Vijek dobrote i teške samoće

Vrata kuće u kojoj živi Danica Bulatović u, skoro opustjelom, donjomoračkom selu Jasenova, otvaraju najčešće volonteri kolašinskog Crvenog krsta (CK) i s vremena na vrijeme potomci onih koji su zapamtili priče o tome kakva je nekad bila i koliko je dobra činila stotinučetvorogodišnja starica.

Najteži dio dugog života, za koji kaže da ne zna je li nagrada ili kazna, bile su decenije samoće. Za “Vijesti” priča da odavno nema više nikog od roda - umrli su tri njena brata, dvije sestre, njihovi bračni partneri, djeca...

Poroda nema, u braku je bila samo mjesec, prije nego što je ostala udovica. Poslije muževljeve smrti, iz Bijelog Polja vratila se u rodno selo, iz kojeg je samo rijetko odlazila, kako kaže, u Podgoricu, Kolašin i Manastir Morača.

Godinama je, uglavnom, vezana za krevet, slabo vidi, čuje tek ako sagovornik sjedi tik pored nje.

Kuća u kojoj živi od onih je kakve se više ne grade i u koje se ne ulaže, ali prkosi nemilosrdnosti godina koje prolaze, kao i Danica.

Prvo rukovanje i - nema greške

Volonterima CK Vuku Radenoviću, Anđeli Jeknić i Anđeli Bulatović starica se obradovala, a sa novinarkom pristaje da razgovara tek pošto se rukuje. Vjeruje, objašnjava, da se karakter čovjeka može najbolje procijeniti na osnovu stiska ruke.

”Tako sam vazda određivala ko je kakav, bez greške. Ne volim kad se ‘pitaju’ mlitavo, ‘tanko’, preko volje... I žensko i muško po stisku ruke možeš procijeniti. Ja ne volim loše ljude, takve nijesam trpjela u svojoj blizini, ja sam sa takvima završavala lako. M’rš, i gotovo”, počinje razgovor za “Vijesti” nezvanično najstarija Kolašinka.

Dok priča, Danica uporedo pominje prošlost i sadašnjost, sjećanja na mladost i priča o onome što je boljelo i što je sada boli, o onom što se liječi ljekovima, ali i onom što medicina ne može iscijeliti. Ređa starica sjećanja na kratkotrajne sreće i godine koje su obilježile smrti, samoća, naporan rad i nemaština. Željna razgovora i prilike da je neko sluša, kao da želi da što više kaže, brzo slaže rečenice o tome kako je nekad bilo i kako bi trebalo da bude.

Iako u dvadesetak kvadrata sobe, koja je godinama međa njenog cijelog svijeta, nema ni radio, ni TV aparata, starica odmah pita volonetere za razultate nedavno završenih predsjedničkih izbora. Lucidnim komentarima i osmijehom isprati vijesti koje joj saopštavaju i dodaje da bi “država trebalo da bude jaka, a vlast više da misli na nemoćne ljude”.

Danica priča da vjeruje da tamo gdje zakon ne stigne da ispravi nepravde, to čine kletve i blagoslovi. Anegdotama o sudbinama nekadašanjih komšija i poznanika potkrepljuje svoja uvjerenja. Sjeća se “samovoljom otetih i posječenih dubrava”, izgorjele porodične kuće, laži i izdaja za koje je čula i koje je osjetila. Nabraja i dobra djela, pamti ime svake osobe koja je minulih godina došla s poklonima u njenu kuću. Voloneter CK blagosilja, jer su, kaže, tu kad god joj treba. Sjećanja na ljude koji su je ranili nepravdom, prate riječi opore od bijesa i tuge.

”Zapamtit’, nikad ne učinite nažao ‘samo’ranici’. Taško je sam biti, teško je bez ikog svog opstati. Teško je ženi bez podrške. Dugo sam sama, sve moje je odavno pod zemljom. Posljednja sam se od braće i sestara rodila, evo i posljednja ostadoh. Za sreću ili za zlo, ne znam. Težak je moj život bio... Svuda gdje sam mogla, pomogla sam, nema mobe na koju nijesam bila. Sve sam znala da radim. Od dvanaeste godine naučila sam i muške poslove, kosila sam, sjekla drva, đenula sijena... Zbog toga su me zvali da pomognem i uvijek sam se odazvala. Nikad nikom nijesam napravdu napravila. Uzvraćali su ljudi to moje dobro. Neki nijesu, ali sve im se vratilo”, priča Danica.

Srce čuvati od lažnih prijatelja i loših muškaraca

Dugovječnost objašnjava zdravim srcem, dok se stisnutom šakom lupka po lijevoj strani grudi. U šali priča da je srce čuvala od lažnih prijatelja i pogrešnih izbora muškaraca. Kaže da su je prosili i kao udovicu, ali nikad niko, objašnjava, nije bio po njenom meraku. Goste savjetuje kako je najvažnije da je “osoba koja se bira da se s njom ‘vijek razdere’ temeljna i lju’stvena i neko ko neće uteći od prve nevolje”. Slično je i za prijetelje, tvrdi.

”U životu sam imala samo dvije drugarice. Bolje nijesu mogle biti, no što su te dvije moje drugarice bile. Nije me zanimalo da se družim s mnogo njih, no s pravim osobama, na koje sam se mogla osloniti i koje me izdati neće. Nije mi žao zbog toga. Nije mi žao ni što se udavala više nijesam. Ne vidim, vala, neke velike sreće u brakovima - danas se ‘uzmu’, sjutra kud’ koji. Kad vidim kako se neka djeca odnose prema roditeljima, ne dajam ni pet para zbog toga što poroda nijesam imala. Samo jedan od sto se može izdvojiti danas da poštuje roditelje i pazi ih. Bolje bez djece biti, no ih imati, a oni ne znaju ni jesi li živ”, kaže starica.

Jedan od Daničinih životnih principa bio je, objašnjava, “da dobro duplo vraća”. No, kaže, bila je od onih koje nijesu mogle da oćute.

Rado priča o svojoj mladosti, igrankama na koje se stizalo poslije 10 kilometara pješačenja i sa kojih se vraćalo istim putem, po kiši, mrazu, mjesečini... Sjeća se da je dobro igrala kukunjež, a da su lijepo pjevala njena braća, sestra i drugarica...

S ponosom se sjeća i kako je “od oka i na na osnovu samo jednog razgovora” pogodila kako vjerenik njene drugarice nije pouzdan čovjek, što se kasnije i ispostavilo kao tačno. Nabraja imena nekadašnjih moračkih i rovačkih ljepotica, priča kako su se dičile, voljele, tugovale... i kakva ih je sudbina na kraju zadesila. Sjeća se “glasitih” momaka i nekad punog sela, dobrih domaćina i vrijednih planinki.

Pristala na selidbu u dom, nakon čvrste riječi

Ređaju se priče, a Danica kao da želi da svježinom svog sjećanja, šalama i doskočicama - zadrži goste što duže.

Negoduje i nerado se oprašta, pa vješto, skromnim zahtjevima, obavezuje na ponovni dolazak:

”Donesite mi sljedeći put banana i aparat da izmjerim pritisak i nemojte da odocnite”.

Činjenicu da će starica još samo nekoliko dana biti u rodnom selu, u kojem je provela cijeli život, ovog puta nijesu pomenuli ni volonteri CK, ni ona. Selidbi se Danica dugo opirala, a tek nedavno pristala je da svoju samoću i nemoć u oskudno namještenoj zapuštenoj kući zamijeni smještajem u Domu za stare u Bijelom Polju.

Volonterima CK prethodno je tražila da daju riječ da će je sahraniti u Jasenovi, u grobnici koju je odavno obezbijedila i u kojoj je sahranjena jedna od njenih sestara.

( Dragana Šćepanović )