Đukanović ispunio dva uslova: U ostavci je spas

Holandski šef diplomatije Halbe Zejlstra podnio je ostavku pošto se ispostavilo da je lagao, premijer Islanda Sigmundur David Gunlaugson podnio je ostavku zbog afere u kojoj se sumnjiči za utaju poreza preko ofšor kompanija, što je uradio i norveški ministar za ribarstvo Per Sandberg nakon što je prekršio protokol o bezbjednosti kada je s bivšom mis Irana otputovao na godišnji odmor u tu zemlju, a da o tome prethodno nije obavijestio kancelariju premijera….

To su samo neke od povremenih agencijskih vijesti iz država razvijene demokratije koje u Crnoj Gori postaju predmet šala ili legende, poput onih o ostavkama japanskog ministra saobraćaja zbog kašnjenja vozova od minute na godišnjem nivou ili švedske ministarke koja je državnim kreditom platila pelene.

Crnogorski predsjednik i šef Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović ispunio je prva dva uslova sa vrha teksta za ostavku - nije govorio istinu o garancijama za kredit zahvaljujući kojima je stekao svoj prvi formalni milion kroz neobičan posao koji je, kako tvrdi dio opozicije, školski primjer pranja novca.

Lider Socijaldemokratske partije (SDP) Ranko Kriovokapić i Građanski pokret URA nedavno su pozvali Đukanovića da podnese ostavku, poredeći njegovu poziciju sa situacijom u kojoj je ostavku podnio bivši njemački predsjednik Kristijan Vulf 2012.

Njemačko državno tužilaštvo je zatražilo skidanje imuniteta Vulfu jer, kako su tada saopštili, postoje naznake da je 2007. godine, dok je obnašao funkciju premijera savezne pokrajne Donje Saksonije, izvlačio prednost od poznanstva s filmskim producentom Davidom Groenevoldom.

On je Vulfu i njegovoj supruzi ranije platio boravak u jednom luksuznom hotelu na mondenom njemačkom ostrvu, dok je producent istovremeno od pokrajine Donje Saksonija dobio garanciju za jedan poslovni kredit.

Amnestiranje kao častan izlaz

Političari i politički lideri rijetko podnose ostavke iz moralnih razloga. Tu ne treba imati iluziju. To obično čine pod pritiskom partijskih saboraca ako je procjena da afera u koju su umiješani škodi rejtingu stranke ili vlade, često u zakulisnim dogovorima u koje su umiješani njihovi politički oponenti, institucije, obavještajne strukture.

Jednačina postaje još složenija ako se ima u vidu da različite države imaju različite modele smjene i razrješenja funkcionera, različite političke odnose i kulturu.

U kratkoj istoriji postojanja instituta “ostavke” svakako je najpoznatiji slučaj presjednika SAD Ričarda Niksona zbog afere “Votergejt”. Nikson i njegov tim pokušali su da zataškaju vezu sa provalnicima u štab Demokratskog nacionalnog komiteta, krila političkih oponenata.

Dokazi protiv Niksona i njegovih saradnika prikupljani su dvije godine - izborna prevara, politička špijunaža, ilegalna provala i prisluškivanje, tajni fondovi prani u Meksiku radi plaćanja provalnika, pokušaj da se kupi njihovo ćutanje...

Suočen sa sigurnim impičmentom u Kongresu i mogućnošću osude u Senatu, Nikson je podnio ostavku avgusta 1974.

Dio komentatora vjeruje da je sa Niksonom napravljen džentlmenski sporazum i da samo zbog toga nije uhapšen, uprkos čvrstim dokazima. Njegov nasljednik Džerald Fordamnestirao ga je od svake krivice.

Premijer ne smije biti “ucijenjen”

Druga velika ostavka u svijetu politike uzrokovana je aferom “Gijom” u Njemačkoj. Njemački kancelar, ikona socijaldemokartije,Vili Brant, prilikom podnošenja ostavke je rekao da kancelar ne smije da dođe u situaciju da mogu da ga “ucjenjuju”.

Ginter Gijom je bio špijun Istočne Njemačke koji je uspio da postane jedan od Brantovih bliskih saradnika. Brant je Gijoma poveo i u službenu posjetu Norveškoj gdje je imao uvid u tajna dokumenta NATO-a, uprkos tome što su Brantu već ukazali na mogućnost da Gijom radi za Istočne Njemce.

Gijom je uhapšen po povratku sa puta, odležao je sedam od 13 godina na koliko je prvobitno bio osuđen. Bilo je poznato da Brant mnogo pije i da je sklon avanturama sa mladim ženama, smatralo se da Gijom suviše zna o privatnom životu svog šefa.

Martin Rups u knjizi o Brantu piše je Herbert Vener, tada šef poslaničke grupe Socijaldemokrata, postavio ultimatum Brantu koga nije podržao ni ministar odbrane i finansija Helmut Šmit, jedini koji je mogao naslijediti Branta: “Brant se osjećao napuštenim, mislio je vjerovatno da su ga u tom teškom trenutku izdali najbliži drugovi i saradnici”.

Odbijala ostavku, dobila 24 godine zatvora

Za razliku od Branta i Niksona, bivša južnokorejska predsjednica Park Gun Hej je odbijala da podnese ostavku. Osuđena je na 24 godine zatvora zbog korupcije i zloupotrebe vlasti.

Za predsjednicu Južne Koreje izabrana je 2013. godine, kao kandidatkinja konzervativne stranke. Bila je poslanica u više mandata, ali je najviše bila poznata kao ćerka generala Parka Čung Heja, koji je vladao Južnom Korejom od 1961. do 1979. godine. Mnogi su ga smatrali diktatorom.

Politički sunovrat Parkova je doživjela 2016. kada joj je, uz intenzivno medijsko izvještavanje i proteste na koje je izašlo stotine hiljada pa i do milion ljudi, podrška sa 60 odsto sa početka mandata pala na svega pet procenata.

Sve je počelo izvještajima da veliki uticaj na predsjednicu ima njena prijateljica Čoi Sun Sil. Predsjednica je svojoj prijateljici omogućavala uvid u strogo povjerljive državne dokumente i s njom se konsultovala o svemu, da bi sudovi i tužilaštvo na kraju sabrali da su predsjednica i njen najbliži krug iznudili mita u vrijednosti od 25 miliona dolara.

Južnokorejsko pravosuđe je uspjelo da u roku od malo dužem od godinu, u skladu sa svim važećim zakonima i bez ikakvog kršenja ljudskih prava, osudi na 24 godine zatvora najmoćniju političarku u državi.

Iz navedenih iskustava ispostavlja se da pravovremena ostavka može biti dobra investicija u budućnost i čuvanje obraza sebi, partiji i državi, dok zakašnjela može biti samo kupovina ili pokušaj kupovine slobode.

Partijski drugovi pustili Sanadera niz vodu

Hrvatsko pravosuđe još nije sudski zaokružilo brojne malverzacije u koje je uključen bivši premijer Ivo Sanadera. Sanader je šokirao širu javnost kada je polovinom 2009. saopštio da se povlači sa mjesta premijera i predsjednika vladajućeg HDZ-a.

Iako još nije do kraja poznato zašto se odlučio na ovaj potez, većina komentatora je sklona verziji priče po kojoj ga je na to primorala njemačka kancelarka Angela Merkel jer je, u nekoj od krupnih afera koje su ga pratile, prešao dozvoljenu crtu.

Samo pola godine kasnije, Sanader je na konferenciji za novinare najavio svoj povratak u politiku, ali su nasljednica Jadranka Kosor i uticajni desničari u HDZ oprali ruke od bivšeg predsjednika koji je kasnije izručen iz Austrije u koju je pokušao da se skloni od tužilaštva.

( Vladan Žugić )