Nekad ljuti protivnici, sada zajedno uče druge o robotici

Maturanti Elektro škole Aleksa Čović i Marko Šćepanović nekada su bili ljuti protivnici na takmičenjima u robotici, danas imaju NVO te svoje znanje iz ove oblasti prenose na mlađe generacije.

”Prvi put smo još u šestom razredu osnovne škole bili na takmičenju, tada smo predstavljali različite škole, te smo bili suparnici. Bila je to First Lego League, takmičenje je tek tada bilo uvedeno, a imali smo priliku da se srijećemo na istima četiri godine. Već upisom u srednju našli smo se u istom odjeljenju, pa smo pošto je takmičenje na kojem smo se sretali ugašeno, došli na ideju da ga sami pokrenemo jer znamo kako sve ide”, prisjeća se svojih početaka Čović, dok uglas priznaju da je danas kad su u jednom timu sve mnogo lakše. No, dok su se takmičili odvojeno, još kao osnovci, Šćepanović je bio uspješniji.

”Bio sam učenik OŠ ‘Pavle Rovinski’ i ona je godinama bila u robotici najuspješnija. Doduše, stariji tim je osvajao nagrade, ali posljednje godine te 2019. godine moja ekipa je bila prva na nacionalnom takmičenju i išli smo na First Open Lego League koja se održala u Libanu”, ispričao je Šćepanović.

Ljubav prema robotici navela ih je da naprave tim, no prve godine korona ih je omela u planovima.

”Te godine kad smo bili prvi srednje, iako smo se pripremali zbog pandemije sve je bilo otkazano. Već od drugog srednje, kad se situacija stabilizovala, počeli smo sa radom, i tada smo na nacionalnom šampionatu bili drugi, dok smo prošle godine pobijedili na nacionalnom, a osvojili treće mjesto na regionalnom takmičenju u Mađarskoj i bili na svjetskom takmičenju u Njemačkoj”, priča Šćepanović.

Da bi mogli da svoja iskustva prenose mlađim generacijama, osnovali su Udruženje mladih inovatora i pronalazača Crne Gore, a jedan od ciljeva je da vrate takmičenje Frst League koje je u međuvremenu otkazano.

”Zbog toga smo stupili u kontakt sa organizatorima iz regiona, ali i direktno organizatorom čije je predstavništvo u Americi. Prve godine smo odlučili da vodimo timove na takmičenje koje se prije nekoliko mjeseci održavalo u Jagodini. Bile su tamo dvije ekipe iz Podgorice i jedna iz Bijelog Polja, a najbolja ekipa se kvalifikovala i učestvovala u finalu Adria regije koje se održalo u Ljubljani”, ispričao je Marko, a ta najuspješnija ekipa je ona iz njegove osnovne škole.

Takmičenja u robotici ima pravilo da je u timu maksimum deset članova plus mentor, a mogu biti učenici od šestog do devetog razreda.

”Neke škole imaju ekipe koje su podijeljene na mlađe i starije razrede, dok neki imaju sve zastupljene uzraste”, napominje Marko i dodaje da često mlađim robotičarima drže radionice.

”Kod nas ova oblast nije previše zastupljena, ne može se naći neko ko o istoj mnogo zna, a mi smo već nekih osam godina u tome. Vidjeli smo da kad je nama robotika bila odabir, nije imao ko da nam pomogne i shvatili da je puno djece koja će da je zavole ako im neko pokaže. Kad su u pitanju radionice, išli smo od škole do škole, predavali o robotici, to i dalje radimo, imali smo radionice u saradnji sa Kancelarijom za mlade i kroz neke projekte koji su bili održani u centru. Bilo je bitno samo da krenemo da edukujemo ostale i odatle se i stvorila priča da opet organizujemo takmičenje. Imali smo ideju, vidjeli smo da djeca uživaju u tome i vratili smo se u te prostorije koje su nam bile tada sve, budi nam se trema, znamo kako je novim takmičarima, plus se takmičimo za srednje škole i dobri smo”, priča Aleksa Čović te otkriva da sve Osnovne škole nemaju svoj robotički tim.

”Nastojimo da i one koje nemaju uvedu to kao fakultativnu nastavu. Djeca su uvijek zainteresovana za robotiku i programiranje, samo je bitno da se nađe profesor iz škole koji bi uspio da im skrene i održi pažnju za sve to, ne samo da bude interesantno, već da žele da budu dio tima”, napominje Marko.

”Kad smo na radionicama tokom predavanja uvijek naglasim jednu stvar i djeci i profesorima - da su mi te četiri godine tokom kojih smo se takmičili probudile ljubav prema programiranju, pa kroz srednju školu smo nastavili. Zahvaljujući robotici imao sam priliku da boravim u Italiji, Marko u Poljskoj, sad smo se vratili iz Slovenije gdje smo bili mjesec dana. Baš puno putovanja nam je donijela robotika, svjetska takmičenja, sve su to značajna iskustva. Neko ko gleda na robotiku kao ljubav ona će mu donijeti puno. Nikad robotiku nijesam učio sa ciljem, imali smo uspjehe i na račun njih neko primijeti i šalje dalje”, dodaje Aleksa.

Sagovornici “Magazina” ističu da je za bavljenje robotikom najbitnija informatika.

”Ranije nije postojao program ‘Skreč’ u Osnovnim školama. Sad se koristi program ‘Lego Mainstorm’ za učenje koji je napravljen na istom principu, tako da djeci više ne moramo da objašnjavamo kako sve funkcioniše, već brzo kapiraju stvari. Što se tiče matematike, za robotiku su potrebne jednostavne stvari i one se ne uče u školi već mi moramo da ih objasnimo, a to su neke vrste algoritama i samo razmišljanje”, otkriva Čović šta je još potrebno budućim robotičarima.

Postoje četiri faze takmičenja i sve se posebno ocjenjuju na takmičenjima.

”Prva je robo gejm - to je taj robot koji se pušta i dva minuta ima da se završe zadaci na stolu. Tu je potreban taj skreč program - to jeste programiranje, potrebna je ideja. Fokus je na zadacima koji donose puno poena da se što prije završe, a bitna je i sama organizacija. To je nešto što ne može da se nauči. Prosto to se stiče kroz iskustvo”, napominje Čović i dodaje da je druga faza robodizajn.

”Tu je bitno kako će robot da izgleda, koliko će biti praktičan. Bitno je da djeca naprave robota koji će biti što korisniji, ali i da lijepo izgleda”, napominje Čović.

Treća faza je projekat, te kažu da je to “bitna stavka”.

”Kad se dobije tema kao što je bila recimo sada - globalno zagrijavanje, djeca moraju da smisle kako to da spriječe. Deset je tehničara u timu, ne može svako da bude dobar programer, dizajner, a kako ih je do desetoro u timu podijele im se zadaci tako da rade ono u čemu se najbolje snalaze. Ove godine su na pomenutu temu napravili veliku vjetrenjaču na kojoj se nalaze solarni paneli i rotira se prema suncu. Kroz ovakve zadatke ne uče samo o robotici. Sjutra kada dođu u srednju školu, neće imati dileme šta je solarni panel ili znaće o oblastima koje nijesu obavezne u osnovnoj”, ispričao je Čović.

Četvrta faza su osnovne vrijednosti tima, a tu prema njegovim riječima djeca dobiju zadatak da na licu mjesta riješe zadatak.

”Obično je to slaganje puzle ili nešto slično, i onda ih ocjenjuju kako se snalaze kao tim. Vidi se kad djeca nijesu sama radila i kad je veliki uticaj mentora, a upravo to im donosi dosta poena”, napominje Aleksa.

Svi ti roboti koji se naprave za takmičenja prototipi su za rješavanje budućih ozbiljnih problema, a Marko ističe da djeca znaju biti veoma inovativna.

”U Ljubljani je bilo 28 timova iz regiona, svi su imali istu temu, ali je bilo 28 načina kako bi oni sa svojim robotima riješili problem”, prisjetio se Marko, te objasnio da su svi djelovi za robota od lego kockica.

”Lego ima posebnu ediciju robota, oni imaju svoje senzore, brikove, program, to je ta motorika, ali svi ostali djelovi - oklop, ručice pravi se od lego kockica”, napominje Marko.

”I opet se dešava da tu nema dva ista dizajna robota, svi budu različiti. Iako većina razmišlja ‘to su kockice, šta sa njima može biti drugačije’- previše je kombinacija i svako ima svoje. Nekome je jednostavan dizajn, nekome kompleksan”, dodaje Aleksa.

Lego kocke su prve igračke koje se kupuju djeci, te od malih nogu se mogu zainteresovati za ovu granu nauke.

”Postoje takmičenja od šest do devet godina, ali to je osnova. Oni nemaju teške izazove, njima ona više služe da bi se zainteresovali i prepoznali sebe u tome”, kaže Šćepanović.

Znanja koja steknu na takmičenjima rado bi primijenila u Crnoj Gori.

”Sada dok smo bili u Sloveniji, vidjeli smo industrijske robote koji rade na trakama, imaju veliku nosivost, preciznost i mijenjaju ljude u rizičnim poslovima što je najbitnija stvar. Samim tim stekli smo veliko znanje iz te oblasti, ali, nažalost, našem tržištu je ono nepotrebno, jer mi to znanje nemamo gdje da primijenimo, nemamo fabrike. Gdje god da smo se pojavili imali smo ponude da ostanemo, ali se vraćamo u Crnu Goru upravo sa željom da sve to što vidimo na raznim takmičenjima donesemo kod nas. Zato smo i počeli sa takmičenjima za osnovce, ali je bitno da što ranije krenemo, jer robotika budi logiku”, ističe Čović, nekrijući da još ova grana nauke nema podršku ministarstava, ali se nada da će se to uskoro promijeniti.

”Trenutno radimo na tome da nas prepoznaju, a ovo takmičenje će probuditi osnovne škole. Smjer robotika postoji u Mašinskoj, ali je tu je mali broj đaka zbog toga što uče o robotima kojih kod nas nema, a to je ujedno i najbolnija tačka. Zato je fokus na osnovmu školu gdje pored robotike uče programiranje, rad u timu. Sa tim znanjem koje steknu ne moraju sjutra da prave samo robote, mogu i aplikacije, veb sajtove, a sve je od robotike krenulo”, zaključuje Aleksa.

( Marija Vasić )