Kuća puna ljubavi i smijeha

Kada odrastem, oženim se i dobijem djecu, podizaću ih kao Slobo nas. Sve što je on nas naučio, i ja ću njih. I trudiću se da budem dobar otac kao on, priča sa ponosom Raim koji narednog mjeseca puni 19 godina.

”I neću od Sloboda otići. Tek kad se oženim”, dodaje.

Njegov mlađi brat Daim priča kako im je kod Sloba “super”, kako se svi uzajamno slušaju i kako ih je raznim stvarima naučio.

”Volio bih da i ja jednom imam svoju kuću, da sadim voće i povrće, da imam životinje. Volim životinje i ništa mi neće biti teško da radim oko njih. Uz Sloba sam naučio sve da radim u bašti. Sadimo papriku, paradajz, krompir, pšenicu. A evo sad imamo i životinje”, priče trinaestogodišnji Daim.

A ko je Slobo? Ako napišemo hranitelj, malo smo rekli. Ako objasnimo da je prije skoro dvije godine neizvjesne budućnosti spasao četvoro, tada, maloljetnih Roma, doveo ih u Nikšić i pružio im toplinu porodičnog doma, ljubav, bezbrižno i sigurno djetinjstvo, opet je nedovoljno rečeno. Možda jednostavno: Slobodan Stanojević - Nikšićanin koji je mjera za čojstvo.

Raim, Daim, i njihove dvije sestre, jedanaestogodišnja Arba i dvije godine mlađa Leonarda, zahvaljujući Slobu, koji je do ljeta 2021. bio samac, znaju šta znači imati roditelja, ljubav, pažnju. A Slobo kaže da je i on, zahvaljujući njima, naučio da se iskreno smije. Upravo su im osmijesi i ljubav bili i ostali jezik kojim su se u početku najbolje sporazumijevali.

”Kada vidim koliko su srećni, onda ni mojoj sreći nema kraja. Sve smo zajedno učili, čak i jezik, pomažemo se međusobno, oni su odlična djeca, bolju ne bih mogao poželjeti. Evo, sad imamo i životinje”, kaže Slobo koji je odlučio da sa njegovom omladinom počne da se bavi i stočarstvom.

Saznali su za tu njegovu želju članovi humanitarne NVO “Ana Đoković in memoriam” i potrudili se da im odmah priskoče u pomoć. Zorica, Ljiljana, Žana i Nikola nijesu kod Stanojevića došli praznih ruku.

”Stvarno smo oduševljeni da se ovakvi ljudi nalaze među nama. Čovjek koji nema nikakve srodničke veze sa tom djecom, uzeo ih je kod sebe i gleda na njih kao na svoju djecu. Da je ovakvih primjera više, bilo bi bolje. Donijeli smo ono što smatramo da može da im pomogne - prase, dva jareta, desetak koka i isto toliko pilića”, kazala je Ljiljana Femić iz pomenute NVO i poručila da će uvijek biti tu za Sloba i njegove mališane.

A mališani nijesu krili radost dobijenim poklonima. Odmah su i imena smislili.

”Jedno jare se zove Belka, drugom ćemo najvjerovatnije dati ime Džej. Imamo i zeca, on se zove Gricko, a tu su i dva psa, Miladin i Dona. Moramo još kokama, pilićima i prasencetu da smislimo imena”, kaže Arba.

Dok su njoj i Leonardi jarići odmah prirasli srcu, Daim se vezao za zekana. A pilićima su se svi obradovali.

Arba je već naučila šta životinje koje su dobili na poklon jedu, pa su za prasića pripremili jabuke, za koke žito, a za jariće cucle i vareniku.

I dok su se mališani igrali sa jarićima i pilićima, Slobo je pripremio trpezu. Bio je tu i marinirani klen, čak i kolači, a Raim se pohvalio kako često ide u ribolov i da je prethodnog dana ulovio šarana teškog tri kilograma.

”Ja ulovim šarana, a Slobo je zadužen za marinadu i spremanje”, sa osmijehom kaže Raim.

Dok su svi hvalili Slobovo kulinarsko umijeće, on je sa ponosom pričao šta sve Arba zna da sprema.

”Hljeb joj je prva liga. Zna i odličan gulaš da spremi, ali i druga jela i kolače”.

Leonarda kroz osmijeh dodaje da i ona zna da jede odlične kiflice koje njen Slobo spremi.

”Vozim ih u školu i nazad, ako hoće da izađu do grada, tu sam, a oni se obavezno jave bilo gdje da krenu. Moja šira porodica je prihvatila i moju odluku i njih. Evo, prebrodismo uspješno Raimov pubertet, sad slijede ostali puberteti”, sa osmijehom reče Nikšićanin.

A to je ono što njemu i njegovim mališanima ne fali - osmijeha i ljubavi.

”Ni životinja. Sad i to imamo. Baš volim životinje. Ali, ove male”, umjesto pozdrava reče Leonarda.

( Svetlana Mandić )