Umjetnost nije moćnija od stvarnosti, ali je dio životnih potreba

Pozorište je slika života, ali ne jedna, nego čitav kolaž.

Pozorište je, kako to reče urednica programa u JU “Zahumlje” Nikšić, istoričarka umjetnosti Kristina Radović, slika koja postavlja pitanja. Zbog toga i ne čudi što je gost druge sesije njenog autorskog projekta “Imaginarijum”, koga “Zahumlje” realizuje od prošlog mjeseca, reditelj i dramaturg Goran Bulajić, čovjek koji je, prema riječima Radović, sinonim za pozorište.

Tema novog izdanja “Imaginarijuma” bila je “Slika i pozorište”, a Bulajić je publici otkrio da misli u slikama.

“Slika je primarna senzacija, mentalna, emotivna, saznajna kategorija. Slika i prostor. Eto, ja sam prvu probu, i prvu predstavu, imao na sceni ‘Zahumlja’ pripremajući predstavu ‘Čekajući Godoa’. I danas kad uđem u ovu salu te slike su mi pred očima jer su to slike koje mi puno znače i koje su ostale i poslije toliko godina. Kasnije se ispostavilo da su to moje bitne slike”, kazao je Bulajić koji je diplomirao 1979. godine na Odsjeku za scenske umjetnosti i opštu književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a već naredne godine radio je “Čekajući Godoa”.

U predstavi, koju je publika odlično prihvatila, igrali su pok. Sreten Mitrović, Mihailo Perošević, Boban Čvorović i Nebojša Ćićo Vulanović, a nijesu izostale ni republičke i savezne nagrade.

“Ta predstava nam je označila život. Ona je bila promjena tadašnjeg shvatanja pozorišta. Riječ je o predstavi koja je u to vrijeme maltene bila zaboravljena i predstavljala je radikalan rez u kulturnoj prekretnici grada. Značajna je i zbog pomaka u shvatanju pozorišta i pozorišnog angažmana”, kazao je Bulajić koji je režirao skoro 70 predstava u Crnoj Gori i šire.

I u svakoj predstavi je, kako je rekao, proživio po jedan život. Pozorište je njegov način života i drago mu je što ima priliku da sa svakim komadom uvijek bude na početku priče - priče kojoj se kraj unaprijed zna.

“Kako se rodimo, igramo utakmicu kojoj se unaprijed zna kraj. U umjetnosti, iako znamo kraj, tu utakmicu igramo samo na različite varijante”.

U pozorištu je, kako je istakao, jako bitna prostorna likovnost, a slika je nezaobilazan dio teatra.

“Likovnost je način života u opštem smislu, a likovnost u pozorištu podrazumijeva prostorno oblikovanje. Morate intuitivno kreirati prostor, a slika je nezaobilazan dio pozorišta”.

Bulajić, koji je pored pozorišnih komada režirao i TV drame, pisao dramske tekstove, radio kao rukovodilac Dramskog studija u Nikšiću, na Televiziji Crne Gore bio odgovorni urednik Umjetničkog programa, direktor Dječijeg pozorišta u Podgorici, Kotorskog festivala za djecu, umjetnički direktor Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću, predavač na Filozofskom fakultetu, ne misli da pozorište može da promijeni svijet, ali je siguran u to da može da utiče na sve koji žive pozorište - bilo na sceni, iza kulisa, ili u publici.

“Pozorište je umjetnost glumca i jedina umjetnost kojoj je dovoljan umjetnik, čovjek koji svojim tijelom, glasom, stvara umjetnost. Sve ostale umjetnosti imaju neke posrednike ili instrumente”, kazao je Bulajić, koji je od 1999. godine profesionalno angažovan kao dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu.

Kristina Radović je podsjetila da je za vrijeme dok je Bulajić bio rukovodilac Dramskog studija u Nikšiću za 11 godina izvedeno 17 premijera i odigrano blizu 500 predstava. Prema riječima reditelja, koji je dobitnik više strukovnih i društvenih priznanja, umjetnost nije moćnija od stvarnosti, ali je dio životnih potreba, a pozorište sažima svijet.

“Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu”, zapisao je Šekspir.

A poslije svake uloge, posebno one dobro odigrane, slijedi aplauz. Bulajić je, uz osmijeh, priznao da aplauze obožava, a publika nije štedjela dlanove da pozdravi njega i urednicu “Imaginarijuma” koja je najavila sljedeću temu, “Slika i fotografija” i gošće, umjetnicu mr Anku Gardašević i istoričarku umjetnosti Ljiljanu Karadžić.

( Svetlana Mandić )