Ljudi i građevine

Često se pitam (u sumrak, kao „Indeksi“) zašto ovoliko volim svoj grad? Reagujem na svaki bačeni papir, urezano ime na klupi, kad se pas uneredi nasred ulice, na zgaženu travku i polomljenu stabljiku, na ružan grafit, zaprljanu fasadu, zatrpan jarak...

Volim da prođem njegovom obalom, pored dvorca kralja Nikole, koji je, uz hram Svetog Jovana Vladimira i Robnu kuću, najznamenitija građevina na Topolici, uživam u šetnji do svetionika i u onom čudesnom pogledu poslije skoro, pa, ritualnog okreta, kad mi se učini da sam u nekom drugom gradu, jer iz morske perspektive izgleda sasvim drugačije nego iz kopnene. Ništa manje mi ne prija ni šetnja na drugu stranu, prema Žukotrlici, preko mosta na Željeznici.

Volim ga uprkos ljudima. Ne znam ima li još u kojem gradu ovoliko ogovaranja, zavisti, zlobe, predrasuda, omalovažavanja svakog i svega (vele da ima, nisam siguran, moguće). S godinama, umjesto sve više, imam sve manje prijatelja. Bojim se da smo se mi, sadašnji stanovnici Bara, pitali prije 82 ili 145 godina, od suživota tri vjere danas ne bi bilo ništa.

Kažu da ljudi čine jedan grad. Nije tačno. Grad čine parkovi, građevine, drvoredi, ulice... Ni Pariz nije lijep zbog Parižana ni Rim zbog Rimljana.

* * *

Dopala mi se reakcija majke mladog sarajevskog atletičara koji je napadnut u Baru, u Šušanju. Nije joj bilo lako, ali je odmjerenim riječima, odmah po saznanju o nemilom događaju, gasila a ne raspirivala vatru naših niskih strasti.

I riječi njegovog oca ostaće upamćene: „Siguran sam da je moj sin bio u moru, da se davio, da bi tih pet dječaka skočili da ga spasu i danas bi bili heroji. I ništa mi ne može pokvariti moju ljubav prema Crnoj Gori i mojim prijateljima koji tamo žive.“

Vršnjačkog nasilja je uvijek bilo, istina, nikad ovoliko i ovakvog intenziteta.

* * *

Negdje sam pročitao da u Crnoj Gori ima stanova za pet miliona stanovnika. Mnogi stanovi zvrje prazni, a zgrade se i dalje podižu. Cijena kvadratnog metra u novogradnji je sve veća, kao i najam stana. Mlade, novoformirane porodice, jednostavno, ne mogu da žive normalno ako iznajme stan, pa su prinuđene da žive kod roditelja.

Kakva je ovo matematika? Zna li iko o čemu se ovdje radi?

* * *

Jednom u petnaestak dana imamo običaj da odemo u Stari Bar, u ćevabdžinicu koju je nekad držao čuveni Rizo, a sada porodica Feka. Naša ciljna grupa je teleća džigerica.

Vozilo uglavnom parkiramo na mjestu gdje je nekad bila zgrada gimnazije, pa, kad je ona srušena, stočna (!) pijaca. Prošlog petka, čim smo izašli iz kola, na nas se ustremio mladić, tražeći da platimo evro za parking. Vidjelo se, odmah, da radi na divlje, po sistemu: ako koga prevari, jer niti je bilo znaka za parking niti je nudio išta što bi moglo da liči na kartu. Da se ne raspravljamo s mladićem užarenih očiju, krenuli smo da nađemo kovanicu, kad se pored nas parkirao stranac. I njemu je naš junak zatražio da plati parking, ali ovaj nije htio ni da čuje. Uzalud mu je prijetio „paukom“, bušenjem guma i slično, stranac i njegova cura se nisu osvrtali, nego su mirno prešli ulicu i izgubili se u čaršiji.

Pomislih: da je meni neko tražio evro u stranoj zemlji za bilo šta, potrčao bih, servilno, da platim. Zašto? Zato što dolazim iz male, nebitne zemlje, čiji se državljani svega plaše čim prekorače njenu granicu i koju će još dugo zamajavati članstvom u Evropskoj Uniji i kojoj će, ako ne budemo poslušni, opet zaprijetiti sankcijama.

* * *

Čisteći prašinu s knjiga, preslažući ih, pokušavajući da odstranim višak, naišao sam na mnogo naslova, s posvetom autora, koje nisam ni pogledao.

A ljutim se kad nekome poklonim svoju knjigu a on je i ne otvori...

* * *

Hvatam sebe kako jurim za kćerkama sa nekim davnim fotografijama u rukama. Pokušavam da im objasnim da nisam vazda bio ovakav i da im nisam majku na prevaru „priveo“. Bez sve šale (što bi rekao Radovan III), imam utisak da muškarci brže i ružnije stare od žena, posebno oni koje na razmeđi mladosti i zrelog doba, počne da napušta kosa.

* * *

Prva od dvije strofe „Ikone“ Rista Ratkovića glasi: „Vidim li koju ženu tebi da liči, u kaputu pepeljastom i belom šeširu, dešava se na ulici da zastanem. I mada znam odavno več da truneš, pomislim: možda si ti!“

Eh, koliko sam puta ovog proljeća zastao na ulici... Cica, Dajana, Noco, Vicko, Kepo, Dule, Mado, Ćićo...

* * *

„Živeti, znači čekati. Čekaš ženu koja će te iskreno voleti, prijatelja koji će ti biti odan, čekaš bolja vremena, čekaš da kiša prestane, da zima prođe, da ponovo svane, čekaš bolju pomoć. Na sve čekaš, samo ne na smrt, a nju ćeš jedino sigurno dočekati“, Đorđe Lebović – „Semper idem“.

( Milan Vujović )