Ivan Đorđević za "Vijesti": Licemjerje je danas sredstvo opstanka

Polarizacija društva, kompromisi na dnevnoj bazi koji vode ka duhovnoj krizi i nemoralu, nepostojanje radničke klase i manjak svijesti o sopstvenoj moći, a onda osvješćivanje takvog stanja i suočavanje sa realnošću, često vode pojedinca ka licemjerju kao mehanizmu opstanka u sredini, zajednici, društvu, ali i načinu borbe...

To je zaključak intervjua sa glumcem Ivanom Đorđevićem koji, kaže “Vijestima”, i sam traži drugačiji životni put - moralniji, ljudskiji, iskreniji.

Na tu temu doveo je razgovor o aktuelnim ulogama koje igra, među kojima je i čuveni Don Žuan, u istoimenom komadu Narodnog pozorišta “Toša Jovanović” iz Zrenjanina. Predstava u režiji rano preminulog reditelja Igora Vuka Torbice gostovala je protekle sedmice u Crnogorskom narodnom pozorištu na čiju scenu je unijela specifičnu poetiku i interpretaciju jednog od najznačajnijih komada Žana Batista Poklena Molijera...

Pored toga, Đorđević govori i o filmu “Prvi maj” u režiji Mladena Đorđevića, a u kojem radnici jedne nedavno zatvorene fabrike osvješćuju sopstvenu i moć pobune. Simbolika tog ostvarenja prenosiva je na okolnosti u kojima živimo, dok naziv svjedoči prazniku koji je svoje značenje (skoro pa) izgubio...

Pored toga, o novim projektima, jednome koji je obustavljen, situaciji sa glumcem Markom Janketićem koji je zbog iskazanog stava o stanju u državi naišao na osudu javnosti, ali i o hiperprodukciji, festivalima, važnosti kinematografije i koprodukcija, te iskušenjima pozorišta, Đorđević priča za “Vijesti”.

Molijerov “Don Žuan” više od tri vijeka pretače se iz djela u djelo, sa autora na autora, tumači, adaptira, inspiriše i često je nezaobilazan komad na repertoaru većih pozorišnih kuća. Šta biste rekli da karakteriše ovaj komad u rukopisu Igora Vuka Torbice i koliko je ova predstava određena njime kao rediteljem, a koliko zavisi i od Vas kao glumca i kompletnog ansambla?

Mi ovu predstavu igramo već deset godina, a toliko je i na repertoaru. Ono što je nevjerovatno je da smo je za tih deset godina odigrali svega 50-ak puta. Iako ne volim tu riječ, rekao bih da je to neki usud, možda usud pozorišta koje obitava u manjem mjestu. Ne mogu reći da je to usud provincijskog pozorišta, jer ono nikada i nikako nije i ne može biti privincijsko, ali je to pozorište nekog manjeg mjesta, kao što je Zrenjanin - grad od oko 80.000 ljudi u kojem smo mi za deset godina ovu predstavu odigrali svega 50-ak puta. Tokom tog vremena predstava je i rasla i mijenjala se, kao i moj odnos prema samom komadu, Igorovoj režiji, mom načinu i trenutku igranja. Ono što mogu da istaknem kao zanimljivo, u vezi sa ovom predstavom, jeste da možemo da je prilagodimo našem trenutnom fizičkom, mentalnom, socijalnom..., trenutku u kojem se nalazimo, svako pojedinačno. Tako se predstava mijenja i formira svaki put nekako drugačije, a to sam i ja otkrio igrajući je. Znači, svaki glumac u ovoj predstavi (može da) učitava svoj trenutni i dati trenutak sadašnjeg, a ne mora da tretira neko prošlo vrijeme, već mijesimo predstavu shodno našem vremenu i trenutku u kojem se nalazimo...

Veliki broj adaptacija svjedoči i o aktuelnosti, ali i prilagodljivosti teksta i raznim mogućnostima interpretacije. S obzirom na to da igrate upravo Don Žuana, kako ste mu Vi pristupili i koliko ste se oslanjali na različita čitanja i tumačenja?

Tokom rada na ovoj predstavi, pod režijom Igora Vuka Torbice, bilo je mnogo dramaturških zahvata tadašnje dramaturškinje Tamare Bijelić. Otkriću ti da tada kada smo se upuštali u proces i kretali sa radom uopšte nijesam čitao originalnog Don Žuana. Onu čistu, Molijerovu verziju komada sam čitao nekada davno, na fakultetu iz “Svjetske drame” kod Ivana Medenice. Kada smo počinjali sa radom, dramu namjerno nijesam čitao jer sam znao da će Igor Vuk Torbica svakako pristupiti kroz intertekstualnost, da će mnogo toga mijenjati i praviti ogromne intervencije što se tiče Zganarela i Guzmana, odnosno da će prebacivati riječi jednog junaka drugom... Ja sam pratio njihovu dramaturgiju u kojoj sam aktivno učestvovao. Karakteristika naše predstave i mog Don Žuana je i ono što sam već rekao, a to je da se ja predstavi prilagođavam i igram je na osnovu toga kakav sam u onom trenutku kada krenem da igram, pa i kakav mi je dan, kako se osjećam i slično...

Kako ste je, onda, igrali pred crnogorskom publikom u CNP-u?

Dobro, bilo mi je lijepo, zanimljivo, imao sam pozitivna očekivanja u susret igranju. Moram istaći da smo bili malo u problemu zbog scene, jer ta predstava dosta zavisi od svjetla, ali i zavjesa je bitan faktor. Inicijalno, u pozorištu u Zrenjaninu, zavjesa ide gore-dolje. Pošto je Igor Vuk Torbica prve dvije godine studirao filmsku režiju, napravio je i jedan drugačiji početak ove predstave, nesvakidašnji u pozorištu, i to tako što je skratio vizuru gledaoca na format 16:9. To (nam) je nedostajalo u CNP-u, ali ipak nije nešto što mnogo i bitno utiče na našu igru.

Rečenicu Don Žuana: “Samo pomoću licemjerja čovjek može da se izbori sa porocima u vremenu u kojem živimo”, reditelj je svojevremeno izdvojio i okarakterisao kao sveprožimajuću istinu i datost. Licemjerje je u ovom komadu posebno tretirano. Kako Vi gledate na licemjerje danas, ali i na poroke (našeg vremena) koji ga podstiču?

Sve zavisi od toga na koje poroke obraćamo pažnju. Stvar je u tome da čovjek danas gleda poroke onako kako ih drugi gledaju, a to je ona klasična podjela i prvo što pada na pamet: opijanje, kockanje, prejedanje, varanje, laganje... I to su sve lako vidljivi poroci koji neprestano vrebaju, i to ne samo u ovom vremenu, naravno. Ono što ja smatram porokom dolazi onoga momenta kada čovjek ostane sam sa sobom i pretrese strukturu jednog svog dana, pa najintimnije i najiskrenije sebi kaže gdje je tog dana pogriješio, pa se zapita u čemu i zašto, zbog čega. To predstavlja crtu morala koju samo pojedinac sam za sebe zna, sam sa sobom je brani, brani tu sopstvenu crtu morala od samog svog izbora. Tako da je sve pitanje izbora koje tokom dana neko pravi, a svako za sebe. Ako praviš pogrešne izbore na dnevnom nivou i ako te je dan lako odveo tom stranom, onda tvoja lična struktura nije čvrsta, a ti kao takav si onda i te kako podoban da svakog dana griješiš ispred sebe. A, ako iz dana u dan griješiš pred samim sobom, neminovno je da će to i drugima biti vidljivo. Ako iz dana u dan praviš male kompromise sa sobom i odlučuješ šta ćeš i kako tog dana da izbjegneš, čemu da podlegneš, neminovno je srljanje ka duhovnom nemoralu i duhovnoj krizi, a samim tim i ka licemjerju sa kojim čovjek mora da se nosi u ovom vremenu, kako zna i umije, a što je neminovno.

Da li je licemjerje jedini način, mehanizam odbrane i generalno mehanizam pomoću kojeg mali, običan čovjek preživljava i društvo i (sopstvene) probleme, marginalizaciju, ignorisanje...?

Odlično razumijem šta me pitaš. Ja sam u potrazi za time, još uvijek tragam za načinom drugačijeg opstanka. U odnosu na to, ja pokušavam da pronađem put, moj lični, ljudski, moralni, čovječiji put, kakav god, ali čist put. Za sada ga u svemu ovome, ne vidim. Dakle, za sada sam i ja sâm podložan licemjeru kao takvom sredstvu... Ipak, šta je zapravo licemjerje, kako ga ko tretira i na koji način, sve zavisi, drugačije je i individualno. O tome smo i govorili, kada uveče sam sa sobom ispreturaš dan, sedmicu ili čitav mjesec, sagledaš kako je proteklo to vrijeme i vidiš gdje si sve, sigurno ćeš umnogome pronaći licemjerje za osnov, u većini stvari i slučajeva koje prevrtiš samo sa sobom.

Sa druge strane imamo i borbu kao otklon, umjesto prilagođavanja...

Pa, mislim da samim tim što neko uopšte ulazi u kompromis licemjerja, znači da je osvijestio to polje borbe i znači da je osvijestio neko stanje koje je u okolini.

U postprodukciji je film “Prvi maj” u kojem igrate. Interesantna priča o grupi radnika nedavno zatvorene fabrike predstavlja potencijal za pobunu koji postoji u ljudima i moć njihovog uticaja, zapravo. Jesmo li svjesni potencijala pobune i sopstvenog izraza?

Film “Prvi maj” je pitanje kolektivne svijesti, jer je to svakako ansambl-film. Postoji tu jedna sjajna replika, za koju ne znam da li će preživjeti svaku ruku montaže i ostati u konačnoj verziji filma, ali jedan od političara je izgovara, a on kaže: “Bežimo dok ne shvate da je snaga u njima”. To nam govori da smo mi kao slijepi vođeni određenim uticajima i određenom nadom, dezavuisanjem, nemoralnim ponašanjem osobe koja je to izazvala u nama. Ali, sve to je samo i jedino naša snaga. To govori i ta replika jednog od čelnika mjesta u kojem je film smješten: “Bolje da bežimo, dok ne shvate da je snaga u njima”.

Sami naslov je prilično simboličan, kao i tematika... Postoji li danas Prvi maj kao praznik rada ili je kao takav izgubio svoje značenje, pa i razloge slavljenja?

Odavno je izgubljeno pravo značenje Prvog maja. Radničku klasu svakako da nemamo. Zapravo, nemamo ništa, ni srednju klasu, jer se sve polarizovalo do tih razmjera da imamo samo neke ljude koji pokušavaju da drže nos iznad vode, imamo ljude kojima je voda već prešla čelo i imamo ostale koji su na jahtama. I to je to, to je polarizacija. Odavno su svi praznici izgubili pravo značenje i postali samo povod za prejedanje i prepijanje... Pričam generalno za naš region, jer smo svi nekada bili jedna zemlja, pa tako i posmatram stvari.

Već ste sarađivali sa rediteljem specifičnog i originalnog stila... Šta biste mogli reći o ovom filmu?

Ja još nijesam pogledao film, a u odnosu na ono što sam snimao, mogu reći da mi je ovaj film bio određena vrsta potvrde. Ovo je drugi film koji Mladen radi, a ja sam igrao i u njegovom prvom koji je, i što se tiče moje glumačke karijere perjanica, a što se tiče njegove rediteljske palice, takođe je perjanica. Negdje su neki kritičari, na nekim tribinama, taj film “Život i smrt porno bande” okarakterisali kao najbolji srpski film u posljednjih dvadeset godina, a to je bilo prije deset godina. Dosta kritičara je to kazalo, ali naravno, esnaf u kojem smo takav je kakav jeste, pa se mnogi i ne slažu sa tom izjavom. Da budemo iskreni i prema tome, puno je sujete i neslaganja, pa i licemjernih odnosa, kada smo već kod licemjerja... Sve to je druga strana medalje ovog posla, iako je ovaj posao najljepši na svijetu, uz sve što nosi. Svakako, ponosan sam i izuzetno mi je drago što sam dio ekipe Mladenovog drugog filma. Kada je u pitanju “Život i smrt porno bande”, ja znam šta je i kakav taj film, koliko je bio gledan kod nas i u inostranstvu, na stranim festivalima, kolika je produkcija DVD-eva bila svojevremeno i koliko je u tom žanru i segmentu zauzeo posebno mjesto kod evropske, pa čak i svjetske publike...

Znate li kada bi se mogla očekivati premijera “Prvog maja”?

Iskreno, ne. Pretpostavljam da se ganjaju neki veći evropski festivali za to prvo prikazivanje. No, i ti festivali su skloni nekom sitnom potkusurivanju, pa i umjetničarenju... Mnogi ne traže sadržaj, već manipulišu raznim okolnostima i potrebama. Nijesu tu samo aktuelne teme u fokusu, već se i time gleda smirivanje požara, od pitanja Ukrajine pa dalje. Sve je danas postalo licemjerno, a pomalo je i tužno što smo mi dio toga, ali neminovno je da budemo...

Šta se desilo sa filmskim projektom “Pišonja i Žuga” u kojem je trebalo da igrate Pišonju?

Nažalost, ništa od toga se neće desiti. Projekat je potpuno obustavljen, koliko ja znam. Nije mi jasno šta se desilo u Sarajevu, nije mi jasno da nijesu uspjeli da skupe novac, niti sve ostalo... Sve je lijepo počelo. Trebalo je da to bude ozbiljna produkcija, svojevremeno je planirano da budžet iznosi pola miliona eura... Na moju veliku žalost i na žalost publike, taj film se neće snimiti onako kako je trebalo da se snimi i kako sam ja mislio da će to ići i to je velika šteta, jer mislim da bi to bio jedan pravi regionalni projekat, regionalni film, ali ništa od toga. Zaista šteta.

S obzirom na sve to, pa i kompletnu situaciju na regionalnoj sceni, kakav je položaj kinematorafije u regionu i koliko su rukovodioci svjesni važnosti filmske industrije?

Prije svega, važno je da osvijestimo važnost filma i kinematografije. To su Rumuni vrlo dobro shvatili nakon pada Čaušeskua i izlaska iz mračnog perioda. Nove strukture su shvatile da će, ako se na velikim filmskim, evropskim i svjetskim, festivalima često čuje Rumunija i rumunska produkcija, to otvoriti neke fondove, projekte, prilike... Oni su tako počeli da ulažu ogroman novac u filmsku produkciju i to im se dobro vratilo. Mislim da je to nešto čemu i mi treba da se okrenemo.

Pa ipak, u Srbiji je posljednjih godina prisutna hiperprodukcija o kojoj se polemiše iz različitih uglova...

Hiperprodukcija koja se dešava u Srbiji iznjedrila je dosta dobrih stvari, prije svega mogućnost zaposlenja za mlade ljude, što iza kamere, što ispred kamere, ali je rad na svim tim projektima sada toliko ubrzan da se točak zavrtio i samo se vrti i vrti. Naši glumci i naši reditelji su nevjerovatno spremni da u kratkom roku isporuče određeni sadržaj, koji će biti više ili manje dobar, ali biće sadržaj. Ta hiperprodukcija uskratila je vrijeme za probe i za sistematsko uspostavljanje projekta, od najsitnijih detalja, kadra, pa dalje. Dešava se često da se na snimanju improvizuje i brzo radi, a da se ne ostavlja dovoljno prostora da se iznjedri ono što svaki glumac i svaki reditelj posjeduju, a to je ono najbolje zrno umjetnosti koje pojedinac posjeduje, bilo da je u pitanju reditelj ili snimatelj. Stalna je trka s vremenom.

Pored toga, da li region koristi prednosti zajedničkog govornog područja, imamo li dovoljno koprodukcija, pa i zajedničkih fondova?

Na primjeru “Pišonje i Žuge” vidimo da ne umijemo to da koristimo kako bi trebalo. Hrvatska je tada dala određeni dio novca, Srbija je željela da uđe u manjinsku koprodukciju, za Crnu Goru ne znam, ali očigledno je da se ne dolazi do neke velike saradnje. Svakako, mislim da je to trenutno i socijalno i političko pitanje, a u politiku i tu temu zaista ne mogu i ne želim da ulazim, ni zbog sebe, ni zbog tebe, a ni zbog čitalaca.

Koji projekti Vas dalje čekaju, kakvi su planovi za dalje i da li na nečemu već radite da biste mogli najaviti?

Čekam “Prvi maj”, a imam u najavi još par projekata do kraja godine. Trenutno iščekujem i nastavak sitkoma “Aviondžije” i u snimanju sam filma i serije “Kafana na Balkanu”. U pitanju je priča rađena po motivima života Ace Lukasa, ali je taj projekat otišao u jednu potpuno drugu stranu od onoga što bi neki očekivali. Mogu otkriti da je uzet njegov skelet njegovog života kao polazište, odnosno taj tranzit iz pank-roka u folk. To je priča koju želimo da ispričamo na čelu sa Suzanom Purković, u produkciji Hajpa, producenta Saše Mirkovića. Mladen Sovilj igra glavnu ulogu, tu smo Andrija Kuzmanović, Mima Karadžić, Jovo Maksić, Mirsad Tuka i ja. Okupila se jedna fina ekipa oko tog projekta. Vidjećemo za dalje, do kraja godine imam u najavi još najmanje dva projekta. Svakako, ono što mi nedostaje jeste pozorište i neka promjena krvi. Radujem se i tome što Milan Nešković treba da dođe u Zrenjaninsko pozorište, da radi Acu Popovića, a znam da ću da radim na tome.

Bez etiketiranja i upiranja prstom

Vaš kolega, glumac Marko Janketić, nedavno je javno iznio stav vezan za život ovdje, ili u Srbiji i naišao na strašnu osudu javnosti, pa i prijetnje... Kako gledate na tu situaciju?

Reći ću ti iskreno ono što mislim, a vezano za cijelu tu situaciju sa Markom Janketićem... Usud nas glumaca je taj što smo mi javne ličnosti, a svakoj javnoj ličnosti se, kada izgovori nešto što ne prija nekoj strani, odmah daje etiketa i odmah se priključuje nekoj drugoj strani. Do te mjere je licemjerno i do te mjere je to dezavuisanje šire publike koja gleda, čita, sluša, konzumira taj sadržaj. To je etiketiranje i nesvojevoljno zauzimanje strane. Marko ni u jednom trenutku nije želio da zauzme određenu stranu, ali mu je ta neka strana dodijeljena i mislim da je to najveći licemjerni postupak društva u kojem mi trenutno živimo. Mi ne možemo da sjedimo za istim stolom ako se zalažemo za različite političke opcije, već smo po difoltu jedno protiv drugoga. To nije tako i zašto bi bilo? Mi smo politički oponenti, ali mi ne zauzimamo strane, ne svrstavamo i ne grupišemo po svaku cijenu ono drugo na svoju stranu. Svako neka drži svoju, jer svako ima pravo na to, bez ubacivanja riječi u tuđa usta, bez etiketiranja i upiranja prstom...

Pozorište je u iskušenju

Kada smo govorili o hiperprodukciji rekli ste da je stalna trka sa vremenom. Kako se u takvim okolnostima snalazi pozorište i koliko je izazovno privući i zadržati publiku, spram ekrana i platformi?

Pozorište je danas u velikom iskušenju. Nevjerovatno je šta nam je svima marketing uradio, na globalnom nivou, od pojave društvenih mreža, brzog protoka interneta, do raznih platformi i produkcija poput HBO-a, Netfliksa... Pozorište je u svemu tome na iskušenju. Ne toliko glumci u pozorištu, iako su u krajnjoj instanci glumci pred najvećim iskušenjem, ali ako se u jednoj kući ne obavi dobro segment marketinga i konstantno upumpavanje misli i svijesti ljudima da pozorište funkcioniše, da ono radi, da se tamo nešto dešava, da postoje glumci koji igraju i da se igraju dobre predstave, dolazi do pada broja publike i do nekog neiskorišćenog potencijala svakog (iz) ansambla ponaosob. Ja sam član Narodnog pozorišta u Zrenjaninu i igram u jednoj predstavi Narodnog pozorišta u Beogradu, “Carstvo mraka”, takođe u režiji Igora Vuka Torbice i vidim da svako pozorište u Beogradu ozbiljno ulaže u marketing. To je ono što kuće iz manjih mjesta ne mogu da shvate, a to je da vam niko ne garantuje, pa i ukoliko ste jedino pozorište u tom mjestu, da ćete po difoltu imati publiku. Jednostavno nas sa svih strana bombarduju marketingom, pa tako mora i pozorište.

( Jelena Kontić )