Nije bilo zanemarivanja djeteta

Nema zanemarivanja u slučaju postupanja roditelja učenice drugog razreda područnog odjeljenja u rovačkom selu Liješnje.

To je zaključak kolašinske službe Centra za socijalni rad, nakon što je obavljen razgovora sa djetetom i članovima njene porodice.

Centru su se obratili iz matične škole u Međuriječju, jer Jovovići, čija je ćerka jedina učenica u tom područnom odjeljenju, odbijaju da dijete šalju na nastavu dok Prosvjetna inspekcija ne konstatuje, kako tvrde, propuste učiteljice i uprave škole.

”Sa porodicom je obavljen savjetodavni razgovor, upozoreni su na roditeljske dužnosti i obaveze, upoznati da je u najboljem interesu djeteta da redovno pohađa nastavu i da novonastale problema u školi koji su navedeni u dopisu mogu riješiti druge institucije nadležne za isto. Nakon posjete, zaključujemo da u porodici nema elemenata zanemarivanja djeteta od strane roditelja, te su roditelji svjesni da je za pravilan razvoj djeteta neophodno redovno školovanje i praćenje nastave”, piše u odgovoru Centra.

Roditelji i stric djeteta kažu da učiteljica, čije je radno mjesto u tom selu, neredovno dolazi u Liješnje, da je bila svega dva puta tokom tekućeg polugodišta. Djevojčica je navodno još samo dva dana bila u matičnoj školi.

Iz uprave OŠ “Međuriječje”, međutim, insistiraju da učenica dolazi na nastavu u tu ustanovu, udaljenu 13 kilometara.

Kako je “Vijestima” minule sedmice kazala direktorica Sonja Janković Bulatović, o tome su ranije postigli dogovor sa roditeljima, uzimajući u obzir loše uslove, odnosno nemogućnost zagrijavanja prostorije koja služi kao učionica.

Na navode Jovovića i interesovanje medija na temu načina izvođenja nastave u područnom odjeljenju reagovala je i učiteljica Sanja Vesković, koja je navela da prosvjetni radnici u seoskim školama rade pod vrlo teškim uslovima, često i poslove koji nijesu u opisu njihovog radnog mjesta.

”Oprostite, je li vi pišete o prosvjetnim radnicima koji se godinama voze u kombijima bez grijanja koji prokišnjavaju i često ostaju u kvaru, da bi došli do matične škole, a potom iz sopstvenih sredstava plaćaju prevoz do područnih odjeljenja, kako bi izvodili nastavu? Pišete li o prosvjetnim radnicima koji su prinuđeni da pješače po mećavi, zaleđenim stazama kroz šume, da bi stigli do škole jer ih možda čeka bar jedan učenik da održe s njim čas i ponovo se vrate na kombi za kući? Pišete li o prosvjetnim radnicima koji su često i domari i higijeničari u prilikama kada to nema ko da obavi?”, piše u reagovanju Vesković.

Prema riječima učiteljice, “prosvjetni radnici često sakupljaju pomoć za ugrožene porodice iz kojih potiču njihovi učenici i kupuju osnovni školski pribor svojim učenicima jer roditelji to nijesu u mogućnosti”.

Takođe, kako je napisala, nerijetko je da od svojih plata prosvjetni radnici “izdvajaju za obuću i odjeću svojim učenicima i plaćaju prevoz do Doma zdravlja da bi se učenik pregledao”. I na brojne druge načine, kaže ona, učitelji i nastavnici su podrška svojim đacima u seoskim školama i njihovim područnim odjeljenjima.

( Dragana Šćepanović )