"Da se nikad ne ponovi Siti kvart"

Aleksandrina Vujačić je diplomirana inženjerka elektrotehnike i dizajnerka permakulture koja je svoj dom pretvorila u baštu iz koje snabdijeva sebe i svoju porodicu životnim namirnicima. Kako je dizajnirala sopstveni prostor, kaže, tako je moguće dizajnirati i velike urbane sredine.

Ekološki dizajnerski koncept ima za cilj redizajniranje postojećih i kreiranje novih održivih sistema kopiranjem obrazaca iz prirode. Aleksandrina tvrdi da je urbani prostor Podgorice moguće učiniti samoodrživim.

“Podgorica je dovoljno mali i dovoljno veliki grad, sa dovoljno sunčanih dana i dovoljno vode, sa dovoljno dobrom putnom infrastrukturom, sa dovoljno prostora uz obod grada, sa reljefom koji je praktično ravničarski i sa stanovništvom koje još uvijek ima sačuvane veze sa starim znanjima. Ipak, čini se kao da u Podgorici zdrav razum gubi bitku sa kapitalom koji traži da bude oplođen na najneprirodnije moguće načine kao što je najčistiji beton. Iskreno, nadam se da se Podgorici nikada više neće desiti ništa slično takozvanom Siti kvartu“, objašnjava Aleksandrina.

Osim glavnog grada, čitava država bi mogla da kreira sistem koji ne uništava prirodu, a biva ekonomska baza. Ukratko, permakulturom sistem postaje održiv.

“Ako bi nosioci vlasti stali iza ovakvih projekata, sve bi bilo i brže i jasnije i isplativije. Na primjer trenutno Mitropolija u Nikšiću, uz pomoć novca iz evropskih fondova, postavlja veliki akvaponijski sistem za proizvodnju hrane. Stari principi, nove tehnologije, organska hrana, posao koji je fizički nezahtjevan, a stvara ogromne prihode. Zaposliće određeni broj teško zapošljivih lica i biti primjer kako se može kad se hoće“, priča Aleksandrina, apelujući da veći evropski gradovi odavno počinju da primjenjuju sistem sopstvene održivosti uz alternativna rješenja.

Ne samo ekološki održiv sistem i ne samo energetska isplativost, već i svi drugi, zdravi, segmenti života se mogu promijeniti, a planeta sačuvati malo duže.

“Najveći problemi jednog grada su snabdijevanje hranom, transport, odlaganje otpada i način gradnje. Svakom gradu se prilazi na drugačiji način ali ipak postoje univerzalni imperativi. Recimo, imperativ nultog otpada. Umjesto koncepta koji problem otpada rješava gradnjom deponija, treba nam koncept u kojem je deponija nepotrebna. Uobičajena praksa je da se odgovornost za nastali otpad traži od potrošača. Ja smatram da je to pogrešno i da odgovornost za otpad moramo prebaciti na proizvođača“, kaže Vujačićeva.

Permakultura, prema njenim riječima, može riješiti i najveće probleme društvene zajednice.

“Zadržimo se na hrani. Crna Gora prema MONSTAT-ovim istraživanjima uvozi oko 400 miliona eura hrane, a izvozi tek deseti dio te sume. Neodrživo. Ne vidim da se neko zbog toga zabrinuo ili povukao poteze kako bi se došlo do smislenijih promjena. Uostalom upitan je i kvalitet hrane koju konzumiramo“, analizirala je Vujačićeva.

Na nedavno održanom TEDx događaju u Podgorici naglasila je da su gradovima potrebna pluća. Novim ili poboljšanim “dizajnom“ urbanih lokaliteta moguće je promijeniti odlike poput energije i utroška iste, klimu koja uključe visoke temperature ili suše i vjetrove, nezaposlenost, siromaštvo, zdravlje, i sve to pomoću poboljšanog dizajniranja i korištenja prostora. “Ipak, najveći od svih problema je funkcionisanje zajednice u smislu odnosa koji postoje između pojedinaca i grupa“, zaključila je Vujačićeva.

Nije krah ako ostanemo bez nafte

“Drugog avgusta smo, globalno, potrošili onoliko resursa koliko ih Planeta može obnoviti za godinu dana. Preostalih pet mjeseci živjećemo na dug. Dogodine će taj dan pasti krajem jula, a dug će biti još veći. Takvim tempom, pitanje je koliko civilizacija može još da živi... Pa ipak, permakultura pokazuje i dokazuje da može. Ljudi su u zabludi ako misle da civilizaciji slijedi krah zbog toga što će nestati nafte. Civilizacija je pred krahom upravo zato što postoji jedan tako moćan energent poput nafte. Uz njenu pomoć smo došli u situaciju da sebi postavimo dva sasvim logična pitanja: još koliko dugo će Zemlja svojim kapacitetima moći da opslužuje naše enormne potrebe i može li se drugačije. Ja znam da se može drugačije, ali ne znam da li “oni koji donose odluke u ime naroda“ razmišljaju o tome i da li su spremni da eksperimentišu. Može se krenuti od sopstvene bašte“, predložila je Vujačićeva.

( Jelena Kontić )