Život je poput bljeska - traje jedan trenutak
Umjetnica Anka Gardašević izložbom “Stvarnost sjećanja” u Nikšićkom pozorištu spojila je dugogodišnja vajarska, fotografska i scenografska iskustva. Iznenadila je i zamislila publiku, probudila uspomene i davno zaspale tuge pružajući lična sjećanja i proživljene emocije, stvarnost osjećaj i osjećaj stvarnosti
”Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sjećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ”, zapisao je Milorad Pavić.
Na tu vrlinu podsjetila je Anka Gardašević projektom “Stvarnost sjećanja”. I ne samo to. Uspjela je publiku da iznenadi, zamisli, da im probudi sjećanja i davno zaspale tuge, da ih podsjeti na prolaznost života, na treptaj koji traje koliko i njena izložba - jedan trenutak, jedan tren, jedno veče, jedan život.
Na sceni Nikšićkog pozorišta njihala se zelena pšenica, nestajao je jedan, a rađao se drugi život, jedna fotografija ispričala je priču o nestajanju i nastajanju. Kolaž porodičnih fotografija budio je sjećanja, a u jednoj piti od jabuka “zamotan” je život.
”Zašto pita od jabuka? Pa, to je život: dok ti smotaš, slatko pojedeš, on nesta”, kazala je umjetnica koja je uspjela da dugogodišnja vajarska, fotografska i scenografska iskustva spoji u jedno - “Stvarnost sjećanja”.
”Zašto stvarnost i sjećanje? Zato što je sjećanje individualna stvar. To je privatni doživljaj koji uopšte ne mora biti tačan, ali je moj i on jeste tačan iz mog ugla. A ovo su moji doživljaji o čovjeku koga nijesam mogla da zapamtim, ali mi je ostala priča o njemu. Ovo je omaž svim ljudima koji su živjeli i ostavili sjećanje u porodici”, objasnila je Anka polazište projekta, a kratkim zapisima iz teksta naslovljenog “Kakav divan dan” uvela posmatrača u svijet koji istražuje.
”Vijest o jednoj smrti stigla je u našu kuću. Riječ ‘umro’ za mene nije imala neko posebno značenje osim što sam je tada prvi put čula. Bilo mi je tri godine. A i dan je bio sumoran, siv, pravi zimski, dan za spavanje”, jedan je od zapisa umjetnice koja je subjektivnu stvarnost preradila u objektivan odnos prema životu, pa su njena sjećanja postala naša.
”To mi i jeste bila namjera. Tražila sam način kako da dođem do svakog pojedinca, da ga dotaknem kroz različita čula, od zvučnog, vizuelnog, do tog prostora kao takvog, da svi negdje kod sebe otvore te kutije sjećanja. Mi smo uvijek u drugim bagovima, u vremenima prije i poslije. Nikada nijesmo u ovom trenutku. Upravo je to moj pokušaj da utičem na pojedinca kao takvog kroz umjetnički rad koji ima dosta metafizičkog u sebi. Ovo jeste moj unutrašnji svijet, unutrašnje razmišljanje i on je samo vizuelizovan i materijalizovan”.
Pružila je umjetnica publici lična sjećanja, proživljene emocije, stvarnost jednog osjećaja i osjećaj jedne stvarnosti. Ali i viziju jedne prolaznosti...ili trajanja...zavisno od posmatrača.
”To saznanje o prolaznosti, o konačnosti života, treba čovjeka da osvjesti da treba da živi. Možda moja namjera u jednom djelu jeste to - da svaki čovjek shvati svoju konačnost i da pokuša da živi: sad, ovog trenutka i u ovom momentu. To i jeste suština života”.
A život se ne sastoji samo od sjećanja. Ona su tu da podsjete, opomenu, da “poguraju”. Život je da se živi, jer dok trepneš - on prođe.
”Ništa više nije ostalo, osim po koja fotografija tu i tamo, iz mladosti naravno i poneki osmijeh zamrznut na njima. Da li se tu počinje ili završava?...Iz dana u dan gomilaju se zapisi. Skupljam sjećanja koja su označila moj život, a pohranjena su u nekoj od ‘fioka’ bića. Ostaju ‘stop kadrovi’ određenog trenutka kao dokument postojanja, trenutka koji se neće ponoviti”, zapisala je umjetnica.
Zašto pozorišna scena i zašto izložba koja je trajala samo jedno veče, jedan trenutak?
”Scena kao mjesto događaja, kao galerija, je bila pravo mjesto. Na sceni sve traje jedan trenutak. I trajanje izložbe je, po mom mišljenju, u duhu rada - to je jedan bljesak, jedan trenutak, a život je isto to”.
Koncept “Stvarnost sjećanja”, obojen muzičkom podlogom Draška Adžića, omogućio je da autorka vlastitim uspomenama nametne pitanja o životu, njegovom trajanju i prolaznosti.
Izložbu je otvorila umjetnica Olivija Ivanović koja je istakla da je svaki rad, po njenom mišljenju, značajan ukoliko donese neku novu misao, a projekat Anke Gardašević je upravo to i postigao. Pored fotografije, video zapisa, muzike, tu je i mlada pšenica.
”Mislim da je jedino ona, sa tim zelenilom i ogromnom nježnošću, mogla da iznese jednu surovu činjenicu o tome da koliko god se trudili i mislili da ostavljamo neki trag za sobom, definitivno jednog dana i nas će neki zaborav da odnese, prekrije, kao što pšenica prekriva ovaj portret. Možda to nije negativna poruka nego oslobađajuća, jer onda možemo da radimo oslobođeni tog grča da treba da stvaramo da bi bili zapamćeni, nego prosto da stvaramo zato što uživamo u tom samom procesu”, poručila je Ivanović.
A tokom trajanja izložbe uživali su i publika i autorka. Svako na svoj način.
Projekat “Stvarnost sjećanja” dio je martovskog repertoara Nikšićke kulturne scene.
( Svetlana Mandić )