Vršnjaci nasilnici

Nasilnici su kukavice. To je čopor podjednako nesigurnih ljudi koji sumnjaju u sebe. Nasilje je proizvod najveće od svih frustracija, neostvarenosti. Svi hrabri ljude koji znam nikad nisu gazili nekog slabijeg, nikad nisu udarili prvi i uvijek, ali uvijek su do kraja izbjegavali bilo kakav sukob. Klone se. Mnogo ljudi trenira borilačke vještine, ali oni koji su istinski posvećeni, neće u uličnoj tuči iskoristiti nijednu tehniku kojom će povrijediti nekog, ali učiniće sve da se odbrane.

Ulazak u salu za džudo počinje ritualom, staneš, pokloniš se pa kreneš dalje. Dakle, prvo, pokažeš poštovanje sali, strunjači i treneru. To je sport i nadmetanje. Izgradnja i tijela i duha. Zato uličnih nasilnika nema u sportskim salama, jer dobro znaju da nemaju šansi, da nemaju upornosti i volje, ne umiju da istrpe da je neko bolji od njih. Nasilnici se prave kako ne žele nikoga da slušaju. Oni su kao nesputani. Zato se bilduje u garažama, teretanama i parkovima, jer tamo može sve da prođe, nema pravila i važno je samo da se napucaš.

Srednja škola nije naivno vrijeme. Tih nekoliko godina odrastanja znaju da budu gadne. Sve zavisi od kvarta u kom živiš, škole u koju ideš, ekipe sa kojom se družiš i muzike koju slušaš. Uvijek će se naći nešto za isticanje i nešto što štrči, dovoljno da drugima bode oči, dovoljno da te ispeglaju kad kreneš kući. Nekad im se ne sviđa što momak i djevojka šetaju, a oni nemaju takve djevojke. Nekad im se ne sviđa majica koju neko nosi, klub za koji navija, duga kosa, tetovaža, stav, patike, sve može da bude zađevica. Oni priđu, u par prostih rečenica pronađu razlog i mlate. Gimnazija je pogodna, jer tamo su budući “intelektualci”, velika većina ne trenira i ima vrlo malo čopora koji će znati da se odbrane kad krene drugi čopor na njih.

Djeca koja su dovoljno odrasla da mlate jako, ta su djeca prepuštena sama sebi. Nema kontrole. Svaki ili skoro svaki srednjoškolac ima telefon. Rijetko koji roditelj koristi “parental control” na telefonu, a klinci lako šeruju, skinu ili strimuju snimke borbi, tuča i nasilja svake vrste. Nasilje rađa nasilje. To što vide kući, na telefonu ili u odnosima, to prenose dalje. Kad vide da jednom prođe, praktikovaće stalno. Jer im može bit da biju. Sviđa im se to, hrani im komplekse.

I što da radi roditelj kad uvidi da mu neko maltretira dijete, da dijete ne smije da se vrati kući iz škole, da ide zaobilaznim putevima, da strahuje? Bilo je i biće nasilnika, ali roditelji i sistem treba da agituju i reaguju kako do nasilja ne bi dolazilo. Preventivno ili momentalno nakon napada, treba činiti sve da se napad ne ponovi. Ali vidimo da napadači ne samo što ne staju, oni nastavljaju još jače, bezobraznije, kao da dokazuju da nema ko da ih zaustavi. Sistem ima druga posla, a roditelji se ne okreću, jer mnogi misle da će njihovo dijete bolje proći u životu ako je “malo bezobraznije”. Misle, to je vrela krv, čak su neki i ponosni ako je njihovo dijete “nestašno”. Dovoljno nestašno da nekome zagorčava život.

Jedan čovjek danima obavještava javnost kako njegovo dijete i grupu mladića maltretiraju njihovi vršnjaci. Ništa posebno se ne desi. Djeca se kriju, plaše, a “vršnjaci” nasilnici opet dolaze, vrebaju i čekaju priliku. Školsko dvorište postalo je ring, a ulica je špalir, kao topli zec. Kao da je teško pregledati kamere, prepoznati vinovnike, odrediti kazne i obavijestiti roditelje.

Treba zamisliti sebe u ulozi roditelja te djece, ući u njihove cipele. Što bi uradili da vam neko maltretira dijete, a što bi uradili ako čujete da vaše dijete maltretira druge? Jasno je da roditelji nasilnika ne čine ništa da ih zaustave, upute i spriječe. Zato je sistem i država na potezu, da omoguće djeci da se makar od kuće do škole vraćaju a da ih neki frustrirani djeca-momci ne izmlate jer im se može.

( Đuro Radosavović )