Kako je prošla konvencija Milatovića u Nikšiću: Zdravicom za pobjedu nove Crne Gore

Predstava je završena. Sad je vrijeme za slavlje”, kazala je Nikšićanka, aludirajući na to da su prije prvog kruga predsjedničkih izbora oba kandidata konvencije u Nikšiću održali u pozorištu, a da je Jakov Milatović sada za konvenciju odabrao (ili su drugi birali) ekskluzivni prostor gdje se organizuju slavlja.

Milatović je u gradu pod Trebjesom bio u ponedjeljak.

Na izbor mjesta održavanja konvencije, kao i na samu konvenciju Mila Đukanovića u rodnom gradu još se čeka.

Na namjerno izrečenu opasku da smo u Crnoj Gori navikli na slavlja sa velikim brojem zastava, a da na promociji niko od građana nije imao zastavu (osim dvije, crnogorske i zastave EU, koje su stajale na podijumu), gospođa odgovori: “Dovde su nas i dovela ovolika barjačenja”.

”Lijep je, ko slika. Samo je mlad”, reče jedna gospođa, dok je strpljivo čekala da se fotografiše sa Milatovićem.

”Milo je bio još mlađi kad je postao predsjednik”, dobaci joj gospodin pored nje.

”Uh, nemoj mi Mila pominjati”.

A Đukanoviću se mora priznati da je uspio ono što je malo kome pošlo za rukom - ujedinio je sve dojučerašnje opozicionare, sada parlamentarnu većinu (mada su parlament i većina u Crnoj Gori često diskutabilne kategorije). Tako je bilo i u Nikšiću. Zajedno su bili i gospoda i dame, i braća i sestre, i drugovi i drugarice. Sa istim žarom tapšali su i jednima, i drugima, i trećima... A prvi, drugi, i treći, bili su zajedno.

”Jedino zajedno, ujedinjeni, i u ljubavi, možemo Crnu Goru da unaprijedimo”, poručio je Milatović.

Aplauzi podrške, skandiranje Milatoviću, ali i Kovačeviću (Marku), Koprivici (Momu)...osmijesi na licima, a opet bez one euforije, koja je prije desetak godina bila odlika svih političkih skupova. U sali je dobar dio onih koji su došli da podrže Milatovića bio iz mlađe garde. Istina, bilo je tu i onih iskusnih koji iza sebe imaju višedecenijsko političko djelovanje.

”Ovakvi nam trebaju. Možda konačno Crnoj Gori i nama s njom svane”, riječi su mladića koji nije štedio dlanove.

Nije bilo sjedjenja za vrijeme intoniranja himne, nije bilo ni teksta, već samo muzika, nije bilo ni uvredljivih skandiranja na račun političkog protivnika. Bilo je poruka zajedništva, ali i podsjećanja da je Nikšić nekada bio industrijski centar Jugoslavije, a ne samo Crne Gore. A najviše je bilo toga zbog čega Milatović treba da bude predsjednik Crne Gore, a zbog čega Milo Đukanović to, kako poručiše, ne može biti.

”Duh junaštva, genij rada, krasili ti divno lice, sjevernog mi kraja stražo, zdrav Nikšiću perjanice”, pozdravio je Milatović prisutne zdravicom kralja Nikole.

Istom zdravicom, kojom je, kako je rekao, označio pobjedu “nove, ali i stare Crne Gore”, je i završio govor.

Bilo je tu i onih hrabrih koji su glasno komentarisali: “E ovo je najbolji govor”, i onih koji su se tek politički brusili i održali prvu besjedu. Bilo je i iskusnih govornika koji su znali kada treba povisiti ton, napraviti dramsku pauzu, stisnuti pesnicu, podići ruku. Ali i onih koji su odlučili da predstave Milatovića iz ličnog ugla, pa tako saznasmo da je kao tinejdžer sanjao da bude predsjednik Crne Gore, da je bio perspektivan student iznad svoje generacije, da je njegov djed učestvovao u Mojkovačkoj bici...

Bilo je i onih koji su, iako politički nedovoljno iskusni, pokazali da su predodređeni za govornike. I dama kojima srčanosti nije falilo. Bilo je, čak, njih 12 koji su se “latili” mikrofona i govornice. Mnogo...A utakmica Crna Gora - Srbija samo što nije počela.

”Broj 12 ima puno značenja. I dosta simbolike. Neću ti sve pomenuti, već samo onu, meni najdražu - 11 reprezentativaca i selektor”, reče mi jedan gospodin.

I ostade da popije piće sa, kako doda, budućim predsjednikom Crne Gore, iako je istorijska utakmica, a u Crnoj Gori je sve istorijsko, upravo počela.

( Svetlana Mandić )