Nasilje u porodici nije privatna stvar: Kada "padne glava" onda je kasno

Problem porodičnog nasilja mora se rješavati multisektorskim pristupom i saradnjom puno institucija, ali najvažnije je raditi na podizanju nivoa svijesti u svim društvima. Treba i jačati institucionalne kapacitete za prevenciju i borbu protiv nasilja, sažetak je stava Mubere Hodžić-Lemeš, menadžerice Sigurne kuće u Sarajevu, u kojem je objedinjena slika situacije u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj koju su zabilježili novinari Oslobođenja, Danasa, Vijesti i Večernjeg lista.

Crna Gora: Nasilje nad djecom je gorući problem

Crna Gora se prethodnih mjeseci suočavala sa porastom vršnjačkog nasilja i nasilja nad djecom, a sve češći slučajevi fizičkog i verbalnog zlostavljanja učenika traže hitnu reakciju kompletnog društva i nadležnih organa. Predsjednica Udruženja Roditelji Kristina Mihailović za Vijesti kaže da im u posljednjih šest mjeseci sve više roditelja prijavljuje slučajeve nasilja, a to čine i kada policija, tužilaštvo i uprave škola preduzmu radnje iz njihove nadležnosti.

"Najčešće i najtipičnije je to da djeca već u nižim razredima iskazuju problematično ponašanje, sa elementima vršnjačkog nasilja, ali u našim propisima nema vaspitnih mjera. Tek kada dođu do viših razreda, problem se ogoli, a vaspitne mjere ne daju rezultate", ističe Mihailović.

Ona kaže da su u posljednje vrijeme primijećeni i češći slučajevi da se u škole unose noževi, oružje, da osobe koje nijesu učenici škola dolaze u prostorije ustanova i fizički zlostavljaju djecu, ali niko se tim problemima ne bavi na adekvatan i sveobuhvatan način.

Mihailović smatra da su reakcije spore i da rješavanje gotovo svakodnevnih slučajeva nasilja nije prioritet. Pojašnjava da su na sjednici Savjeta za prava djeteta prije mjesec dogovorili da u roku od petnaest dana pošalju prijedloge iz svog djelokruga rada.

Udruženje Roditelji predložilo je revidiranje sistema vaspitnih mjera, između ostalog i rad sa djecom koja provode nasilje, nadzor i rad sa porodicom, uvođenje školskih policajaca i videonadzora u svim školama. Mihailović ističe i da je potreban novi akcioni plan za prevenciju nasilja, s obzirom na to da Vladin resor već tri godine ne primjenjuje ni važeći, ali i ažurnije postupanje policije i tužilaštva. Ona kaže da očekuju odgovor kada će biti nova sjednica.

Svjedočenja roditelja ukazuju na učestalo nasilje među djecom i mladima. Kada se to desi, obraćaju se razrednom, upravi škole, ali i centrima za socijalni rad, policiji i Tužilaštvu. Međutim, tvrde, ni takve prijave nisu garancija da će se nasilje zaustaviti, a počinioci kazniti.

Od 118 roditelja koji su odgovorili na upitnik Vijesti prošlog mjeseca o vršnjačkom i nasilju u školi i van škole, 92 su potvrdno odgovorila na pitanje da li je njihovo dijete bilo žrtva bilo koje vrste nasilja vršnjaka. Nasilje je prijavio 81 roditelj, a oni koji nisu kažu da to nisu uradili da “dijete ne bi bilo u problemu”, “nemaju kome”, “ne znaju kome”, “očekivali su da će nasilje prestati”. Tri roditelja su odgovorila da nasilje nisu prijavili jer su “uzeli stvar u svoje ruke/riješili to sami”.

Školama se uglavnom prijavljuje nasilje - 65 roditelja je odgovorilo da su prijavu podnijeli upravi škole/razrednom starješini/nastavniku. Upravi policije se obratilo četvoro roditelja koji su popunili upitnik Vijesti, a jedan je zaštitu za svoje dijete tražio od Tužilaštva. Osam roditelja požalilo se svima - školi, Upravi policije i Tužilaštvu.

Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG) uputila je prije desetak dana inicijativu Vladi i Ministarstvu prosvjete kojom traži da se ukloni oznaka tajnosti sa izvještaja o provođenju Programa za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama.

To su saopštili iz PZCG i podsjetili da je prije tačno godinu 42. Vlada Crne Gore, tokom tehničkog mandata, donijela odluku da proglasi tajnim dokument koji je, kako oni smatraju, izuzetno značajan za javnost.

Kazali su da u nedostatku zaštitara učenici mogu bez problema unijeti oružje u škole.

"Ne postoji nikakav mehanizam za sprečavanje vršnjačkog nasilja, a školama su vezane ruke: jedino što nastavnici mogu uraditi je dati nižu ocjenu vladanja koja, očekivano, nema nikakav efekat za korekciju ponašanja", dodali su.

Upitali su da li crnogorski političari zaista žele da se desi neka “veća nesreća u kojoj će neko dijete ili djeca izgubiti život” da bi, kako oni kažu, krenuli u rješavanje problema.

I Zaštitnik ljudskih prava i sloboda upozorio je ovog mjeseca da u kontinuitetu već godinama ukazuju da je nasilje nad djecom neprihvatljivo i da se ničim ne može opravdati.

"Zabrinjavaju, međutim, učestalost, težina pojavnih oblika i posljedice s kojima se brojna djeca i mladi suočavaju, a nerijetko i nedjelotvornost mjera koje se preduzimaju. O potrebi da dodatno i na svim nivoima radimo na jačanju tolerancije, poštovanju različitosti, kulturi dijaloga i zaštiti od diskriminacije, govori i navodna pozadina incidenta od prije dva dana, kada je mladić napadnut zbog nošenja obilježja jednog fudbalskog kluba", piše u saopštenju.

Iz Uprave policije Vijestima su ranije kazali da u odnosu na različite vrste vršnjačkog nasilja (fizičko, psihološko, emotivno, socijalno) policija reaguje i ima svoju ulogu najčešće prilikom fizičkog nasilja, kada se konkretan događaj kvalifikuje od nadležnog tužilaštva kao neko od krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonikom.

"Važno je istaći da vršnjačko nasilje, kao specifičan vid agresivnog ponašanja, predstavlja nasilje koje se odnosi isključivo na one slučajeve u kojima jedan ili više maloljetnika, fizički ili psihološki moćnijih, maltretira drugog a da takvo ponašanje prethodno nije ničim isprovocirano", objasnili su iz policije.

Poručuju i da je prilikom određenja pojma nasilništva (bullying) važno naglasiti šta sve nije vršnjačko nasilje.

"Siledžijstvo ili vršnjačko nasilje ne odnosi se na povremene konflikte među vršnjacima, na tuče u kojima je odnos snaga relativno ravnopravan, kao ni na one oblike učeničkog nasilja koji se završavaju letalno (školske pucnjave, masovna ubistva), mada mnogi podaci ukazuju na to da je takvim oružanim napadima prethodila dugotrajna izloženost maltretiranju od vršnjaka", odgovorili su iz policije.

Ukoliko se radi o nekom lakšem obliku uznemiravanja ili narušavanja redovnog stanja u školskom okruženju, škola, kažu u Upravi policije, preduzima odgovarajuće aktivnosti iz svoje nadležnosti (upućivanja kod pedagoga ili psihologa, obavještavanja roditelja, upozorenja).

"Odgovornost roditelja propisana je u prekršajnom i krivičnom zakonodavstvu i odnosi se na zanemarivanje, vaspitnu zapuštenost i nedostatak brige u podizanju i vaspitanju djece, a koju u konkretnim situacijama ocjenjuje, odluku donosi i kazne izriče nadležni sud", zaključuje se u odgovoru Uprave policije.

BiH: Žrtvama nema ko da pomogne

Prije nekoliko dana u sarajevskom Sudu je izrečena jedna od najvećih kazni za počinjeno nasilje u porodici: nasilniku Eldinu Hodžiću dosuđeno je 35 godina zatvora. Hodžić je u julu prošle godine iz pištolja brutalno ubio suprugu Almu Kadić, koju je prethodno godinama zlostavljao. U policiji i centrima za socijalni rad postoje brojne prijave koje je podnosila protiv svog supruga, zbog čega je njemu dva puta Opštinski sud u Sarajevu izricao mjere zabrane približavanja, praćenja i kontaktiranja supruge.

Kažnjavan je i novčano. I pored toga, on je nastavio sa proganjanjem i zlostavljanjem Alme. Sve dok je nije usmrtio.

Kao u brojnim drugim slučajevima ubistava kojima se tragično završi nasilje u porodici, i ovom slučaju zakazalo je cjelokupno bh. društvo. Zakazao je policijski sistem koji je dobro poznavao situaciju nesretne žene koja je zvala policijsku stanicu i molila za pomoć.

Zakazala je i druga karika u mehanizmu zaštite - pravosuđe.

Za Almu je kasno, ali za neke druge žene možda još nije. Hoćemo li im pomoći? Hoćemo li na vrijeme prepoznati nasilje u porodici, prijetnje i zlostavljanja? Hoćemo li naći snage da se suočimo sa sve većom količinom nasilja koje je zahvatilo naš sistem? Krajnje je vrijeme da shvatimo kako nasilje u porodici nije privatna i individualna stvar, već opšti problem i obaveza društva.

"Svi smo odgovorni i cijelo je društvo zakazalo. Nasilje se osjeti i može se prepoznati. Svi smo svjedoci nasilja i zatvaramo oči pred njim. A kada svi budemo dovoljno osviješteni, onda ćemo prepoznati i prijaviti, te zatražiti pomoć. Sistem zaštite postoji i treba ga pokrenuti, ali sistem ne može da se pokrene bez prijave. Nije samo pitanje šta su institucije uradile, već i kad i kako prijava dođe do institucija. Možemo mi uvijek vidjeti šta se moglo bolje, ali generalno moramo raditi na podizanju svijesti građana", smatra Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerka Sigurne kuće u Sarajevu koju vodi Fondacija lokalne demokratije.

Ona navodi da oni u Alminom slučaju nisu bili uključeni, ali da se detaljnom analizom ovog i svakog drugog slučaja može utvrditi ko je konkretno napravio propust.

"Potreban je multisektorski pristup i saradnja većeg broja institucija, ali najvažnije je da radimo na podizanju nivoa svijesti svih građana o ovome problemu. Potrebno je jačanje institucionalnih kapaciteta za prevenciju i borbu protiv nasilja. To ćemo raditi kroz unapređenje međusobne saradnje svih institucija i u tome bi nam najviše pomogao novi zakon o zaštiti od nasilja u porodici, koji čekamo da bude usvojen od zastupnika oba doma Parlamenta FBiH. Novi zakon će biti najveća prevencija i puno će pomoći jer se unutar njega povećava obim zaštite žrtve nasilja. Tako će se smanjiti nasilje i pooštriti kaznena politika", naglašava Hodžić-Lemeš.

Srbija: Ružičasti zakoni, crna statistika

Srbija je jedna od rijetkih država koja se može pohvaliti da je Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici predvidjela intersektorsku saradnju tužilaštva, policije i centara za socijalni rad, kako bi se na najefikasniji mogući način zaštitile žrtve. Srbija je i zemlja u kojoj je samo od početka ove godine ubijeno 11 žena, među kojima dvogodišnja djevojčica i maloljetnica (16).

Između lijepih želja na papiru i stvarnosti skoro da ne prođe nedjelja da neka žena ne strada u porodičnom nasilju. U većini slučajeva ne postoje prethodne prijave žrtve protiv nasilnika koji je počinio femicid, ali postoje i primjeri da su žrtve bile u kontaktu sa institucijama a da im to nije pomoglo da sačuvaju goli život.

Advokatica Autonomnog ženskog centra Vanja Macanović objašnjava da prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici svi prijavljeni slučajevi nasilja moraju da budu razmatrani na sastancima takozvanih grupa za koordinaciju i saradnju, koje se formiraju pri tužilaštvima.

Članovi ove grupe su tužilac, zamjenik tužioca, predstavnici policije i centra za socijalni rad. U teoriji, oni bi trebalo da se sastaju najmanje dva puta mjesečno, a prije svakog sastanka trebalo bi da prikupe sve informacije koje iz svog sektora imaju kako bi se sagledao svaki aspekt slučaja.

Sem novoprijavljenih slučajeva, grupe bi trebalo da razmatraju i stare slučajeve kako bi se vidjelo da li prethodno dogovoreni plan podrške žrtvi daje željene rezultate.

Ubistva iz prethodnih mjeseci pokazuju da to nije uvijek slučaj. Početkom marta, u centru Pirota, bivši partner je ubio 47-godišnju ženu. Žrtva je prethodno u više navrata prijavljivala nasilnika.

"Sistem je zakazao. Ubistvo žene u Pirotu je moglo da bude spriječeno, kao što je moglo da bude spriječeno i ubistvo dvogodišnje djevojčice iz Vršca prošle godine koju je ubio otac, a za koga je postojalo vještačenje da mu je potrebno psihijatrijsko liječenje, ali ta informacija nikada nije stigla na grupu za koordinaciju", navodi Macanović.

Ona kaže da je sistem zaštite dobro zamišljen, ali da problemi nastaju u njegovom sprovođenju.

"Postoji jedan ozbiljan pokret profesionalaca koji se protive Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici i koji ga faktički nisu pročitali, niti ga primjenjuju na način na koji treba. Mi, nažalost, i dalje imamo stav nekih tužilaca da je nasilje u porodici minorno krivično djelo. Imamo one koji ne održavaju sastanke grupa za koordinaciju dvaput mjesečno i one koji to rade pro forme", kaže Macanović.

Ona ističe da grupe koje savjesno rade svoj posao pokazuju kako “mogu čuda da se naprave” u pogledu zaštite žrtava.

Grupe su inače u obavezi da izvještaj o radu šalju Republičkom tužilaštvu. Problem je što, kako kaže Macanović, u samom tužilaštvu, nema nikoga ko bi analizirao te podatke i ukazao na probleme.

Podaci Centra pokazuju da su posljednjih godina između jedne trećine i jedne četvrtine ubijenih žena prije ubistva u nekom trenutku prijavljivale nasilnika nadležnima.

"U svim ostalim slučajevima niti su žrtve, niti su oni koji su znali da žrtva trpi nasilje, prijavljivali nasilje, iako se u većini tih slučajeva iz medija moglo saznati da su rođaci, prijatelji i komšije znali da žrtva doživljava nasilje", kaže Macanović.

Jelena Riznić iz grupe Ženska solidarnost objašnjava da podaci o ubijenim ženama u porodičnom nasilju pokazuju kako s jedne strane grupe za koordinaciju ne rade uvijek svoj posao na pravi način, a na drugoj strani da same žrtve ne vjeruju institucijama, zbog čega i ne prijavljuju nasilje.

Ona ističe da je sistem zaštite tako postavljen da je postupanje pojedinačnih aktera od policije do tužilaštva uslovljeno individualnom procjenom koja je, opet, zasnovana na individualnim vrijednostima, zbog čega može da se desi da policija poruči žrtvi da se vrati nasilniku i “zaboravi šta se desilo”.

"Čovječan tretman žrtve je više stvar incidenta nego pravila. Ja sam prijavila nasilje, ali nisam sigurna da bih to više ikada uradila. Apsolutno svaki korak u kontaktu sa institucijama je bio vrlo ponižavajući za mene i vrlo retraumatizujući. To ne znači da treba da odbacimo institucije. To znači da moramo da radimo na njihovom jačanju i postavljanju kontrolnih mehanizama koji će pozivati na odgovornost one koji ne poštuju zakone", kaže Riznić za Danas.

Pored nedovoljnog povjerenja u institucije, Riznić navodi i da su razlozi za neprijavljivanje nasilja kulturološki.

"Žrtve se uvijek boje i osude najuže sredine ako prijave nasilje, naglašava naša sagovornica i dodaje: “Ali ja vjerujem da kada bi se institucije promijenile, kada bi kaznena politika bila ozbiljnija, to bi uticalo i na promjenu vrijednosti i normi u društvu".

Hrvatska: Spor sudski postupak koban je za žrtvu

Iako je u Hrvatskoj Istanbulska konvencija stupila na snagu u oktobru 2018., još nije u potpunosti implementirana. Pomaci u sistemu zaštite žena od nasilja koje mahom dolazi iz porodice, postoje, ali su nedovoljni.

Činjenica je da Istanbulska konvencija postavlja pravno obvezujuće standarde za sprečavanje nasilja nad ženama. No, postojeće slabosti unutar sistema zaštite od nasilja prema ženama i nasilja u porodici, prije svega se odnose na poteškoće u procesuiranju takvih djela, preniske kazne počiniocima, kao i još nedovoljnu međuresornu saradnju. A potrebno je i podizati nivo svijesti, ističu stručnjaci koji rade sa žrtvama nasilja, s obzirom na to da iz prve ruke čuju i vide probleme s kojima se žrtve susreću.

Psiholozi koji rade sa žrtvama nasilja koje napuštaju nasilnika i s djecom odlaze u sigurne kuće širom Hrvatske ističu da je za žene najveća slabost sporost sudstva jer od njihovog bijega od nasilnika do rješavanja čitave situacije na sudu, od razvoda do prijavljivanja prekršaja ili krivičnog djela nasilja, ponekad prođe i godina ili više, a toliko žena može ostati u sigurnoj kući.

Do rješavanja pravnih procesa, koje i supružnik često odugovlači, nije u mogućnosti nastaviti s normalnim životom; od pripreme za tržište rada, traženja posla, stambenog smještaja, a onda i brige o djeci.

"Ženama koje trpe nasilje u porodici, a koje su nezaposlene i još žive u kući nasilnika i njegovih roditelja, sistem odugovlačenjem postupka dodatno otežava život i čini gotovo nemogućim izaći iz začaranog kruga nasilja i finansijske zavisnosti od nasilnika", pojašnjavaju iz sigurnih kuća.

Ove probleme, ali i činjenicu da društvo još na nasilje gleda kao na tuđi problem, stručnjaci smatraju da treba rješavati adekvatnom edukacijom svih učesnhika, posebno unutar pravosuđa, ali i budućih generacija u sklopu građanskog odgoja i obrazovanja gdje je najlakše razbijati rodne stereotipe i učiti o ravnopravnosti polova te o neprihvatljivosti nasilja.

Aktivisti za prava žena u Hrvatskoj smatraju i da se Istanbulska konvencija u Hrvatskoj ne sprovodi adekvatno. To su istakli i na okruglom stolu u Hrvatskom saboru, gdje je rečeno da je sistem neadekvatan jer sudije ne znaju što je rodno uslovljeno nasilje. Posebno su bili kritični prema sudskim postupcima koji izriču simbolične kazne za porodično nasilje.

Na okruglom stolu je kao drugi veliki problem istaknuto što se žene teško odlučuju na prijavu nasilnog partnera jer strahuju da im se neće vjerovati. Odluče li ipak prijaviti, često to učine godinama nakon razvoda braka i tada su često suočene sa sumnjama je li se nasilje uopšte dogodilo. Psihološko nasilje nad ženama također se često ne priznaje, smatraju aktivisti.

"Posmatrajući pojavnost nasilja prema ženama, možemo zaključiti da se broj krivičnih djela nasilja među bliskim osobama u razdoblju od posljednjih sedam godina gotovo utrostručio. Pritom, 79 odsto žrtava čine žene, što upućuje na rodnu utemeljenost ove vrste nasilja. S druge strane, broj prekršajnih djela nasilničkih ponašanja u porodici, kao blažeg oblika nasilja, posljednjih godina se skoro prepolovio. Ono što je zaista dodatno zabrinjavajuće jest da većinu nasilja prema ženama kontinuirano čine zapravo njihovi najbliži, supruzi, partneri ili bivši partneri, dok veliki broj žena smrtno strada upravo nakon što se odluči da prekine nasilnički odnos. Navedeno upućuje i na zaključak na koji već godinama upozoravam, a to je da naš sistem borbe protiv nasilja prema ženama i u porodici dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i prijeđe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične", navodi Višnja Ljubić, ombdusmanka za ravnopravnost polova.

Kaže i da je poražavajući podatak za sve da je prošle godine život na ovaj način izgubilo 13 žena.

"Od ključne je važnosti uspostaviti efikasnu politiku suzbijanja rodno utemeljenog nasilja, prije svega na nivou prevencije kroz mehanizme stručnog i dugotrajnog psihoterapijskog rada s porodicama u riziku od konfliktnih situacija i pojave nasilja, kao i rada s počiniteljima u cilju njihove resocijalizacije, dok je na represivnom nivou neophodno postrožiti sudsku politiku kažnjavanja rodno utemeljenog nasilja, uz odgovarajuće usavršavanje sudaca/tkinja i državnih advokata/ca i jačanje međuinstitucionalne saradnje nadležnih tijela", smatra Ljubić, koja pozdravlja i izmjene Krivičnog zakona koje idu ka povećanju kazni za nasilnike.

( Ana Komatina (Vijesti), Amra Brkić-Čekić (Oslobođenje), Milica Radenković (Danas), Snježana Bičak (Večernji list) )