Za ulogu komentatora važno iskustvo, ali i spontanost

Mali Baćo ljubiteljima Sim Racinga je dobro poznat nadimak sim vozača i komentatora Slobodana Kostića koji već nekoliko sezona prenosi i trke koje organizuje Montenegro Sim Racing. I sam je vozač simulacije, ali pored toga što se pokazao kao dobar komentator, dobar je i u organizaciji trka. U razgovoru za Magazin ne krije da mu je zadovoljstvo što sarađuje sa Montenegro Sim racingom, te da smatra da ova zajednica u Crnoj Gori zahvaljujući njima može samo da raste.

I dok čekamo zvanične rezultate posljednje trke u Brdskom šampionatu, kao i podatke koji su to vozači trijumfovali u tri kategorije, Kostić priča o tome kako se on zainteresovao za simulaciju vožnje, koliko mu vremena treba da se pripremi za komentarisanje trka, te šta još voli da igra sem Asseto Corsa naslova...

Slobodane, kako si se zainteresovao za simulaciju vožnje i je li to jedina igrica koju si igrao?

Ova priča vjerovatno liči na priču koju će ispričati većina vozača! Još dok sam bio mali, razvio sam ljubav prema automobilizmu, najpre prema Formuli 1. Dok sam bio u predškolskom uzrastu, bili su aktuelni čuveni V10 motori, a vozači poput Šumahera, Alonsa, Raikonena, Montoje i drugih su činili to takmičenje spektakularnim. I danas mi taj zvuk odzvanja u ušima! Pošto sam odmalena provodio dosta vremena kraj kompjutera, normalno je da se tu razvilo interesovanje ka trkačkim igricama. U početku je, naravno, to bio arkadni serijal Need for Speed, vjerovatno najpopularnija trkačka igrica ranih dvijehiljaditih. Dok su moji vršnjaci igrali igrice poput League of Legends, World of Warcraft i druge, ja sam od roditelja tražio da mi kupe volan kako bih maksimalno uživao u onome što volim da igram. Kasnije se pojavio Codemasters sa F1 serijalom koji je za mene predstavljao veliki iskorak iz arkada u simulacije. Iako i taj serijal dobrim dijelom nije realističan, on mi je uveo pojam podešavanja vozila (bolida) za trku u smislu biranja određenog ugla prednjeg i zadnjeg krila, podešavanja nagiba na točkovima, podešavanja oslanjanja i drugih. To me je još više zainteresovalo da postanem bolji i ozbiljniji trkač. Kako sam hvatao konce o trkanju, tokom 2018. godine sam se otisnuo u prvi simracing šampionat na Codemasters F1 platformi. Kako sam grabio dalje, F1 mi je postajala sve neozbiljnija pa sam utočište našao u Assetto Corsa serijalu, koji danas komentarišem.

Iako si u Rim racing krugovima poznat kao vozač, što se tiče brdskog Sim šampionata koje organizuje Montenegro sim racing si u ulozi komentatora. S obzirom na to da kreću na 30-ak sekundi i na stazi je često, zavisi od dužine i po pet šest vozila, kako uspijevaš da ispratiš sve što se dešava na stazi?

U sim racing krugovima nisam poznat samo kao vozač i komentator, već i kao organizator nekoliko međunarodnih prvenstava, čime sam bio preokupiran tokom pandemije koronavirusa. Brdskim šampionatima se, prije Montenegro Sim Racinga, nisam bavio ni na koji način, pa mi je prva trka ovog prvenstva na Glavi Zete bila pravo vatreno krštenje! Ipak, pohvatao sam konce nakon prve trke i mislim da sada sa mnogo većom lakoćom radim prenose brdskih trka, a nadam se da i gledaoci primijete tu nonšalantnost koja dolazi iz iskustva. Slijed od 30-60 sekundi jeste nezgodan iz ugla komentatora, ali je ekipa iz organizacije vrlo otvorena u komunikaciji i rado usvaja moje prijedloge o smanjenju ili povećanju intervala između vozača. Trudim se da svakome posvetim dovoljno vremena, ali se najviše trudim da publici donesem najbitnije kadrove sa staze, a to su borbe za najviše pozicije u šampionatu. Zbog slijeda vozača na stazi, vozače najčešće mogu da primijetim i da im se posvetim tek u završnici uspona. Naravno, ako se desi neka nepredviđena situacija, koju mi signalizira aplikacija, istog trena ću promijeniti kadar i ispratiti nečiju grešku. Nadam se da vozači ne zamjeraju na tome.

Koliko ti pomaže i samo iskustvo u sim racingu da ispratiš sve?

Pravo je pitanje da li će dobar sim trkač moći da postane dobar komentator trka prije nego što dobar komentator postane dobar trkač. U svijetu pravog trkanja često vidimo penzionisane vozače kako komentarišu trke i u te prenose unose zanimljive tehničke detalje, mada su najčešće sagovornici, a ne voditelji prenosa. Iako mislim da je prirodni talenat bitniji od znanja u komentarisanju trka, trudim se da u prenos trke unesem detalje poput podešavanja automobila, potrošnje guma i konzistentnosti. Pokušavam da istaknem koliko je vozačima teško da izvedu neke manevre na stazi, da nekoga obiđu, da uzastopno postavljaju najbolja vremena i da ostanu fokusirani. Najviše volim da istaknem koliko je teško vozačima da se, poslije načinjene greške na stazi, vrate u neki normalni režim rada i da izvezu trku do kraja, jer sam i sam pravio dosta grešaka na stazi i uvidio koliko je teško. Nakon trke, tokom razgovora sa vozačima, pokušavam da zamislim šta bih ja volio da me neko pita, a potom da to prenesem i uživo. Ipak, prije svega se trudim da prenosi budu zanimljivi i laki za praćenje, jer smatram da je to ono što privlači publiku. Nekad svojim komentarisanjem umijem i da kreiram rivalstvo između vozača.

Zašto se nijesi prijavio da voziš trke koje organizuje Montenegro sim racing, već si se odlučio da budeš komentator?

Tokom pandemije koronavirusa, sim racing je doživio veliki bum i to se osjetilo u svim organizacijama, pa i u Montenegro Sim Racingu. Takmičari su postali daleko ozbiljniji, a cjelokupno ulaganje u e-sports branšu, gdje se vozači takmiče za ozbiljne svote novca, dovelo je do toga da je za dobar rezultat potrebna velika priprema. Nažalost, nemam toliko vremena da posvetim pripremi za trke i već skoro dvije godine nisam učestvovao ni u jednom šampionatu kao vozač. Uloga komentatora je dosta drugačija i zahtijeva iskustvo, ali i spontanost. Moja priprema za komentarisanje trke se svodi na upoznavanje sa stazom kroz vožnju nekoliko brzih vremena, istraživanje o istorijski bitnim činjenicama i automobilima koji se voze. Naravno, uvijek je potrebno ispratiti dešavanja u šampionatu u smislu bodovne liste vozača. To ipak ne zahtijeva toliko mnogo vremena, a u ovom trenutku mi donosi veliki užitak, pa komentarisanju trka na Montenegro Sim Racing pristupam dosta spontanije. Primjera radi, prije trke na Trento Bondone sam došao noćnim letom sa putovanja, a trke na Kičevu (Yugo) i Kotoru (Hill Climb) prenosim nakon radne subote, i to mi dođe kao dobra relaksacija.

Da li je lakše prenositi kružne trke?

I brdske i kružne trke imaju svoje izazove i način na koje se prenose. Dok u brdskim trkama postoji samo jedna šansa da se posvetite vozaču, u kružnim je taj pritisak dosta manji jer one traju dosta duže. Ipak, kružne trke su dosta nepredvidive, a kvalitet prenosa zavisi od komentatora. Nekada mogu biti izuzetno zanimljive, kada postoji više grupa vozača koje u isto vrijeme vode borbe na stazi i onda, kao komentator, ne mogu da se odlučim čiju borbu da prenosim. Sa druge strane, desi se da kružne trke budu dosadne, kada su vozači toliko razmaknuti da ne postoji šansa ni za jednu borbu osim ako neko od vozača ne napravi grešku. U tom slučaju komentator nastupa na scenu i mora da “popuni” tu rupu kako publici trka ne bi bila toliko dosadna. U tom slučaju najviše pričam o strategijama vozača u smislu potrošnje guma, potom o vremenima krugova koje voze, ili se posvetim tehničkim detaljima auta ili staze. Ako bih birao između kružnih i brdskih trka, lično bih prije odabrao kružne zbog svog iskustva, ali nikako ne bih rekao da su lakše za prenošenje.

Sezona u brdskom šampionatu je pri kraju, je li bilo iznenađenja ove sezone?

Pošto za sobom imam više desetina organizovanih prvenstava, moram reći da sam oduševljen činjenicom da je borba za pobjedu u šampionatu u klasi Honda otišla do posljednje trke. Mislim da je to nešto čemu svaki organizator teži, da ima tako nepredvidivo takmičenje i da će najbolji vozač pobijediti. Za ovu sezonu moram da pohvalim i izbor staza za uspon, gdje je napravljena lijepa mješavina regionalnih i međunarodnih brdskih staza, kratkih i dugačkih, lakših i izuzetno zahtjevnih.

Ove sezone vozači su mogli da biraju između tri ponuđena prototipa automobila. Koja klasa je po tvom mišljenju bila najkvalitetnija i u kojoj bi se ti takmičio?

Najkvalitetnija za posmatranje i prenos je definitivno bila klasa Honda Civic u kojoj su se trojica vozača - Baćko Vujović, Miloš Samardžić i Boris Ilinčić borili za pobjede i svaki je odnio bar dvije pobjede u toku sezone. Konstantno su se mijenjali na poziciji vodećeg u šampionatu i uvijek su mi davali odličan uvod u trku pošto prvi nastupaju. Ipak, da sam vozač, ne bih se takmičio sa njima, pošto mi prednji pogon za trkanje ne leži. Kao trkač ne volim ni stabilne i velike automobile, kao što je Mitsubishi Lancer iz klase N-3000+, već više volim upravljivost i agilnost. Zbog toga bih se, bez mnogo razmišljanja, prijavio za klasu E1 Moto-1200 (popularna “peglica”) i skidam kapu vozačima koji su to učinili.

Imaš li omiljenu stazu i koja je?

Teško mi je da odaberem jednu stazu i da kažem da mi je omiljena. Kao ljubitelj sporta i zagriženi navijač Ferarija ću uvijek izabrati Moncu, legendarnu italijansku stazu koja je najbrža u kalendaru Formule 1. Imao sam tu čast da prisustvujem trci Formule 1 na ovoj stazi i mislim da je tu navijačku atmosferu nemoguće reprodukovati. U simulatoru jako volim australijsku stazu Mount Panorama, poznatiju i kao Bathurst. Ova kružna staza ima sve što jedna staza treba da ima - spore krivine, brze krivine, dugačke pravce i djelove gdje je toliko uska da svaka greška vodi vozača u zid i van trke. Ona vrhunski testira fokus vozača, izdržljivost automobila i umijeće podešavanja auta pred trku. Tokom sim racing karijere sam učestvovao na nekoliko trka u izdržljivosti na ovoj stazi, u trajanju od osam do 12 sati, i moram priznati da je izazov ogroman, a prolazak kroz cilj na kraju trke daje odličan osjećaj. Od staza koje volim bih izdvojio Paul Ricard, gdje sam zabilježio više pobjeda kao trkač.

Montenegro Sim racing uspješno organizuje turnire godinama, s obzirom na to da sarađuješ sa sličnim organizacijama širom regiona, je li se i koliko sama sim racing zajednica u Crnoj Gori popravila i koliko?

Kao jedna od najmanjih država u regionu, Crna Gora posjeduje izuzetno kvalitetnu sim racing zajednicu. Zahvaljujući bogatoj istoriji i iskustvu sa pravih trkačkih prvenstava, mislim da Crna Gora ima veliki potencijal u kreiranju sjajne sim racing scene, a u tome pomažu i organizacije kao što je Montenegro Sim Racing. Od kako sam se pridružio ovom šampionatu kao komentator, primijetio sam da se organizatori trude da ispune taj potencijal tako što otvoreno traže povratne informacije i pokazuju trud da zadovolje želje vozača. Kao organizator i neko ko učestvuje u drugim organizacijama, mogu reći da je to ključ u kreiranju uspješne i kvalitetne zajednice. Mislim da je put pred crnogorskom sim racing scenom čist i da će ova zajednica postajati sve kvalitetnija.

Igraš li druge igrice i koje su to?

Osim što sam trkač, veliki sam zaljubljenik u avijaciju. Pošto sam profesionalno otišao u drugom smjeru, velike avione mogu da letim samo u simulatoru X-Plane, što radim sa velikim užitkom. Ponekad, poslije dugog radnog dana, volim da odigram poneku partiju Counter Strike Global Offensive, ali mislim da sam tu daleko od ozbiljnog ili spremnog za komentarisanje.

Reinkarnacija “jugića” donijela sjajne borbe i vožnju “na branik”

Krenulo je i prvenstvo Yugo Balkan Cup by Lemax. Kako ti se čini prva verzija virtuelnog juga, jesi li i sam probao da ga voziš?

Kako je sim racing porastao na globalnom nivou, tako je i na ovom našem regionalnom. Drago mi je da smo dobili reinkarnaciju “jugića” kao nešto što će zainteresovati domaću publiku. Do sada smo imali sjajne borbe i vožnju “na branik” u Yugo Balkan Cup-u tako da mislim da se prenio taj duh pravog trkanja u “jugićima”. Mislim da Yugo ima potencijal za dalji razvoj i unapređenje iz ugla fizike, a nadam se da će kreator razgovarati i sa pravim vozačima ovog auta, kako bi dobio povratne informacije oko unapređenja, pošto ih ima nekoliko koji se takmiče u Montenegro Sim Racingu!

( Marija Vasić )