bravuru “Sat kula”. Proslavljajući Svjetski dan pozorišta, na putu ka novim projektima, a sa nagradom za pozorišnu bravuru, kakav je sad osjećaj koji to budi u Vama?

Moj profesor Bora Stjepanović, kada sam završavao Akademiju, rekao mi je: “Slavko, nemojte nikada prestati da se čudite”. To je rečenica kojom se vodim i kroz život i sve što radim, već punih 16 godina u kontinuitetu kada je profesija u pitanju. Tako da sam i dalje baš uzbuđen, moram da priznam. Prošlo je neko vrijeme od premijere, ali me taj osjećaj drži. Tu sam gdje jesam sad, a pored svih projekata koje radim u svojoj kući i svih projekata na osnovu kojih me ljudi poznaju i pozivaju, krenula je i moja produkcija. Ako ćemo izuzeti “San o vječnosti” i koncertne varijante projekata, krenuo sam sa sopstvenim predstavama. Prvo se to desilo sa “Soulfoodom”, pa onda sa “Ispovijestima” i rezultiralo je nagradom kojom sam istinski počastvovam, a moram da priznam da je nijesam očekivao.

Kada su “Ispovijesti” u pitanju, važno mi je što je sve ono što smo Vanja i ja nesebično gradili i čemu smo davali sebe, eksplodiralo na premijeri i na dva pretpremijerno izvođenja koja su bila mnogo važno za nas. Desila se nagrada za bravure, a još mi je draže što smo je oboje dobili, jer je srušena tradicija da ta nagrada bude dodijeljena samo jednom glumcu ili glumici. Drago mi je što je žiri prepoznao naš partnerski odnos i cjelokupnu produkciju koju sam stvarao, a mimo glumačke igre, tu su dizajn svjetla, dizajn tona, minimalizam, ali i moj rediteljski pristup minimalizmu i praznom prostoru koji ispunjavaju dva glumca koji pružaju sve svoje resursa za koje se i školujemo. Uvijek govorim da, koliko god mi stvarali, radili i koliko god da imamo godina, mnogo je važno da se čuva dostojanstvo profesije i da se brani profesionalizam, čuvena pozorišna etika koju je, između ostalog, Stanislavski napisao, pa je tako i za me sve uvijek kretalo upravo od te pozorišne etike, pa i sve ono što sam radio van pozorišta.

Nagradu je osvojila Vaša predstava koja je premijerno izvedena baš tom prilikom, i to u konkurenciji sa komadima koji za sobom imaju dugi niz godina igre i izvedbe. Koliko Vam je to značajno?

Upavo tako. Tu je bio i Rale Milenković sa kojim sam imao priliku da sarađujem prije deset godina, a koji je izuzetan glumac, profesor glume i pedagog. Vidim i sad, uvijek će on imati taj mladalački duh. Zato sam i pomislio da će on i uzeti nagradu za bravuru, što mi je bilo logično. Meni se nikada ranije nije desilo da imam premijeru na nekom festivalu, da tom premijerom otvaram festival, da sam u takmičarskoj selekciji, pa mi je bilo i čudno da očekujem nagradu, jer ipak smo mi u povoju i tek se nešto stvorilo. No, time je i značaj ove nagrade veći, jer dokazuje da smo mi došli do lakoće igre, o kojoj sam ja, bez lažne skromnosti, pričao sa Vanjom i kojoj smo težili.

Imali smo dva pretpremijerna izvođenja, ali moram priznati da je premijera bila nekako čudna, ne u negativnom kontekstu. Kasnije sam kroz razgovor sa ljudima shvatio da ih je ponijela atmosfera i da su u potpunosti živjeli sa nama. Na pretpremijernim izvođenjima publika je reagovala, osjećali smo njeno prisustvo, bilo je i smijeha, a onda na premijeri muk. Ne kažem da je smijeh nužno odobravanje, ali nam je bilo čudno što ga nema. Moram pomenuti jednog od posljednjih velikana pozorišne režije, sada već mog prijatelja Egona Savina, sa kojim sam razgovarao i sa kojim sam se zbližio nakon “Pokojnika” a koji mi je u jednom razgovoru rekao da ne bježim od duhovitosti, jer se u velikim tragedijama i teškim pričama krije duhovitost. Ja sam to osjetio u prvim čitaćim probama sa Vanjom, pa sam joj ponovio njegove riječi. Ipak, mnoge stvari su sa težinom izlazile iz nas, ali u cjelini je sve bilo onako kako sam zamišljao i baš sam zadovoljan.

Mislim da u sebi imam moć da mogu da vidim stvari iz rediteljskog ugla, da neka cjelina postoji i da viškovi ne postoje, a kad se premijera desi predstava raste i gradi se, a najbitnije mi je bilo da mi budemo zadovoljni. Pvobitno, nakon što sam pročitao Joneskovog “Usamljenika”, ideja mi je bila da to bude monodrama. Međutim, kako sam godinama razmišljao o tome šta bismo Vanja i ja zajedno mogli da radimo, a da bude simbioza naših ludačkih energija, shvatio sam da ću da dramatizujem “Usamljenika” i da ćemo zajedno napraviti naše “Ispovijesti”. Rekao bih da je ovo moj poklon njoj, a meni je još nestvarno sve što se dogodilo i dirnut sam. Naša očekivanja su ispunjena, sada predstava počinje da živi, a pozivi za izvođenja stižu.

U uvodu, predigri “Ispovijesti” koju potpisujete, iznosite svojevrsnu kritiku pozorišta i reditelja danas, uz komentar da nerijetko svoje frustracije iznose u predstavama. Djeluje da nijeste zazirali da iznesete svoje viđenje i stav o novijim pozorišnim projektima na crnogorskoj sceni?

Nijesam zazirao ni najmanje, jer sam ja osoba koja nikada nije odustajala od sebe. Vrlo sam spreman da primam znanja, ali znanja za koja smatram da meni koriste. Ne smatram da sam najpametniji ili da sve znam, ali sa druge strane sam neko ko se bavi sobom i konstantno radi na sebi, neko sam ko čita, ko se bavi velikanima glumačkih sistema, poput Stanislavskog, Artoa, Brehta... Pored toga, gledam sve predstave u Crnoj Gori, ali i gdje god da odem. Upućen sam, bavim se kolegama, jer mi je važno da znam sa kim radim, jednako kao što postoje i ljudi sa kojima ne želim da radim, što je moje pravo. Smatram da svi mi treba da branimo dostojanstvo naše profesije. U posljednje vrijeme sam gledao mnogo predstava koje su mi stvarale nagon za povraćanjem. Mnogo je prostote, prostakluka, rušenja dostojanstva naše profesije, što je za mene nedopustivo.

Ja sam iz nekih projekata i izlazio i nikada za 16 godina nijesam uradio nešto zato što mi je neko rekao da to tako mora. Sve što sam uradio na sceni, radio sam zato što sam vjerovao u smisao toga i smatrao sam da je reditelj u pravu, te da je sve smisleno i ne kosi se sa onim što je radnja - niz postupaka sa ciljem, jedna od definicija glumačkog sistema, između ostalog. Ili: svjesnom psihotehnikom do podsvjesnog stvaralaštva. Mi nijesmo neki ludaci na sceni koji se tripuju, u nekoj psihodeliji, pod raznim narkoticima, opijatima ili kojekakvim supstancama koje postoje u našoj profesiji, zbog čega nas ljudi doživljavaju kao poročne. Nedavno sam gledao jednu predstavu koju sam prokomentarisao kao opasni amaterizam. Šekspir je divno napisao: Neznalice će se smijati, pametnima će biti vrlo mučno.

Koliko je opasno kada amaterizam uđe u pozorište?

Amateri su ljudi koji vole ovu umjetnost, poznaju je i oni se nakon svojih drugih obaveza nalaze negdje i stvaraju pozorište, tako da ne mislim na njih kada kažem “opasni amaterizam”. Amaterizam kao takav jeste poželjan u nekom kontekstu, jer sam se i ja upustio u ovu profesiju kao srednjoškolac - amater. Ali, to apsolutno nije poželjno u teatru kao instituciji. Očekivao sam da će se neki reditelji naći prozvanima nakon “Ispovijesti”, što se, izgleda, nije desilo. U redu je i to, svi živimo od ovog posla, svi želimo da radimo, ali to je istovremeno i problematika. Trudio sam se da u 45 minuta predstave implementiram sve, da ta predigra bude koncizna i da se uhvatim nečega što me se i te kako tiče. Smatram da je previše nagote u predstavama koje se u posljednje vrijeme dešavaju u Crnoj Gori. Ljudi se besomučno skidaju i pokazuju svoje tijelo, koje jeste divna stvar, ali treba znati kako i kada. Jedini čovjek koji je opravdao nagotu, nudizam i naturizam je Živko Nikolić, neko kome se klanjam...

Ja sam iz nekih projekata pobjegao jer bih shvatio da reditelji koji to režiraju ne znaju šta rade. I ponosan sam na takve odluke. Čak sam i na Akademiji odbijao da radim ispite sa nekim studentima režije, a pokazalo se kasnije da oni zaista i ne znaju da rade. Živimo u takvom vremenu da neki ljudi jednostavno nijesu iskoristili svoj prostor i da ništa nijesu uradili za sebe. Sa druge strane smatram da moje vrijeme tek dolazi i nakon svega što sam već uradio, a vjerujem i da će se pojaviti reditelji koji će to prepoznati. Srećan sam što svi koji su gledali tri izvođenja “Ispovijesti” shvatili mnogo suštinu.

Sa Soulfoodom ste počeli kreirati svoje pozorišne projekte. Da li je razlog tome možda i osjećaj da neki režiseri, pa i oni koji slove za velika imena, ne umiju da pronađu i iskoriste Vaš puni glumački potencijal? Usudiću se da kažem da još nijeste dobili svoju “ulogu života”.

Dobro pitanje. Ja imam svoj mikrosvijet u kojem konstantno stvaram i napredujem, a sa druge strane sam otvoren i za suštinska pitanja. Činjenica je da sam član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta punih 15 godina i da se definitivno još nije desila moja glavna uloga u tom teatru. Ne patim od toga, jer me je profesor naučio istini da ne postoje male i velike uloge, već samo mali i veliki glumci. Pa opet, ne možemo da zapostavimo činjenicu da ipak postoje glavne uloge i glumci koji mogu da iznesu stvar. Ja znam da mene to čeka. Ali kad bi me sad ti pitala da li bih sve ponovo isto uradio, od samog početka karijere, bez dileme bih rekao da bih. Ovo je moj put kojim sam, nekada se provlačeći i kroz iglene uši, shvatao kako ne treba i kako ja stvarno treba da (g)radim. Imao sam sreću da na samom startu vidim kako ne treba.

Trenutno sam u punoj snazi, a i do sada sam uradio mnogo toga, što u pozorištu, što vani. Pored svega, tek sad osjećam da sam spreman za velika dostignuća. Priznaću da sam mnoge svoje uloge iskreirao sam, uz dužno poštovanje prema rediteljima. I uvijek kad krećem u neki projekat, uplašen sam, koliko god samopouzdanja da imam, ali to je moja odgovornost prema umjetnosti, jer volim umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. I kada god se uplašim za neku ulogu, koju sam osmislim a ne dobijem od reditelja, ispostavi se da su te uloge najbolje. Hoću da kažem da sam uglavnom sam svoje uloge kreirao. Kod Egona Savina sam dobio ulogu Mila bez kojeg predstava, dramaturški može da postoji. Svjestan toga da igram kod Egona koji mi je učinio takvu čast da je dopisao stvari kod Nušića čega sam se tek uplašio, mislio sam da je moj Milo ništa, a opet ga izdvajaju kao nekoga ko postoji u predstavi i govore mi da je uloga divna. Smatram da moje vrijeme tek dolazi, da me uloge tek čekaju i da za svih ovih 16 godina zapravo nijesam radio ni sa jednim rediteljem koji je došao i dao mi gotov materijal koji ću ja lako zagristi.

Egona smatram majstorom, a vjerujem i da ću sa njim tek sarađivati. On je u meni prepoznao mnogo toga i tražio me je još prije šest godina za “Ženidbu”, ali zbog britanskog “X factora” sam morao kroz suze da ga odbijem. Mislim da me je on odavno prepoznao, a kad me je on prepoznao, onda smatram da sam na pravom putu.

S obzirom na međunarodni pozorišni praznik, 27. mart, kako biste sumirali teatarsku scenu u Crnoj Gori ili makar u matičnom pozorištu?

Ja sam to na samom početku rekao i moram ponovo istaći… Neću reći da je sve savršeno, ali Marko Baćović koji obavlja poziciju i poslovnog i umjetničkog direktora Crnogorskog narodnog pozorišta, donio je svjetlost u našu kuću. To sam javno rekao na početku i opet ponavljam, zato što je on kolega glumac koji iza sebe ima lijepu karijeru. On je neko ko voli glumce, ko navija za glumce i pozorište. Smatram da je iscrpljujuće to što pokriva obje pozicije, teško je sve to postići, ali je uradio lijepe stvari, postavljeni su lijepi komadi i svi projekti su sa zadovoljstvom postavljeni otkako je on tu. Ne mogu, a da ne pomenem predstavu “Posjeta” Aleksandra Morfova koja nikada nije ugledala svjetlost dana. Nadam se da neće ostati u bunkeru, jer je to možda i jedina svijetla tačka koja se desila u CNP-u za Sošićevog mandata. Sa druge strane, lijepo je najaviti da ćemo u aprilu slaviti deset godina od premijere predstave “Očevi su grad(ili)” koju je postavio Boris Liješević za vrijeme mandata Janka Ljumovića. Imamo tu i Branimira Popovića koji je napravio najizazovnije produkcijske zahvate, poput “Bure” koja je bila hit, pa i “Bure baruta”, “Zimska bajka”, “Ženidba”… Svi oni su napravili dobre stvari, ali sa druge strane, neki su se zaigrali i umislili da su nadmoćni i srušili se. Sve dođe na svoje mjesto i možda je teško doći do istine, ali ona uvijek ispliva na vidjelo.

Kakvi su budući planovi kada je pozorište u pitanju, postoji li nešto što pripremate, iako su “Ispovijesti” nedavno izvedene i tek treba da (pro)žive?

Ja prije premijere neke predstave uvijek u glavi krećem sa novim projektom. Tako mogu da najavim da bi u decembru trebalo da se desi nova premijera, takođe monodrama. Radi se o jednoj glumačkoj veličini, ženska osoba je u pitanju i baš bitna tema od regionalne važnosti, ali ne mogu više da otkrivam za sada… Pored toga, u planu je puno igranja, što sa “Soulfoodom”, što sa “Ispovijestima”, pa i gostovanja sa Crnogorskim narodnim pozorištem. Pored svih samostalnih projekata, moram istaći da moju pozorišnu kuću volim iznad svega, moje matično pozorište je moja baza i to uvijek govorim. Sjećam se da sam kao srednjoškolac maštao da zaigram na toj sceni i to nikada ne zaboravljam, kao ni profesorice iz Filološke gimnazije koje me i danas prate. Upravo kreću i evrovizijski nastupi po Evropi, a stižu i pozivi za Ameriku. Uz sve to, ne zna se kada može stići poziv za neke nove projekte.

Volim i balansiram iskonsko pozorište i šoubiznis

Publika Vas često posmatra kroz Evroviziju, ali i kao šoumena. Kako Vi gledate na to?

To je nešto što sam birao svjesno i ništa mi od toga ne smeta. Mislim da ja dobro plivam u tome. Pored one iskonske dramske umjetnosti, ja zaista volim i šoubiznis i međusobno to nadograđujem. Osjećam da ljudi vremenom to i prepoznaju, iako stvarno nikada nijesam robovao komentarima, jer da jesam odavno me ne bi bilo i davno bih sebe ugasio, posebno kad je bila Evrovizija, pa i prije Evrovizije.

Iza sebe imam mnogo stvari koje su na regionalnom nivou bile bum i izazivale su i pozitivne reakcije, ali naravno, kako mi živimo na Balkanu, tako je negativno uvijek primat. Meni je sve to bio izazov - da stvaram svoj spiritualni svijet koji će me sačuvati od svega, a da se suočavam sa svime. Prošle godine sam nastupao u Varšavi pred hiljadama ljudi, a onda se vratim i imam probu kod Egona Savina, to je savršen i božanstven balans. Crpim energiju iz svega i govorim sebi da moram ostaneti prizeman, jer je život prolazan i šta god da se dešava - sve je dobro, sve će proći, sve je prolaznog karaktera, ali bitno je ono što će izaći iz tebe. Za mene je to umjetnost.

Teme koje se tiču svih

U predstavi "Ispovijesti" ostajete u okvirima Joneska, ali njegove teme ogoljavate pred današnjicom… Na čemu se temelje Vaše "Ispovijesti" i koliko se svako može pronaći u njima, od očekivanja i pritiska okoline, borbe sa samim sobom, pronalaženja sreće u životu?

Joneskov "Usamljenik" me je očarao. Jonesko je kralj apsurda i smatrao sam da mi je potrebno puno godina da bih se bavio njime, što se sada desilo i krunisano je nagradom. Ja sam iz "Usamljenika" izvukao sve ono za šta sam smatrao da je u sukobu, pošto na sceni sve mora da bude u sukobu i inscenirano na način da te se tiče i da ima dramu. Izvukao sam sve teme koje su nastrojene svevremenski i sve one za koje smatram da će se u njima pronaći svaki gledalac koji je u publici. Na primjer, kada je u pitanju strah od smrti - o tome niko ne priča, a smatram da makar 90 odsto ljudi promišlja o smrti.

Pored toga, bavimo se i prijateljstvom i pitanjem treba li stalno sklapati nova prijateljstva... Mnogo je tema, a sve me se tiču, i kao Slavka Kalezića, ali i kao glumca. "Usamljenik" je surovi realizam, ne apsurd, žanrovski, a i ja sam surovo realan. Kao što je Čaplin rekao: "Ništa na ovom svijetu nije stalno, pa ni naši problemi", tako da mislim da sa svime možemo da se suočimo. Ponosan sam time kako sam iznio jednog Joneska, uz pravo na adaptaciju, ali bez dopisivanja, bez ikakve tendencije da mijenjamo srž, predstavljajući sve ono što je aktuelno… Naravno, uvijek sam raspoložen za sugestije, ali i svjestan sebe. Ova predstava nije nastala za 40 dana, već sam se za ovo pripremao šest ili sedam mjeseci, da bih na prvu čitaću probu došao spreman. Nikada neću zaboraviti Vanjine suze i riječi da tako nešto nije doživjela tokom svih godina rada, misleći na to da je neko došao na prvu probu sa jasnim konceptom, od kojeg do same premijere nijesam odstupio.

Govor tijela je suštinski važan i na sceni i van nje

”Ispovijesti” pokreću niz važnih, pa čak i tabu tema, a pored jasnog i glasnog govora, služite se i tijelom i pokretom kao sredstvom komunikacije. Koliko je čitav koncept bio zahtjevan?

Bilo je izazovno, klesali smo predstavu vrlo smišljeno i došli do ovih 45 minuta, što nije bilo lako. I naravno, tu je i pokret kao otjelotvorenje svega onoga o čemu mi govorimo, pa i taj čuveni koreografski lajt-motiv koji je završio i u poklonu. Vodili smo se onim da je najbolje pozorište uzbudljivo pozorište, kako kaže Vladimir Jevtović, kojeg u predstavi citira Vanja. Smatram da ljudi ne smiju doći u pozorište, a da izađu smoreni ili negativno uznemireni. Takođe, ako se vratimo u daleku istoriju, možemo reći da je sve krenulo od plesa. Govor tijela smatram suštinskom komunikacijom čovjeka oduvijek i mnogo je bitan, kako na sceni, tako i u životu. Postoji mnogo glumaca koji su živi u govornoj radnji, ali tijelo im je mrtvo. Glumčevi instrumenti su tijelo i glas, podjednako važni, po mom mišljenju. Govorna radnja je uvijek bitna kao spoznajna, pa ja mnogo pridajem značaj i govoru tijelom.

( Jelena Kontić )