Na raskrsnici dva vremena

Što reći na samom početku na ovu temu? Sukobljavamo se sa klimatskim (temperaturnim) promjenama, koje mogu bitno da promijene naš ustaljeni način života i pomjere nagore uslove života ljudi na planeti. Čini mi se da je za sadašnji trenutak bitno podsjetiti u dvije rečenice:

(1) Gdje se danas nalazi Crna Gora u oblasti proizvodnje hrane u odnosu na region i Evropu?

(2) Koliki je stepen samodovoljnosti hrane iz sopstvene reprodukcije?

Neka mi bude dopušteno da kažem, da se tekuća reprodukcija i razvoj proizvodnje hrane u Crnoj Gori višedecenijski odvija više po inerciji, nego po unaprijed utvrđenoj koncepciji (agrarnoj politici), koja bi počivala na poštovanju prirodnih i tržišnih zakonitosti kod nas, na jednoj strani, a na drugoj, naučnim dostignućima i praksom agrarno razvijenih zemalja Evrope i svijeta. Sama ta činjenica dovoljno govori zašto je Crna Gora predugo prikovana za dno na ljestvice agrarno razvijenih zemalja starog kontinenta? Koga interesuje ova problematika, bilo po širini ili po dubini, može pogledati knjigu: Poljoprivreda i ruralni razvoj u Crnoj Gori - Eseji o prošlosti i budućnosti (autor: Čedomir Marović).

Da postoji neki cjelovitiji - drugi dokument o ovoj problematici, meni nije poznato? Inače bih ga rado preporučio.

Suštinski gledano, kada je o klimatskim promjenama riječ, stvar je ozbiljne zabrinutosti kako međunarodnih institucija (UN i dr.), tako i zemalja koje ostvaruju visoke domete u oblasti proizvodnje hrane.

Nasuprot istaknutom, u zemljama zaostalim u oblasti naučno tehnološkog razvoja (tradicionalna struktura proizvodnje hrane, niska produktivnost rada i nekonkurentnost na tržištu), kao da ne dopiru upozorenja s najviših naučnih i političkih adresa u svijetu, da će u narednom periodu biti sve teže prevazilaziti povećanje temperaturnih udara na bazičnu poljoprivrednu proizvodnju. Činjenice ističu da je poljoprivreda najpodložnija štetnim uticajima klimatskih (temperaturnih) promjena (UN, Panel IPCC i drugo).

U zemljama razvijene agrarne ekonomije, stručne i naučne institucije i zvanična politika, na ovom planu imaju pune ruke posla.

Trebalo bi inovacijama što spremnije dočekati klimatske (temperaturne) promjene, koje prijete da, do 2050. godine, suoče polovinu svjetskog čovječanstva s drastičnom nestašicom hrane!

Eksperti svjetskog renomea u ovoj oblasti upozoravaju da bi se, ukoliko bi se temperatura podigla za samo dva stepena, sektor poljoprivrede veoma teško mogao nositi s ekstremnim vremenskim prilikama, kao što su suše i poplave, koje direktno i trajno podrivaju snadbijevanje stanovništva hranom, na jednoj strani, a na drugoj, narušavaju i onako slabašnu ekonomsku i socijalnu stabilnost manje razvijenih zemalja.

Stoga, oštro upozorenje UN - IPCC-a treba shvatiti kao poziv čovječanstvu za ubrzano pronalaženje inovativnih rješenja, koja bi bila sposobna da se suprostave drastičnim promjenama u oblasti tradicionalne proizvodnje hrane i načina života ljudi!

Ovom konstatacijom, upozoravaju naučnici, posebno se potenciraju dva pitanja:

(a) Obaveze država, koje su na prvoj liniji klimatskih udara, da se prilagode novom temperaturnom režimu budući da je ozbiljno zakoračio u naše živote, kako bi obezbijedile dovoljno hrane i kakvu-takvu održivost njene proizvodnje;

(b) Svjetski autoriteti upozoravaju da će najviše biti pogođene one države koje su najslabije opremljene i prilagođene nadolazećim promjenama; posebno mali farmeri na jugu i središnjim zonama. Te lokacije najviše pogađaju temperaturne promjene, zbog kojih struka i nauka treba da pomognu u iznalaženju jedne nove strukture i tehnologije proizvodnje hrane, koja nam je nepoznata do ovog vremena.

U datoj situaciji, ističu naučnici, najvažnije je kako pojačati aktivnost u oblasti inovativne djelatnosti (znanjem i finansijskom potporom) kako bi se obezbijedilo podnošljivo prevazilaženje klimatskih ekstrema.

Plebisticaran je poziv struci, nauci i politici da neodložno pristupe dijalogu na ovu i druge teme, koje koče iskorak ka agrarno razvijenim zemljama svijeta. Neodrživo je ćutanje i čekanje da rješenja dođu sama po sebi, što bi prouzrokovalo nesagledive posljedice u oblasti o kojoj je riječ!

Konačno, za početak takvih razgovora, po mojem sudu, nameću se kao prioriteti tri pitanja:

(a) Objektivno sagledavanje stanja u kojem se nalazi crnogorska poljoprivreda i ruralna privreda;

(b) Kako i kojim metodama i mjerama pristupiti rješavanju tehnološko-tehničkog zaostajanja i nekonkurentnosti naše produkcije na tržištu i

(c) Definicija inovativnog programa aktivnosti u agrarnoj privredi Crne Gore, kao nužnosti za prevazilaženje klimatskih (temperaturnih) udara na sopstvenu proizvodnju hrane.

Ne treba smetnuti s uma da poljoprivredni proizvođači u Crnoj Gori (farmeri) najmanje koriste vodu u sušnim periodima u odnosu na zemlje zapadne sfere? Agrarna politika u Crnoj Gori nedopustivo dugo ćuti nad ovim problemom, nasuprot vodenom bogatstvu kojim raspolaže naša država?!

Autor je agrarni ekonomista i specijalista za poljoprivrednu i ruralnu politiku

( Čedomir Marović )