Solunski dnevnik

Mirna vožnja od Skoplja do Đevđelije. U pograničnom gradiću na praznim peronima dva ili tri čovjeka. Jedan Italijan, proćelav, kose pozadi vezane u repić, pokazuje elektronsku kartu na tabletu - Thessaloniki. To ovdje ne važi.

Kondukter traži papir. Jer njemu gazda traži papir. Nesrećni putnik se vraća u staničnu zgradu. Odatle izlazi sa službenikom. Kondukter i njih dvojica vijećaju.

Pažnju mi na sebe skrenu dvije uniformisane djevojke koje su ušle u autobus. Na leđima im piše Polizei. Razgovaraju na njemačkom koji je obojen jakim južnonjemačkim tonovima. Za trenutak me zapljusne sva bizarnost granice. Njemačka policija u makedonskoj varoši nadomak Grčke čuva Evropu.

Policajke su izašle, Italijan ipak ušao.

Polazimo. Solun nas čeka.

Vozač je u Solunu morao da nas istovari iza Željezničke stanice - na autobusku stanicu ne možemo, pošto stižemo tačno na početak velikih demonstracija. Iz bočne ulice već nadiru hiljade ljudi sa transparentima: Siriza, sindikati, anarhisti i ostali. Od kobne željezničke nesreće na pruzi Atina-Solun vozovi stoje na peronima. Tužan prizor.

Krećemo se zajedno sa demonstrantima ulicom Monastiriu, koja će se poslije spomenika kralju Konstantinu Prvom pretvoriti u najpoznatiji gradski bulevar. Grci njegovo ime izgovaraju kao Egnatija, a mi, kako ko - Egnacija ili čak Ignjacija. Ovaj ulazak u grad pružio nam je priliku da osmotrimo nekada čuvene hotele i prodavnice. Neki su zatvoreni, neke fasade je načelo vrijeme. Solun ima mnogo lica, zavoliš ga tek na drugi pogled.

Egnacijev drum

Zapravo, koračamo trasom puta koji je povezivao Jadran i Bosfor, a docnije Rim i Konstatinopolj. Od Drača do Bosfora put je vrludao između Kandavijskih planina, da bi kod Soluna okrenuo na istok. Rimljani su nazvali ovu kopnenu vezu istočnog i zapadnog dijela carstva po prokonzulu provincije Makedonije Gneju Egnaciju - Via Egnatia. Pomislim na ovih skoro 19 vjekova otkako je nastao ovaj put i kao da stojim na ivici bunara, zavrti mi se u glavi od dubine vremena. Šta bi dobri prokonzul pomislio da nas vidi na svom pravcu zajedno sa mnogobrojnim demonstrantima i malobrojnim turistima? Kako god, ovo nam je jedinstvena prilika da se prošetamo gurajući kofere kolovozom glavnog solunskog bulevara.

Isključujemo se u poprečnoj ulici - tu nam je smještaj. Pijemo kafu u komšijskom kafiću, fensi okupljalištu koje je ujedno prodavnica dizajnerskih sitnica - slika, jastučića, simpatično oblikovanih termosa. Ako je ovaj kapućino mjera stvari, Solun po cijenama ne zaostaje za Atinom i drugim evropskim metropolama.

Lijepi ožiljci burne istorije

Pošli smo Egnatijom na istok i poslije desetak minuta smo se našli kod Dikastiriona - „Sudskog trga”, zapravo velikog parka. Na ulazu u njega se kao u skoro svakom grčkom gradu nalazi spomenik jednom od političkih utemeljitelja moderne Grčke Elefteriosu Venezelosu. Lijevo od spomenika je Panagija Halkeon, vizantijska crkva iz 11. vijeka okružena čempresima, a posvećena Bogorodici kao zaštitnici kazandžija.

Za vrijeme osmanske vladavine je - kao i većina solunskih crkava - pretvorena u islamsku bogomolju - Kazandžijsku džamiju, da bi obnovom grčke samostalnosti opet postala crkva. A desno od spomenika je Begov hamam koji zovu i Rajskim kupatilom. Najbolje očuvano tursko kupatilo na teritoriji Grčke podignuto je za vrijeme vladavine Murata II 1444.

Trg je okružen višespratnicama iz 20. vijeka. To je Solun. Slojevi burne istorije vidljivi golim okom.

Kada se Aristotelovom ulicom, širokom poput trga, krene prema moru, imaju se preći još četiri važne ulice: Ermu, Irakleju, Cimiski i Mitropoleos. Solunski bulevari su građeni paralelno sa morem, jedan iznad drugog, kosinom sve do starog grada Ano Poli.

Tak kada se na Aristotelovom trgu uhvatite za nožni palac velike skulpture koja predstavlja filozofa Aristotela, možete da kažete da ste zaista bili u Solunu. Ovdašnji studenti se hvataju filozofskog palca prije polaganja ispita, vjeruju da to podstiče i pamet i sreću.

Pijaca Modiano

Prva šetnja solunskim bulevarima i uličicama potvrdila je ono što sam slutio: grad se u ovih 15 godina koliko ga nisam vidio pretvorio u istinsku metropolu. Čak i kada je vrijeme štrajkova, čak i kada pada kiša, ovdašnji ljudi su u bezbrojnim kafeima ili restoranima. Pridružujemo im se sijedajući pod veliku tendu i grijač na trotoaru, u kafeu Apolo. Mokre ulice i vreva oko nas. Potom cunjamo pasažima glavne pijačne hale Modiano, stare više od jednog vijeka.

Izgrađena je poslije velikog požara koji je zahvatio Solun 1917. na mjestu izgorjele sinagoge. Renovirana zgrada glavne gradske pijace je poprimila fensi karakter. Prodavnice delikatesa, peruanski i japanski restoran, njemačke kobasice, falafel i hamburgeri Tarantino. Koktel-bar na galeriji.

Mada sve lijepo miriše, nećemo da po Solunu jedemo bjelosvjetsku hranu. Glad nas tjera da opet pođemo ka Aristotelovoj ulici, skrećemo u jednu od uličica oko pijace Kapani. Tamo je nekoliko taverni na glasu, ali ljubitelji prasića će razumjeti zašto smo izabrali tavernu Kacamaka. Uz odlično domaće vino - pola litra košta četiri eura - na sto izlazi najbolje spremljeno svinjsko meso Evrope, poslije onog u portugalskoj Koimbri. Uz razgovor i sređivanje prvih utisaka brzo nam je prošlo vrijeme. Polako smo se vraćali kući. Kiša je prestala. Aristotelov trg, umiven i zacakljen uličnom rasvjetom, polako se praznio. Počinjala je hladnjikava solunska noć.

Solunska Aja Sofija

Iznad grada su se jutros borili oblaci i sunce. Kada smo krenuli ulicom Ermu, čiji je broj jedan na dvadesetak metara od ulaza u našu zgradu, bilo je još rano za grčke prilike - grad živi do kasno u noć i jutrom se sporo budi.

Najprije šetamo pijačnim uličicama. Kada jednom uđete, teško je odmah izaći iz tog šarenila, a još teže odoljeti zovu isprepletenih mirisa ribe, kafe, alve i pomorandže. Naposljetku kupujemo bademe.

I već nam je torbica za kilogram teža. Nećemo se uputiti nazad u apartman. Šetaćemo bademe sa Kapalija kroz Solun cijeli dan. Sjetio sam se usred tog uzavrelog života da je baš tu, nasred pijace, 1821. turska vlast objesila pet najuglednijih Grka na platan, sveteći se za hrišćanski ustanak.

Pola sata smo tumarali kroz subotnju vrevu na bulevarima. Izašli smo opet na Ermu. Još izdaleka smo vidjeli obrise Svete Sofije.

Crkva je nastala u 8. vijeku, na temeljima starije bogomolje iz trećeg vijeka a građevinski uzor je bila carigradska Aja Sofija. Kada su krstaši osvojili Romejsko carstvo pretvorili su Svetu Sofiju u svoju latinsku katedralnu crkvu. Vizantija, kako su Istočno rimsko carstvo nazvali tek poslije njegovog kraja, zbacila je tuđinsku vlast 1261. Crkva u naredna dva vijeka, ponovo postaje najznačajnija gradska sakralna građevina. Podijelila je sudbinu ostalih solunskih crkava koje su pod osmanskom vlašću postajale džamije. Sjedimo neko vrijeme u dvorištu crkve. Unaokolo je velegrad, ljudi žure svojim poslom. Ali gledajući Svetu Sofiju koja tihuje na proljetnom suncu čovjek može pronaći nešto mira. U crkvi sam zapalio svijeću za majku i sve moje mrtve.

Ptičja perspektiva

Krenuli smo dalje ponekad zastajkujući pred izlozima. U Solunu ima svega - od dalekoistočnog treša do skupih firmiranih stvari. Posebno nas je privukao izlog konditorske radnje u kojem su bile izložene - cipele od čokolade.

Dolazimo do Bijele kule, simbola grada. Nekada je služila kao zatvor i stratište pa se zvala Krvava kula. Manje je poznato da je ista misao podigla i Bijelu kulu u Solunu i Višegradski most Mehmed-paše Sokolovića - to su djela osmanskog Mikelanđela, Mimara Sinana. Odmaramo se u parku iza kule. Sa mora dopire blag miris algi. Egej je manje slan od Jadrana, njegov miris je diskretniji.

Potom odlazimo ka našem cilju, OTE tornju kod solunskog sajma. Kraća vožnja liftom i već sjedimo uz ogromno staklo kafea Skajlajn, visoko iznad grada.

Platforma kafea kruži zajedno sa stolovima - za cijeli krug joj je potreban školski čas. Kao da Solun sa svim svojim čudima rotira oko nas. Uz kafu i razgovor, povremeno bacamo pogled prema nestvarnom prizoru, kao da tu kafu pijemo jašući na dronu. Istini za volju cijene su paprene. Ali to su cijene ptičje perspektive.

Rimski Solun, irsko pivo

Odlučili smo da se po sve toplijem danu uputimo lijepo popločanim hipodromskim šetalištem naviše. Ovdje je rimski Solun ponegdje oslobođen nanosa milenijuma, ogoljen za radoznale poglede. Ostaci carske palate, Galerijeva kapija i rimska kružna kula Rotonda koja je navodno bila građena kao nesuđeni carski mauzolej, pa je preinačena u crkvu Svetog Đorđa, osmanskom voljom u džamiju, pa opet u crkvu.

Ponovo iz svega toga šapuću vjekovi. Lijepo je vidjeti pune bašte kafića. Pored Rotonde je još uvijek minaret sa odrubljenim šiljkom. Vraćamo se prema centru popevši se iznad Rotonde na jednu od paralelnih ulica - Olimpu. Solun živi na tim ulicama kao na terasama više nego na samoj obali. I kao da je usmjeren naviše, prema brežuljcima iznad grada. Nailazimo na rimski Forum sa amfiteatrom. To je najznačajnija arheološka lokacija u gradu. Našli smo mjesto u bašti kafića The Blues Bar, na trotoaru iznad Foruma. Tih dana sam pio uglavnom vino. Ali ovaj put sam sebi priuštio irsko crno pivo. Bio je 17. mart, irski nacionalni praznik - Dan Svetog Patrika. I moj šezdeseti rođendan.

Bogovi iz Udžbenika

Prelomljeni sunčevi zraci su crnu tečnost u čaši obojili u mahagoni. Nazdravio sam Solunu - za dva milenijuma njegove istorije, za oba biblijska pisma Solunjanima koji je sastavio svojeručno Pavle, apostol koji je neko vrijeme živio tu. Za Cicerona koji od rimskih moćnika bježi u Solun, za Pavla koji od solunskih moćnika bježi sve do Rima, da bi skončao u njemu. Za Pobjedu u Tesaliji, kako u slobodnom prevodu glasi ime ovog grada, koje je ujedno ime sestre Aleksandra Velikog - Tesalonika. Za Ćirila i Metodija. Za jedan jedini oblak nad zalivom. „Dozvolite, oblaci ljude ne ubijaju“, sjetim se stiha najvećeg turskog pjesnika prošlog vijeka, prognanika i ljevičara Nazima Hikmeta. I on je Solunjanin, kao i Kemal Ataturk, otac moderne Turske, rođen jedva kilometar od ovog mjesta. Pod njegovom će vlašću Hikmet iskusiti robiju i izgnanstvo.

Solun mi uzvraća zdravicu sirenom ogromnog broda usidrenog u zalivu ispred kulisa snijegom krunisanog Olimpa, na kojem drijemaju svi oni grčki bogovi iz davnog gimnazijskog udžbenika.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )