NATO nije ono što mislite

Od svih suludih izjava koje je Donald Tramp dao kao predsjednik, ništa ne izaziva bijes američkog spoljnopolitičkog establišmenta kao njegovo nepoštovanje NATO. Oni smatraju da njegova trgovinska politika nema smisla, da njime manipuliše sjevernokorejski lider Kim Džong Un, užasava ih prisnost sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i drugim autoritarnim liderima, i strahuju da srlja u glupi rat sa Iranom. Međutim, napade na NATO vide skoro kao jeres, piše „Forin polisi“.

Autor Stiven M. Volt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu, kaže da obje strane zasnivaju svoje stavove na dubokom nerazumijevanju, prošlosti, sadašnjosti i vjerovatne budućnosti NATO i navodi pet „ključnih“ činjenica o Alijansi.

1. Član 5 nije okidač za rat

U članku američkog časopisa se podsjeća da je Tramp u intervjuu za televiziju Foks dao „bizarno“ tumačenje klauzule ugovora NATO o uzajamnoj odbrani, pokazujući da je „neupućen“. Kada ga je voditelj pitao da mu objasni zašto bi njegov sin trebalo da bude spreman da pomogne u odbrani Crne Gore, Tramp mu je odgovorio da se i on to pitao, Crnogorce nazvao „veoma agresivnim“ i upozorio da bi zbog njih mogao izbiti Treći svjetski rat. „Sada mi je to jasno - ali tako su stvari postavljene“, rekao je predsjednik SAD.

Volt ističe da je Tramp pogriješio i da Član 5 glasi: „Članice su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih, u Evropi ili Sjevernoj Americi, smatrati napadom na sve njih, i stoga se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, ostvarujući pravo na pojedinačnu ili kolektivnu samoodbranu … pomoći članici ili članicama koje su tako napadnute, preduzimajući odmah, same i u skladu s drugim članicama, akciju koja se smatra potrebnom, uključujući upotrebu oružane sile, kako bi povratile i održale bezbjednost sjevernoatlantske oblasti“.

Američki profesor kaže da to u prevodu znači da to što se napad na jednu članicu smatra napadom na sve ne važi ako neka članica započne sukob. „Što je važnije, Član 5 ne obavezuje nijednu članicu na upotrebu vojne sile, iako je jasno da je to opcija. On poziva sve strane da ‘pomognu’ napadnutim članicama, ali ne precizira oblik pomoći“, ističe Volt.

Dodaje da je upotreba sile prikladna u mnogim scenarijima, kao kada su se SAD pozvale na Član 5 nakon napada 11. 9. i njeni NATO saveznici poslali svoje vojnike u Avganistan i usvojili druge mjere za borbu protiv Al kaide. Međutim, NATO je u prošlosti odbijao da upotrijebi silu kako bi pomogao državama članicama, a da li će to činiti u budućnosti zavisiće od scenarija, raspoloživih opcija i interesa članica. Zato je Član 5 tako napisan. Kao i povodom mnogih drugih pitanja, Tramp je bio neinformisan, zbunjen ili namjerno obmanjuje.

2. NATO nije klub, i nema članarine

Povodom stalnih Trampovih pritužbi o podjeli tereta i tvrdnji evropske države „nam duguju ogromnu sumu novca“, u komentaru piše da u NATO nema članarine i da se nijedna članica nikad nije obavezala da će plaćati drugima da je štite. „Umjesto toga, svaka država odlučuje koliko je voljna i u stanju da troši na odbranu, a savez kao cjelina pokušava da koordiniše te pripreme za odbranu kako bi stvorio sposobniju silu.“

Volt piše da je tačno da evropske članice troše manji procenat BDP na odbranu nego SAD. Tačno je i da je zbog toga što ta potrošnja nije baš efikasna, njihova borbena moć puno manja od američke pa su zato američki lideri, od Dvajta Ajzenhauera do Baraka Obame kritikovali evropski učinak. Međutim, poenta je u sumi koju evropske države troše, a to je daleko više nego što Rusija izdvaja svake godine. Volt navodi i da bi Evropa mogla udvostručiti vojnu potrošnju ali to ne znači da bi bila puno bezbjednija zato što bi morala bi da promijeni način na koji organizuje odbranu i zato što nije jasno na šta bi potrošila taj novac.

„Unapređenje kapaciteta Evrope da brani granice od migranata bi vjerovatno donijelo veću korist od kupovine dodatnih tenkova, supersoničnih aviona, ili artiljerije“, ocijenio je.

U članku se navodi da Evropa možda troši premalo a SAD previše, ali da je u svakom slučaju čudno što Tramp pokušava da ubijedi Evropu da plati više a istovremeno gura sve više novca američkih poreskih obveznika u ministarstvo odbrane SAD. „Ako želite da saveznici troše više na svoju odbranu, pokušajte da ih malo manje novčano pomažete“, poručuje Volt.

3. Širenje NATO je bila greška

Najvatrenije pristalice NATO, sa druge strane, i dalje se drže niza dogmi koje su u početku bile sporne a vremenom sve manje održive. Glavni mit je ideja da će širenje NATO stvoriti prostranu zonu mira u Evropi i obezbijediti Alijansi novu svrhu nakon Hladnog rata.

Obrazlažući ovaj stav, Volt kaže da je širenje NATO zatrovalo odnose sa Rusijom i igralo centralnu ulogu u izazivanju sukoba između Rusije i Gruzije i Rusije i Ukrajine. Dodaje da to, naravno, nije jedini razlog i da odgovor Moskve nije bio legalan i opravdan ili zasnovan na tačnoj percepciji namjere NATO, već da nije bio iznenađujući, posebno u svjetlu istorije Rusije i obećanja administracije Džordža V. Buša da neće širiti vojni savez na istok nakon ujedinjenja Njemačke. „Arhitekte širenja su možda stvarno vjerovale da pomjeranje NATO na istok ne predstavlja nikakvu prijetnju za Rusiju. Nažalost, lideri Rusije nikad nisu obaviješteni, a ne bi ni vjerovali sve da jesu“.

Širenje NATO je povećalo i broj mjesta koje je Alijansa formalno obavezna da brani (naročito baltičke države), ali bez značajnijeg povećanja resursa za obavljanje tog zadatka. Američki profesor kaže da su pobornici širenja pretpostavljali da se te obaveze neće morati poštovati da bi na kraju shvatili da su ispisali blanko ček koji bi moglo biti teško pokriti.

„I znamo da su širenjem uvedene neke nove članice čija se posvećenost liberalnoj demokratiji ispostavila kao prilično plitka. Ta situacija možda nije fatalna mana, utoliko što je NATO u prošlosti tolerisao nedemokratske članice (npr. Tursku), ali podriva tvrdnje zagovornika da je NATO bezbjednosna zajednica zasnovana na zajedničkim demokratskim vrijednostima i suštinski element liberalnog svjetskog poretka.

4. NATO jeste zastario

Volt podsjeća na čuveni komentar lorda Ismeja (prvi generalni sekretar NATO) o glavnoj misiji Alijanse: da drži Rusiju izvan, Amerikance unutra, a Njemce dolje“, i dodaje da je on imao smisla tokom Hladnog rata, kada je američka posvećenost bila manje sigurna, sovjetska prijetnja veća a poslijeratna evolucija Njemačke tek na početku. Nijedan od tih razloga, međutim, danas ne važi.

„Uprkos uzbuđenju zbog oživljene Rusije i njenih odvratnih napora da se miješa u demokratske procese drugih država, Rusija je zapravo sila u opadanju koja ne predstavlja prijetnju u smislu dominacije Evropom“, smatra Volt. Navodi da će se vremenom smanjiti njen broj stanovnika, da prosječna starost brzo raste, ekonomija je i dalje ogrezla u korupciji i previše zavisna od izvoza energije čija će dugoročna vrijednost vjerovatno opasti. Prema njegovom mišljenju, Evropi nisu potrebne Sjedinjene Države da bi je štitile, „posebno imajući u vidu da Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo takođe imaju svoje nuklearno odvraćanje“.

„Mala prljava tajna NATO“ je, vjeruje Volt, strah da će, ako SAD odu, evropske članice ponovo zapasti u neku vrstu međudržavnog rivalstva koje je u prošlosti iznova potresalo kontinent.

„Malo koji Evropljanin (ili Amerikanac) danas to kaže otvoreno, ali je sada glavna svrha Alijanse da sačuva ulogu Amerike kao mirotvorca u krajnjem slučaju“, ističe Volt. Dodaje da to, međutim, ne prolazi kod Trampa i da je još teže šitititi Evropu od njenih najgorih instinkta kada su SAD suočene sa rastom deficita, velikim geopolitičkim izazovom od Kine, i nisu u stanju da se izvuku iz Avganistana, Bliskog istoka ili rata protiv terora.

5. Sjedinjene Države ne mogu popraviti NATO

U članku „Forin polisija“ se ističe da bi pametni strateg, ako želi da bude oštar prema Kini oko trgovine i da učini više na obuzdavanju Irana, privukao Evropu na svoju stranu i konstruktivno radio sa njom ka tim ciljevima. Tramp je postupao potpuno suprotno - poništio sporazum sa Iranom, započeo trgovinski rat sa kim god je mogao, vrijeđao evropske lidere i katastrofalno srozao svoj i imidž SAD. „To možda odgovara nekim oponentima Amerike, ali teško da unapređuje bilo koji od suštinskih interesa zemlje ili čak ciljeve koje je Tramp postavio“.

Sadašnji problemi NATO, međutim, postoje prije Trampa i uglavnom su rezultat dugoročnih strukturnih snaga. U odsustvu zajedničke, jasne i prisutne opasnosti, održavanje multinacionalnog saveza je uvijek bilo teško, kaže Volt. Čak i da se Tramp držao statusa kvo, potvrdio američku posvećenost i lijepo sarađivao sa evropskim liderima, to ne bi spriječilo postepenu eroziju transatlantskog partnerstva, dodaje se u komentaru.

Bolji pravac, prema njegovom mišljenju, je da se počne postepeno, konstruktivno, i po mogućnosti prijateljsko smanjenje bezbjednosne uloge SAD u Evropi, jasno poručujući saveznicima SAD da Vašington ne mora da zadrži bezbjednosno prisustvo tamo i da planira da se potpuno ili skoro povuče za pet ili 10 godina. SAD bi možda mogle ostati formalna članica NATO, ali više ne bi tamo stacionirale snage, ne bi insistirale da vrhovni komandant snaga u Evropi bude američki oficir i ne bi očekivale od Evropljana da poslušno slijede naredbe Vašingtona. Trgovina, investicije i turizam bi se nastavili, a američki proizvođači oružja bi mogli slobodno da prodaju evropskim kupcima ako te države odluče da pojačaju svoju odbranu. U međuvremenu, SAD bi mogle da se usredsrede na druge probleme.

Volt kaže da je Alijansa bila hrabro dostignuće za svoje vrijeme i da je u prošlosti dobro služila i SAD i Evropi. Podsjeća, međutim, na svoju izjavu iz 1998. za koju kaže da danas važi još više.

„Ništa nije stalno u međunarodnim poslovima i prošla dotignuća NATO ne bi trebalo da nas sprečavaju da vidimo da je savez sve krhkiji. Umjesto nepromišljenog pružanja garancija za svako potencijalno problematično mjesto, i umjesto što zasnivamo našu spoljnu politiku na pretpostavci trajnog partnerstva, vrijeme je da Evropa i SAD počnu proces razdvajanja bez žurbe i postepeno. To će se svakako desiti, a mudra diplomatija predviđa i koristi plime istorije umjesto da se uzaludno bori da ih obuzda“.

( Angelina Šofranac )