O čemu da pričamo?

Ne postoji šansa da Podgorici ljudi sjede u kafiću za stolom a da prvih 7 minuta ćute o politici. Nekad je mjera bila 15 minuta. Toliko su ljudi mogli da izdrže prije nego krenu da sipaju, tovare i kidišu. Sad se minutaža skoro prepolovila. Doprinijeli su tome izbori, pad Vlade i konstantna kampanja.

Možda ne bi bilo loše opet ukinuti recepte, da se ljekovi za smirenje dobijaju lakše. Jer, već dugo živimo kao da smo u bubnju veš mašine. Stalno se nešto okreće, pada Vlada ili ne pada Vlada, biće izbora ili neće, ko će biti ministri, ko će biti otpušten, ko će biti uhapšen ili pušten, ko će smijeniti koga.

Kampanja je pitanje adrenalina, sve se pumpa, diže se nivo, skaču regleri i gledanost, povećava se ulog, i dan traje duže nego obično. Nijedan dan u kampanji nije običan, miran i tih. Sve je napeto. U toj napetosti je Crna Gora već dugo. Lokalni izbori su bili u oktobru, predsjednički u martu i aprilu, za nakon svega par mjeseci slijede i parlamentarni izbori. Dakle, Crna Gora je u šestoj brzini, a papuča gasa pritisnuta je do kraja!

Ajde izdrži to majčin sine! Izdrži da sa prijateljima ne pričaš čak i prvih sedam minuta o politici! Nema teorije. Jer nema druge teme. Sve je politika, svuda je politika. Ne može se više na bilbordima vidjeti ni keks, ni sok ni banka.

I neko pominje izbornu šutnju? Vrhunac neznanja je ideja da u vrijeme društvenih mreža može postojati izborna šutnja. Na što se onda ona odnosi, samo na radio i na tv? Bibordi su tu, ljudi pričaju po kafićima, a i sve što se može uraditi jeste ograničiti (možda) profile političara i partijama.

Što dadatno doprinosi interesovanju je neizvjesnost. Po principu kladionice, kad je nepredvidivo, ljudima je zanimljivo. Ovo su vremena u kom je politika imala primat u odnosu na fudbal, iako je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu, u Crnoj Gori bila je na trećem mjestu, makar.

Da ne govorimo o književnoj sceni, slikarstvu ili pozorištu. Glumci i umjetnici su ustali da brane svoja prava, ali ta vijest bila je potpuno zatrpana, nije odjeknulo koliko je trebalo, jer nije bilo prostora. Čak i tragedije koje su pogodile cijelo društvo, trajale su svega nekoliko dana, jer politika je vozila sve, poklopila sve ostale priče.

Zato treba dozvoliti ljudima da se bave politikom i pričaju i u vrijeme šutnje, jer šutnja ne postoji. Nema efekta, taj zakon je potpuno zastario, nema smisla i čak je kontraporuktivan i smiješan.

Ovo je 2023. godina, a ne 1991. Ali mi se i dalje držimo starih zakona “kao pijan plota”, jer je muka bilo kome da podnese inicijativu za promjenu, da mijenja. Zato i dalje govorimo o šutnji, dok svi galame.

Zato se i ne poštuje šutnja jer nam smisla. Čak i iritira. Niko se ne obazire. Ako ne govorimo o očiglednom, o onome što je top tema, o čemu onda da pričamo. Crna Gora se vrti oko izbora, i nema drugog izbora da se priča osim o izborima. Za sad.

( Đuro Radosavović )