Moderno roditeljstvo, vaspitavanje i komunikacija sa djecom: Internet kao bijeg u virtuelni svijet

Djeca sve češće provode vrijeme u virtuelnom svijetu, pored ekrana, a posljedice se ogledaju u promjenama spavanja, slabijoj koncentraciji, problemima sa vidom i učenjem, ali i nepravilnom položaju tijela.

”Svjedoci smo toga da su mobilni telefoni i mali ekrani postali ‘savremeni bejbisiteri’. Nagli porast djece koja provode svoje vrijeme pred ekranima, u posljednjih desetak godina, posljedica je promjene percepcije roditelja, tj. socijalno prihvatljivog stava da djeca treba da budu izložena tehnologiji ranije, jer je to korisno sredstvo za sami proces socijalizacije djece”, upozorava psihološkinja Anđela Golubović.

Ona kaže da u razgovoru sa adolescentima, kada ih pita koliko vremena provode na internetu, često dobije odgovor “tri do šest sati”.

”Nakon toga, zadam im jednostavan zadatak u kome od njih tražim da probaju da izdrže jedan dan bez interneta, a u 85 odsto slučajeva dobijem odgovor da nijesu uspjeli”, ističe Golubović.

Ona zaključuje da je to vrlo jednostavan zadatak koji ukazuje na postojanje adikcije, odnosno zavisnosti.

Igrice kao bijeg od stvarnosti

”U praksi često vidimo eskapističko ponašanje, to jest psihološki fenomen koji djeca koriste nesvjesno, a predstavlja mehanizam uz pomoću kojeg djeca prevazilaze teške životne situacije, stres i krizne situacije, uz pomoć bijega u virtuelni svijet. Na primjer, u video igrama, uz pomoć naših čula vida i čula sluha dijete dobija kompletan doživljaj relnog života, jer dijete dobija mogućnost da odlući šta će, kako i kada da uradi u ime svog virtuelnog lika”, kaže Golubović. Upozorava da se tu briše granica sa stvarnošću. Dodatno, tvrdi, u kompjuterskom program je već sve unaprijed osmišljeno i potrebno je samo slijediti određene korake, a što dovodi do supresije mašte kod djece.

Golubović ističe da su najugroženija djeca čiji su roditelji često i u stalnim konfliktima.

”Prevashodno mislim na bračne partnere koji ne rješavaju probleme na konstruktivan način. Frustracije se dešavaju zbog nepažnje i manjka posvećenosti djetetu, pa dijete bježi iz svijeta koji je stvaran u virtuelni svijet, kako bi u tom virtuelnom svijetu pronašlo spas. Istraživanja navode da su djeca čija su braća ili sestre zavisnici od alkohola, droge ili kocke, podložnija zavisnosti od interneta”, kaže ona.

Disciplinom do samodiscipline

Dodatnu opasnost predstavlja to što su korisnici interenta upravo mladi ljudi, kod kojih proces sazrijevanja u emocionalnom i psihološkom smislu još nije završen.

”Kod njih primjećujemo poremećaj ciklusa spavanja, jer je spavanje podređeno potrebama interneta. To se kasnije manifestuje kroz slabiju koncentraciju djeteta, probleme u učenju, probleme sa vidom i nepravilno držanje. Osnovna preporuka je strukturisanje dječjih dnevnih aktivnosti, na način da im ne ostane puno vremena za male ekrene, kao i vraćanje samoj prirodi i fizičkoj aktivnosti. Dijete se kroz disciplinovanje, odnosno kontrolu vremena i sadržaja koje gleda, postepeno uči i samodiciplini”, kaže psihološkinja.

Gdje roditelji griješe

Poruke koje roditelji upućuju svojoj djeci bi trebalo bi da budu jasne i direktne, tvrdi Golubović.

”Primjer klasične, ali i najčešće greške u komunikaciji jeste primjer ambivalentne poruke, koja glasi: ‘Ja (otac) ti ne dozvoljavam da danas koristiš telefon, ali ako ti majka dozvoli, možeš’. Komunikacija ne bi smjela da se svodi na to da roditelj samo daje savjete djetetu ili mu nešto govori, već su roditelji tu da slušaju i prihvataju emociju kod djeteta. To je pravilo zdrave, dvosmjerene komunikacije, koja podrazumijeva reflektivno slušanje. Prvo prepoznajemo i poštujemo mišljenje ili brigu djeteta, nakon toga roditelj mora da potraži emocionalno značenje koje se često skriva iza riječi koje dijete izgovara, a nakon toga identifikuje osjećaj i reflektuje (‘vrati ga’) djetetu. Na primjer - Sigurno si bila povrijeđena kad ti se to dogodilo”, naglašava Golubović.

Potrebno razgovarati o osjećanjima

Psihološkinja ističe i da roditelji nerijetko izbjegavaju da sa djecom otvoreno razgovaraju o tome kako se osjećaju, a to je upravo način da djeca dobiju otvoreni pogled o drugim ljudima, njihovim ubjeđenjima i različitostima.

”Na primjer, korisno je reći djeci ‘Umorna sam od posla’, ili ‘Danas sam se posvađala sa šefom, pa sam nervozna’. Na taj način roditelji podstiču otvorenu komunikaciju o djetetovim osjećanjima. Takođe, važno je i da roditelji u toj otvorenoj komunikaciji ne opterećuju djecu svojim ‘odraslim problemima’, kao što su finansije ili problemi u braku.

Ne uvlačiti djecu u konflikt

Djeca u disfunkcionalnim porodicama često imaju problem triangulacije. To je, pojašnjava Golubović, uključivanje djeteta u konflikt kako bi se ublažila emocionalna tenzija u trouglu mama – tata – dijete, to jest, dijete se uključuje u konflikt između roditelja, a kao rezultat toga dijete može da bude “namamljeno” da zauzme strane.

”Na primjer, ako zauzima majčinu stranu protiv oca, može biti uvučeno u ulogu odraslog i naizgled dobiti moć. Posljedica procesa je poremećana hijerarhija u porodici sa poremećajem uloga u porodičnom sistemu. Nakon toga, često nastaje drugi problem, a to je parentifikacija djece, gdje se recimo otac povlači ili postaje periferan u porodičnom sistemu, a od djeteta se sve više zahtijeva da usvoji neprikladnu ulogu odraslog umjesto da od roditelja dobija potrebno usmjeravanje i podršku”, naglašava psihološkinja.

Ona kaže da u disfunkcionalnom sistemu često vidimo i “umreženost” ili “zapletenost” članova porodice, a uočava se u interakcijama i načinima ophođenja, u kojima, na primjer, roditelj neprestano govori u ime djeteta ili se ponaša kao da od samog djeteta više zna šta ono “zapravo misli i osjeća”.

” Kao posljedica ovakvih porodičnih sistema javlja se dječja regresija, nesigurnost, nezadovoljstvo sobom, anksioznost, depresija, a kao finalni produkt možemo dobiti tinejdžera koga karakteriše granična organizacija ličnosti. Graničnu organizaciju tinejdžera najbolje vidmo kroz nestabilnu sliku o sebi, svojim prioritetima i ciljevima. Ta nestabilnost se manifestuje kroz polje emocija, slabu kontrolu impulsa i siromašne ili neadekvatne međuljudske odnose”, upozorava ona.

Kada je vrijeme da dijete ide kod psihologa

Golubović pojašnjava da roditelj, ako sumnja da se sa djetetom nešto dešava, treba da se zapita šta je to što se mijenja kod djeteta i da li postoje značajne promjene u ponašanju i aktivnostima djeteta.

”Alarmi su sve situacije u kojima je dijete utučeno bez očiglednog razloga, gubi volju i entuzijazam za školu i učenje, ne viđa se sa drugom djecom, ne posjećuje (često) drugu djecu ili ih ne dovodi kući, lošije spava, neočekivano dobija lošije ocjene u školi, pokazuje znake depresije, nedostatak samopouzdanja ili se samopovređuje. Kod starije djece roditelji bi trebalo da obrate pažnju na promiskuitet, kršenje pravila i zloupotrebu psihoaktivnih supstanci”, poručuje Golubović.

Kako razvod utiče na dijete

Nesumnjivo je da razvod roditelja može ostaviti dugotrajne posljedice na dijete, zato što ta situacija predstavlja trenutak u kojem se dječji život mijenja iz korijena, smatra psihološkinja.

Ona tvrdi da djeca najčešće ne odobravaju razvod, naročito ako vide da roditelji pate zbog toga i ne mire se sa postojećom situacijom, umjesto da se s njom suoče na adekvatan način.

”Djeca često dolaze do iracionalnog zaključka i počinju sebe da krive za razvod roditelja, pa sebi kažu: ‘Roditelji su se sigurno svađali zbog mene’. Ovom razmišljanju često prethodi situacija, u kojoj dijete čuje svađu supružnika u kojima jedan od roditelja kaže ‘Da nemamo dijete, već bih te odavno ostavio’. Dijete slabo razumije koncept sreće, pa ono simplifikuje stvari i razmišlja po principu ‘Nije važno da majka i tata budu srećni, važno je samo da majka i tata žive zajedno’”, upozorava Golubović.

Ona kaže da nekada i nekoliko mjeseci i godina nakon razvoda, dijete želi da roditelji još jednom razmisle o ovoj odluci i da se roditelj koji se odselio i napustio porodicu vrati kući. ”Ukoliko dijete ima više od devet godina, nakon što su mu roditelji saopštili da se razvode, trebalo bi da pitaju dijete da li zna šta znači razvod i da li među njegovim prijateljima ima djece čiji roditelji ne žive zajedno. Tada ga jedan od roditelja može pitati da li ono ima osjećaj da su ta djeca nesrećnija od druge i na taj način podstaći dijete da nam saopšti svoje strahove, brige i zapažanja. Nekada se dešava da dijete nakon razvoda promijeni mjesto stanovanja, mjesto vrtića ili škole, ili mora da se prilagodi novom partneru majke ili oca. Kao posljedica toga može se desiti da dijete ponovo mokri u krevetu, da ima košmarne snove, ili može biti agresivno ili nemirno”, objašnjava Golubović.

Tvrdi i da nakon razvoda treba utvrditi jasna pravila posjete kako bi dijete moglo da se prilagodi novonastaloj situaciji i da roditelj koji se odselio uključi dijete u svoju svakodnevnu rutinu, jer tako djetetu pruža sigurnost koja mu je potrebna.

Kako liječiti poremećaje spavanja

U praksi roditelji najčešće dolaze kod psihologa zbog poremećaja spavanja kod male djece.

”Mala djeca imaju epizode iznenadnih buđenja koja su obično praćena plakanjem, vrištanjem, ustajanjem i strahom, pa dijete vrisne, izgleda uplašeno, preznojeno, crveno u licu, a sve to prati ubrzano lupanje srca i dezorijentisanost. Žestina ili intenzitet samog događaja zbunjuje roditelje, jer im izgleda kao da je ‘dijete budno, ali ne komunicira’. U tim momentima roditelji izvještavaju da oni bude svoje dijete, što je potpuno pogrešno. Roditelji treba da ostanu smireni i ne suviše uplašeni, jer na ranom dječjem uzrastu veliki broj djece doživljava noćne strahove, a u tim situacijama najčešće nije potrebna pomoć stručnjaka. Ono što je porazno jeste neinformisanost i neznanje o ovom poremećaju, jer roditelji često izvještavaju da su problem pokušali da riješe ‘salivanjem olova’ i uz pomoć magijskih obreda i rituala”, upozorava psihološkinja.

Ona ističe i da roditelji ne prave razliku između noćnih strahova i noćnih mora (košmarnih snova).

”Za razliku od noćnih strahova, kod noćnih mora dijete je uznemireno i napeto nakon sna, ali nakon košmara savim budno, za razliku od dezorijentisanosti i zbunjenosti koju dijete ispoljava kod noćnih strahova. Još jedna od razlika je to što se kod košmarnih snova dijete teško ponovo uspava, nakon što je imalo košmarni san. Djeca iznenađujuće detaljno opisuju snove koji su teški, dok se noćnih strahova po pravilu ne sjećaju. Gledanje filmova, serija i video igara sa temama nerazjašnjenih ubistava, zavjera i generalno agresivnosti produkuje noćne more”, zaključuje Golubović.

I promiskuitet prati adolescentsku krizu

”Pored anksioznosti i depresije koja prati adolescentsku krizu, kao i eksperimentalno korišćenje droga, ono što primjećujem, a naročito kod mladih djevojaka, je vrlo česta pojava mijenjanja sekusalnih partnera”, ističe Golobović.

Ona kaže da to može biti odraz depresije, a mlada osoba kroz odnos sa partnerom može zadovoljavati svoje nezrele potrebe, kroz način traženja primarnog objekta ljubavi ili je to nadoknada za uskraćivanje ljubavi od roditelja u ranom djetinjstvu.

”Posle ovakvih iskustava, djevojke se osječaju prazno, opustešeno i sa produbljenom emotivnom potrebom. Zato nalazi drugog, trećeg partnera, a sve u cilju zadovoljenja emotivnih potreba koje nisu ispunjene tokom njihovog razvoja. Kod ovih djevojaka ne primjećuje se osjećaj krivice, a što predstavlja defektnost u razvoju”, ističe psihološkinja.

Više o temama važnim za zdravlje cijele porodice čitajte u novom broju dodatka Zdravlje koji vam besplatno poklanjamo u četvrtak 6. apriula, uz novinu Vijesti.

( Ana Komatina )