”Atlantska inicijativa” dvostrukih standarda

Nema odmora, dok traje… utvrđivanje načela života Crkve u građanskom društvu. NVO ”Atlantska incijativa” uradila je istraživanje ”Pravoslavna crkva, Crna Gora i srpski svet” koje potpisuju autori Morison i Garčević. A onda je jedan od njih (prof. Vesko Garčević) povodom toga, dao intervju ”Glasu Amerike”, pa je sve to skupa postala javna stvar koja poziva na čitanje, i ako je kome po volji - na komentarisanje.

1. Jedna od Garčevićevih početnih teza, kojom dokazuje specifičan, i reklo bi se negativan uticaj Crkve (konkretno - SPC) u crnogorskom društvu glasi da neke ovdašnje ”partije inkorporiraju” segmente crkvene ideologije (ja bih rekao - učenja) ”u svoje političke aktivnosti” kako bi dobile podršku Crkve, a preko Crkve, podršku građana vjernika. Kada ne bi bilo Hrišćansko-demokratske unije u Njemačkoj; Unije demohrišćana i centra u Italiji; Hrvatske demohrišćanske stranke u Hrvatskoj (sve zemlje EU) i tolikih ”narodnih” i ”konzervativnih” partija širom Evrope koje promovišu ”konzervativnu politiku zasnovanu na hrišćanskim kulturnim vrijednostima” (iz statuta norveške Konzervativne stranke, recimo) pomislio bi čovjek da je g. Garčević ”otkrio Ameriku” usred Crne Gore. Ovako, znajući (i on i mi) da je to jedan evro-atlantski trend, ostaje da (ne) vjerujemo kako ova studija hoće da žigoše pravoslavlje kao manje vrijednu duhovnost, ili neku nižu religijsku hrišćansku opciju u odnosu na tolike druge na našem kontinentu, koje su očigledno uključene u evropsku politiku.

2. Dalje, u svojim odgovorima na pitanja ”Glasa Amerike” prof. Garčević će reći kako status SPC u Crnoj Gori dugo vremena nije bio definisan (!) što je, po njemu, istu Crkvu pretvaralo u ”posebni faktor koji nije zavisio od države Crne Gore”.

Moje istraživačko pitanje glasi: da li je taj ”nedefinisani status” karakterisao samo SPC, ili i druge vjerske zajednice u Crnoj Gori? Ako profesor misli samo na SPC, onda mi se čini da nije riječ o posebnom (nedefinisanom) statusu Crkve, nego naprotiv - o nekim posebnim namjerama prema Crkvi koje on sugeriše državi. Naime, sve vjerske zajednice u socijalističkoj Crnoj Gori imale su nad sobom jedan te isti zakon iz 1977. godine, pa su sve bile jednako (ne)definisane. U 21. vijeku, svima njima je podjednako trebao novi zakon. Pritom je svima trebao i ugovor sa državom. Zašto bi jedna ateistička državna ideologija kakva je bila SFRJ, ili građanska i multikonfesionalna poput današnje Crne Gore, tražile definisanje bilo kakvog posebnog statusa za SPC, ako takav status ne bi imale i druge crkve i vjerske zajednice? Ili prof. Garčević, kao onomad DPS, traži dva aršina: jedan za SPC, a drugi za ostale.

I tako dolazi u kontradiktornost kada kaže da je SPC u Crnoj Gori ”na jednoj strani - strano tijelo, a na drugoj duboko inkorporirana u biće crnogorske nacije, države i građana”. Kakve su to dvije strane, ako govorimo o jednoj i jedinstvenoj državi Crnoj Gori? Naravno, unutar crnogorskog društva postoji puno ”strana” ovih ili onih tradicija, običaja, podneblja, mentaliteta i identiteta, ali ako sam dobro razumio autora, on nastupa sa pozicija interesa i vrijednosti građanske države. A takva može i mora biti samo jedna.

Ako je takva jedna, i ako je građanska, otkud u njoj neka ”strana tijela” u vidu crkava koja imaju svoja (vjekovna) središta izvan njenih granica (u Pećkoj patrijaršiji, u Beogradu ili u Rimu)? Pravni status SPC kao Crkve ”koja je iz Srbije, a funkcioniše u Crnoj Gori” mogao bi biti formulisan samo na kakvom kongresu izrazito anti-crkvenog DPS-a, ali ne i u pozitivnim propisima države Crne Gore, koja ovu Crkvu prepoznaje, i uvijek je prepoznavala, kao autentičnu i autohtonu Crkvu građana Crne Gore i njihovih predaka.

Izgleda da se naš profesor ovdje ne bavi pravom, niti principima demokratije, nego prizemnim nacionalističkim diobama.

3. Odgovarajući na pitanje ”Glasa Amerike”, koje u sebi sadrži napomenu da je Crna Gora sekularna država, Garčević tu napomenu prenebregava i govori o simbiozi ili ”sinhronizovanom djelovanju države i crkve” u Rusiji i Srbiji. I to intonacijom koja upućuje na poželjni standard. Sad se pitam treba li da nam ”Atlantska inicijativa“ tumači i ukazuje na ruske ili srbijanske standarde? I da li Garčević zagovara tezu da nam ustavna sekularnost, (koja svakako ne isključuje saradnju crkve i države), nameće nekakvu simbiozu među njima? Ako on tvrdi da nameće, ja se pitam je li to srednjovjekovni ili moderni politički standard?

4. Garčević nadalje optužuje SPC za rat u SFRJ, ponavljajući teze iz prošlogodišnjeg Đukanovićevog saopštenja i tako nam sugeriše misao da je možda on intelektualni inspirator ovih promašaja i blamaža odlazećeg predsjednika. Mitropolija je svojevremeno odgovorila Đukanoviću na tu temu i tu ne bih dalje trošio riječi. Međutim, ovdje se SPC prigovara što ima svoje poglede na istorijska zbivanja. Zamjera joj se što ona, pored jevanđelske otvorenosti za drugo i novo, čuva tradicionalno viđenje crnogorskog identiteta koji je neodvojiv od srpskog, a koji istovremeno uvažava crnogorsku državnu posebnost. To je viđenje koje ima značajan broj građana Crne Gore. Možda je to tako zato što je to bilo viđenje i učenje Crkve u Crnoj Gori vjekovima prije 1918. g. i samim tim viđenje predaka sadašnjih građana, koji su uvijek držali do takvog mišljenja Crkve. I - gdje je problem? Određene političke partije baštine svoj narativ na toj i takvoj tradiciji. Da li je ”Atlantska incijativa” u stvari inicijativa protiv ovdašnje narodne tradicije?

5. Zapažam dalje kako se ”AI” nije oglasila kada su visoke državne nagrade dobijali književnici koji su ružno i sa omalovažavanjem pisali o Crkvi i srpskom identitetu u Crnoj Gori. Ako tada i u tome nijesu prepoznali simbiozu države i snaga koje rade protiv vjerskih sloboda i građanskih prava, pitam se šta sada znači ova hirurgija koja spaja nespojivo: književno djelo vladičinog brata sa ulogom i učenjem same Crkve? Ako je oštar jezik prema neistomišljenicima već dobro utaban kriterijum za kićenje crnogorskog književnog ordenja mnogo prije Milutina Mićovića, onda nam jedino ostaje da zaključimo kako je nikšićkom piscu ”brat vladika” bio smetnja da nagradu dobije ranije, prije nekih spisatelja sličnog žanra.

6. Smatram da ne priliči nekom profesoru da reciklira priču o tome kako je ”u savremenoj građanskoj državi Vlada dogovarana u Ostrogu”. Sastanak političara nove parlamentarne većine o kome se toliko govori, i koji niko od njegovih aktera ne krije, desio se u septembru 2020. g. Tada nije bilo ni najmanjih naznaka sastava i koncepta Vlade koja je dogovorena u oktobru, a izabrana tek u decembru iste godine. Šta je onda bila tema - pitaju znatiželjni ”naučnici”? Da li je kritičarima tog sastanka blisko pameti da je Crkva željela da čuje, od svih i na jednom mjestu, kako misle da riješe problem spornog zakona, sada u novom sazivu zakonodavnog sabranja?

Kako god, prva odlika građanske države, o kojoj, navodno, brine prof. Garčević, jeste vladavina prava i zakona. Zato pitam, po kom zakonu je zabranjeno da se ljudi neformalno, slobodno i prijateljski sastanu bilo gdje pa i u manastiru? Da li je, nakon 30. avgusta 2020. neka sjednica Vlade održana u manastiru? Da li je mandat Krivokapiću dao iguman manastira ili predsjednik Đukanović? Da li je donijet neki zakon koji propisuje da se svaka crnogorska vlada ima dogovarati u manastiru? Ili, ajmo ovako: šta radi Bajden, predsjednik svih građana SAD, svake nedjelje u crkvi na misi? Zašto on, i svi njegovi prethodnici, zakletvu da će biti ”predsjednici svih građana” polažu sa rukom na Bibliji? Šta radi kralj Velike Britanije na poziciji čuvara Anglikanske crkve? Zašto se Boris Džonson, prije neki dan, takođe zakleo na Bibliji? I sve to u savremenoj građanskoj državi? Odnosno, u državama perjanicama evro-atlantskog političkog udruživanja.

Drugim riječima, da li je, po viđenju ”AI”, SPC neka vrsta niže ili manje vrijedne duhovne institucije od rimokatoličke i anglikanske? Da li je manje ratova, ili manje nasilja i nepravdi u ratovima, pokrenuto pod rukovodstvom lidera koji odlaze u rimokatoličke ili anglikanske hramove u odnosu na političare koji pohode pravoslavna bogosluženja? I da li je, samim tim, riječ o crkvama kao krivcima za rat, ili o političarima koji, povremeno, navrate u crkve? I kakva je onda ovo priča ”Atlantske inicijative” i prof. Garčevića?

Već sam pisao o Habermasu i njegovim postsekularnim opservacijama. Ali, da promijenimo knjigu i proširimo vidik. Zainteresovanima preporučujem razmatranja o vjeri i sekularnom društvu sjevernoatlantskog, tačnije kanadskog, filosofa Čarlsa Tejlora koji u svojim djelima ”Doba sekularizacije” i ”Bolesti modernog doba”, nudi neke vizije koje su alternativne okoštalim uvjerenjima da savremeno građansko društvo mora potisnuti crkvu i vjeru sa svog horizonta ako hoće da napreduje. Naprotiv.

Ako nam ne treba institucionalna veza Crkve i države, treba nam slobodan suživot crkvenih i političkih tema u javnom prostoru, pa i međusobna inspiracija, po gore izloženim, očigledno evropskim, standardima.

( Gojko Perović )