Balkan nije krv i med, već usud i nafaka koja nas čeka
U Nikšiću održano književno veče Zorana Bognara, nagrađivanog književnika
Turskom novinaru Mustafi Balbaju asocijativna etimološka veza riječi bal (med) i kan (krv) poslužila je kao dobra dosjetka za putopis o Balkanu.
Ta simbolička veza samo je polazište za brojne stereotipove vezane za Balkan i Balkance.
Zna to odlično Zoran Bognar, nagrađivani i prevođeni pjesnik, prozni pisac, kritičar, esejista i antologičar. Zbog toga je i zbirku pjesama posvećenu Balkanu nazvao “Krv i med”. Ali, znajući da je Balkan mnogo više od toga, da ga njegovo negativno značenje nepravedno prati, dodao je podnaslov “111 pjesama o usudu i nafaci Balkana”.
”Želio sam da skinem tu etiketu, loš imidž i pežorativan odnos prema svemu balkanskom. To je taj usud, kao negativna sudbinska odrednica, a ja sam želio da govorim o nafaki, pozitivnoj sudbinskoj odrednici, jer narodi sa prostora Balkana, gdje se ukrštaju civilizacije, mitologije i konfesije, dali su Teslu, Andrića, Selimovića, Njegoša, Milankovića, Pupina... Mi jesmo kroz istoriju donijeli gomilu odluka u korist svoje štete i nama je najteže što smo takvi kakvi smo, ali drugima koji nas na pomenuti način etiketiraju treba da se kaže da smo mi nešto više od toga i da nam je dosta toga da nas u pežorativnom kontekstu nazivaju Balkancima”, kazao je Bognar tokom književne večeri koju je organizovala Narodna biblioteka “Njegoš” iz Nikšića, na kojoj je i promovisana zbirka pjesama “Krv i med”.
Razgovor sa Bognarom, koji je pomenutu zbirku objavio kao dio nagrade Karađorđeva povelja za životno djelo, dok je crnogorsko izdanje objavila Narodna biblioteka “Stevan Samardžić” iz Pljevalja, moderirala je mr Ksenija Rakočević, koja je istakla da je ambivalentnost jedna od glavnih karakteristika njegove poezije, a da bi se promovisana knjiga mogla okarakterisati kao naratizovani roman u stihu.
Tako su nastali brojni stihovi, a tako je nastalo i “111 pjesama o usudu i nafaci Balkana”, o ljudima kojima je “ponos porodična grobnica”, koji “život doživljavaju kao kontinentalni doručak”, koji se trude da promijene “falsifikovane slike i osakaćene istine”, kojima je “vazduh poznat, ali nije naš”, koji znaju da “snažne izjeda stid, a slabe strah”, ali i da je “stid poput najudaljenije zvijezde u sazvježđu - svijetli, ali ne grije”.
Svaka zbirka, prema riječima Bognara, ima nekoliko pjesama koji su “stubovi nosači, dok su ostale pjesme pregradni zidovi”. Stub nosač njegove zbirke je pjesma “Gravitacija”, dok je “Stid”, kako reče, vertikala njegove poezije.
”Pjesma ‘Gravitacija’ je kratka, ali polivalentna i govori koliko smo slični i različiti, koliko se ovdje tri konfesije prožimaju, a opet se, kroz tolike vjekove, iako se poštuju, i dalje praktično ne poznaju. Uvijek je bilo bitno naglasiti razlike, a ne sličnosti. Eto opet našeg usuda iz podnaslova, što potvrđuju i riječi Dušana Kovačevića: ‘Na Balkanu je peto godišnje doba - rat’. I to smo mi”, riječi su književnika koji je “tražeći izlaz iz lavirinta kruga” samo nailazio “na pomoćni bezizlaz”.
Svi ratovi i dramatični istorijski događaji samo su iskušenja koja predstavljaju dio puta koji moramo preći da bismo postali najbolja verzija sebe.
”I došli do te nafake koju zaslužujemo. Ili bar ja čvrsto vjerujem da je zaslužujemo”.
Mitologija je sveprisutna u zbirci “Krv i med”, ali to i ne čudi ako se ima u vidu da je autor, kako reče, želio da “zagrebe i uđe” u suštinu sve tri konfesije, da čitajući Kuran, Talmud i Bibliju, ponudi kako da svako od nas postane svjestan i produhovljen čovjek, ona najbolja verzija sebe, pragmatična i funkcionalna u društvu i porodici.
”Bit čovjeka je mit”, stihovi su pjesnika koji je u zbirci koketirao sa numerologijom i mitologijom. Odatle i 111 pjesama koje se međusobno prožimaju, odatle i polivalentna tumačenja, ali i naznaka da su sva tumačenja čitalaca ispravna i dobrodošla.
”Te tri jedinice, osim što označavaju tri konfesije, takođe simbolizuju trougao, koji je, uz krug, savršen oblik. Ako linija predstavlja čovjeka, i ako znamo da se on dva puta lomi - jednom na svom egu, a drugi put sticanjem obrazovanja, i ako se te dvije linije spajaju trećom, koja označava njegov životni put, onda je trougao, kao simbol čovjeka, savršen oblik”.
Svaki pjesnik je, svjesno ili nesvjesno, smatra Bognar, nomad beskraja, a “poetsko hodočašće” ih je predodredilo da budu “orfejski saputnici ili sapatnici”. Zavisno od vizure gledanja.
”To hodočašće na prvi pogled izgleda tamno i depresivno, ali za mene je tama samo negativ svjetlosti, i ja vjerujem da ćemo doći do te svjetlosti. Da će se pojaviti taj lucidni fotograf koji će u laboratoriji razviti negativ i da ćemo dobiti svjetlost”, kazao je književnik koji se uvjerio da je skromnost proces samoeleminicije i da je još jedan usud Balkana što morate uspjeti van svoje zemlje da bi vas onda “uvezli kao naše”.
( Svetlana Mandić )