Filipović za Vijesti: Mjera u životu je sve

Glumac Tarik Filipović pored brojnih uloga koje je ostvario tokom karijere, može da se pohvali da iza sebe ima i uspješne monodrame.

Nakon uspjeha sa monodramom “Ćiro”, hrvatski glumac kojeg je publika najprije upoznala kao voditelja kviza “Želiš li da postaneš milioner”, odlučio je da otvori jednu tabu temu ostvarenjem - “Seks i glad” koje će podgorička publika imati priliku da pogleda 29. aprila u Velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

Doktor seksologije, profesor i plejboj, kojeg u ovoj predstavi tumači Tarik Filipović, na sedamdesetak minuta će publiku odvesti na uzbudljivi safari kroz prašumu pojmova iz područja ljudske seksualnosti. “Seks i glad” je predstava koja služi upravo detabuiziranju tih područja ljudske prirode.

Osim opštih poznatih seksualnih staza, svaka prašuma krije i svoje manje poznate puteljke i stranputice. Objasniće, dakle, i neke savremenije fenomene, a u razgovoru za “Magazin” sa ponosom ističe da nije prešao granicu i da iako je tema škakljiva uspio je da ne pređe u banalnost.

Krajem mjeseca pred publikom u Podgorici izvešćete monodramu “Seks i glad”. Iako je seks bio jedno vrijeme tabu tema kod nas, posljednjih godina mnogo se više priča o istom. No, kad je glad u pitanju, iako je ekonomska situacija sve gora, gotovo da se rijetko pominje. Znači li to da upravo priča o “gladi” sve više postaje tabu, a zamjenjujemo je nekim drugim, možda i površnim pričama?

Radujem se ponovnom dolasku u Podgoricu. Nakon predstave “Ćiro” koju sam igrao prije nekoliko godina, ovoga puta dolazim sa svojom drugom autorskom monodramom “Seks i glad”.

Seks je apsolutno tabu tema kod nas, uvijek bio i još uvijek iako inflacija seksulanosti nije dovela do većih seksualnih sloboda, već do devalvacije i devijacije od seksa. Tako da se bavim i tim problemima. Ne bavimo se pitanjem gladi, nažalost na taj način. Sam naziv je nastao iz seciranja muškog mozga.

Udario sam po muškom polu i predstavio sam muški mozak koji ima dva dijela i dvije potrebe, a to su seks i glad. Nakon toga, pošto je radni naslov bio “Doktor za one stvari” učinilo mi se kao divan naslov, a vuče asocijaciju i na poznatu seriju, iako nema nikakve veze sa njom, osim što se bavimo temom seksa na potpuno različite načine.

Priča o gladi više ne bi smjela biti tabu. Tako su me roditelji učili da čovjek ne može biti srećan ako nešto imaš, a da neko pored tebe nema. Moji dječački snovi su uvijek bili da su ljudi makar siti na ovom svijetu, a mislim da je to lako izvodljivo.

Možda bi se trebalo više baviti temom gladi nego seksa. Tema seksa sama po sebi, shvatio sam, iako sam dosta liberalan i otvoren, nema nikakvih granica.

Držim se neke svoje sredine, smatram ga ljudskim, prirodnim, ali pronalazim i u sebi neke strahove, stidove, neke nedoumice. Jednostavno, ma koliko mislimo da smo slobodni na tu temu, mislim da nismo. Kao što se i društvo raslojilo, tako smo se raslojili i po pitanju seksa- ili smo jako konzervativni ili su ljudi otišli u neke potpuno druge krajnosti.

Naravno, sve to ne osuđujem i opet ću citirati jedan dio iz svoje predstave: “Dok nikom ne nanosite bol i dok nikoga ne unesrećujete, već dijelite užitak i strast na pola, mislim da je šta čovjek radi u četiri zida njegova apsolutno privatna stvar”. U ovoj predstavi sam želio da se bavim doktorskim pristupom, smislio sam svoj alter ego koji se zove Uda Špricermaher i koji je najjači na polju seksualnosti u ovom svijetu. Šta sve Udo govori i misli znaćete ako dođete 29. aprila u KIC “Budo Tomović”.

U jednom intervjuu istakli ste da ste temom seksa htjeli da se bavite na zdrav i normalan način, a ne da on bude banalan. Šta to zapravo znači?

Ponukan svojim nezadovoljstvom viđenim u kinu, na televiziji, u predstavama, sve više se ljudi bavi temom seksa i uglavnom završava na nekoj triviji, na nekoj banalnosti. Htio sam pristupiti tako da krenem ispočetka i vidim šta su radili u kameno doba, pa nadalje, kako se sa vremenskim razdobljima mijenjao odnos prema ljudskom tijelu i seksualnosti, prema polnosti.

To mi je bio cilj i mislim da sam ga ispunio, jer jedan dio predstave je jako edukativan, drugi je ipak konkretniji, odgovara na pitanja koja svi postavljaju jedni drugima, možda u sebi, možda u društvu. Ljudi jednostavno ne razgovaraju o tome na pravi način, osim ako to nisu muške priče koje su lovačke i bombastične bez podloge i razloga.

Razgovarati o tome na zdrav način, pa čak i od neke mlađe dobi ljudima približiti da su polovi i polnost nešto što je najnormalnije, i ako mu se tako pristupi da je to sve lijepi segment života. Vratiću se na rečenicu da se oko novca i seksa vrti cijeli svijet, a eto ja bih bio srećniji da zauzimaju četvrto, peto mjesto.

Znam da se od novca živi, o seksu mislim sve najbolje, tako da nekako mi je želja bila da se kroz ovu predstavu zapitamo, edukujemo, ozdravimo i naravno nasmijemo i relaksiramo. Ako relaksiramo tu temu, ona će biti ispravno plasirana. Mislim da sam izbjegao banalnost u svakom pogledu, da u ovako škakljivoj temi nijesam proklizao i otišao na neku drugu stranu.

Tako malo treba da to zapara nečije uši. Mislim da sam našao dozu i recept koji odgovara svima i koji se polako prati, pa ako u mraku dvorane neko i pocrveni, nek pocrveni. Komentari do sad su svi bili sjajni od svih slojeva društva i svih životnih dobi, od ljudi kojima je to puno veći tabu, od ljudi koji su preslobodni. Svi smo se nekako našli na nekoj sredini.

Upravo kad su ovakve teme u pitanju, često se zna preći “granica dobrog ukusa”, te tekstovi koje glumci izgovaraju, nijesu baš za daske koje život znače. Koliko je bilo teško i kod teme seksa naći pravu granicu?

Mjera je u životu sve. Jednostavno, kad čovjek ima dobre filtere i mjeru u svakom poslu, to je jedan od recepata za uspjeh. Igrao sam puno predstava u kojima postoje psovke, koje ne smetaju.

Događale su mi se i predstave gdje neko od glumaca psuje bez razloga. Psovka, kao i obnaživanje na sceni i filmu može biti umjetnički i da uopšte ne smeta, a kad joj nije mjesto i kad se izgovara tek tako, e onda para uši. Bojao sam se toga, ali slušao sam sebe, ono što bih ja volio čuti sa scene, a evo po reakcijama ljudi nakon 50-tak odigranih predstava mislim da se apsolutno svima sviđa način na koji sam tome pristupio.

Neki gledaoci su očekivali samo salve smijeha i banalne stvari u muško-ženskim odnosima, međutim to sam izbjegao, jer mjera i granica su sve, ne samo u mom poslu. Izdržao sam pritisak lakoće odlaska na drugu stranu.

Često glumci kažu da je monodrama jedan od najtežih glumačkih oblika. S obzirom na to da sami treba publici dok ste na sceni držite pažnju, za ovakve projekte Vaše kolege obično idu na komercijalne varijante uz opravdanje da “pozorište moramo prilagoditi svima”, što se često graniči sa amaterizmom. Na taj način kulturu i umjetnost prilagođavamo zahtjevima “zabave”. Da li je to najbolji/siguran način da se prilagodi jedan projekat širem auditorijumu?

Lakše se “prodaju” te “lake note” i trivije nego ozbiljne predstave, i mene to kao glumca boli. Nijesam ljubomoran, već se pitam kakvo je vrijeme došlo. Mada, smatram da je dijelom takva situacija i zbog nas - publiku treba odgajati, čak i kad se bavimo ovakvim temama gdje sam išao na kompromis da se bavim temom koja je svima zanimljiva, ali na neki potpuno drugačiji način. Obično su komentari ljudi kad ih pozivaš na teatarsku predstavo “joj daj da je nešto smiješno i da ne razmišljam puno”.

To su ljudi koji ne idu često ili idu na zicere koji će ih dobro nasmijati. Kad vidim naslove po plakatima, dođe ti nekad da se ostaviš ovog posla, ali mislim da će se sve to jednom isčistiti.

Ta misija privlačenja ljudi na bilo koju od svojih predstava, pogotovo onih koji ne idu često u teatar, jer svega jedan mali broj ljudi cirkuliše po svim teatrima. Ako ćeš ga sa kvalitetom svoje predstave privući da dođe opet, napravio si veliku stvar.

Tako se dobija publika, tako se odgaja. Kultura i umjetnost idu zajedno. Zabava nije isključena u kulturi i umjetnosti, ali se mora znati kakva i kako plasirana zabava. Sve u cilju da igramo predstave zbog publike. Borićemo se, a publiku ćemo odgajati i pridobijati da, ipak, gledaju neke malo ljepše i kvalitetnije stvari.

Zadatak umjetnosti je između ostalog da negdje propituje društvo i da ga kroz to kritičko sagledavanje na neki način oblikuje i formira. Šta ste Vi kroz ovu predstavu željeli da kritikujete?

Apsolutno. Već 26 godina sam u satirično-komedijaškom pozorištu gdje je naš primarni zadatak da se bavimo u većini predstava kritikovanjem stanja u društvu satirom. Satira podrazumijeva oštrice noževa koji ne ubijaju, ali sjeku.

To je naša dužnost i dosta smo se često zamjerali vlastima i nekim drugim ljudima kad se baviš konkretnim osobama. Ali kako je rekao Gete: “Bolje da ti na grobu pišu najgore stvari, nego da se za života zamjeriš glumcima”.

Nikad niko nije dobio spor protiv glumaca ko se našao uvrijeđen i povrijeđen bilo čime, tako da jednostavno vratimo se na ovu predstavu - htio sam kritikovati naše umove koji su ili prezarobljeni ili previše u skladu sa današnjim vremenom.

E, sad ko će se gdje pronaći i otpustiti ručnu, to je do ljudi. Jako je zanimljivo gledati reakcije publike u svemu tome. A mi muškarci smo ti koji maštamo da smo supermeni na brojnim poljima našeg života, pa tako i na polju seksualnosti, ali većina nas to definitivno nije, uključujući i mene.

Htjeli smo vratiti stari na fabrička podešavanja i reći da se sa nekim stvarima rodiš. Nijesmo svi stvoreni za iste stvari, ali svi možemo uživati u životu, a seks je jedna od lijepih sastavnih djelova naših života.

Seks asocira na skidanje, a sve je više komada u kojima se glumci skidaju. Režiseri to pravdaju da žele da “ogole taj lik”, no često isto nije opravdano. Kako Vi gledate na ovu, sve češću pojavu u pozorištu i pod kojim uslovima se po Vašem mišljenju golotinja u pozorištu opravdana?

Ljudska psiha je takva, pogotovo muška da na plaži ne primjećuje žene u toplesu, a mali izrezi i komad ruke budi najveće maštarije. Vratimo se na film i teatar.

Ne bih se nikad obnažio pred kamerama i na sceni, a da to nema debeli razlog, da neće kod ljudi pobuditi emocije kakve treba da pobudi i da je u funkciji.

Ljudsko, pogotovo žensko tijelo gledati je oku uvijek ugodno, ali gledajući predstave gdje su se zgodne žene skidale pitao sam se čemu to i bilo mi je neprijatno, a nijesam zatvoren čovjek. Golotinja je opravdana, kao što je rečenica opravdana.

U rečenici imate logične akcente, kao što imate logičke golotinje. I onda je to na svom mjestu kao i već pomenuta psovka, kao i sve što je u funkciji umjetnosti i što približava ljudima poruku koju ste im htjeli prenijeti određenom predstavom je apsolutno opravdano.

Sve češće glumci preuzimaju ulogu režisera. Kao neko ko ima dosta iskustva i na tom polju, ali iskustva u pozorištu, je li Vam danas lakše da donesete neku ulogu i kakva bi vam rola danas, poslije toliko iskustva, “zadala muke”?

Mislim da glumci sve više režiraju jer je vrijeme režiserskog teatra iza nas. Kao glumac kad su mi glumci režirali predstave osjećao sam da me više razumiju od režisera. Do sada sam odigrao četiri hiljade izvedbi različitih predstava, tako da to znači da sam preko 12 godina svake večeri bio na sceni.

Vremenom sve više postajete mudrac i učite, znate prenijeti to i mlađim kolegama, a razlika je ta što sa većom lakoćom ulazite u dušu i kožu lika kojeg igrate, nego prije.

Dok se glumac ne isprofiliše na svoj način i nađe neke svoje puteve tako da donese lik na scenu i kako da napravi ulogu, to je proces koji, uvjeren sam, mnoge kolege nikad i ne završe. Misle da je gluma nešto za šta postoje pravila i što se može naučiti iz knjiga.

Najbolje je uzimate od svukud pomalo, uzimati i od profesora, kolega, i na taj način začepiti rupe i oformiti sebe kao jedinstvenog i unikatnog. Neki profesori na akademijama rade svoje kopije glumaca, pa su glumci u velikoj zabludi kad misle da je to ispravan put.

Svaka uloga mi je izazovna, i ne vjerujem da bi mi neka uloga zadavala puno muke jer sam u poziciji da mogu da biram šta igram i sumnjam da bi izabrao nešto što ne vidim da bi mi donijelo uspjeh i bilo kakav umjetnički prosperitet kao glumcu.

Država bez kulture je kuća bez temelja

Kod nas se u posljednjem mjesecu umjetnici bore za povećanje zarada jer je po kolektivnom gradskom ugovoru njima koeficijent najniži u odnosu na neke druge sekcije u kulturi. Upravo kultura negdje i najviše zavisi od onih koji su u prvom planu i koji je stvaraju. Možemo li pričati o kulturi ako upravo glumce i muzičare tretiramo kao zabavljače, a ne umjetnike i koliko je ovakvo ophođenje prema njima dobar primjeri mladima da se bave kulturom jer od nje neće moći da žive?

Poznato je da je procvat svake države nakon što su završili u pepelu i dizali se iz pepela počinje od kulture. Kod nas se na kulturu najmanje izdvaja i na taj način ne možemo ni da očekujemo da ćemo imati neku kritičnu masu ljudi koji posjećuju umjetničke događaje. Ne bih rekao da umjetnike kod nas smatraju zabavljačima, možda samo ljudi traže zabavu. Mislim da se glumci i dalje cijene, ali ne mislim da mi cijenimo sebe. Nekako se ne znamo organizovati, ne znamo napratiti reprize.

Može se u uređenijim zemljama živjeti od kulture, ali ovako kad radiš nekoliko poslova paralelno, pa si tek onda dosegao neki srednji sloj, onda je to kao neki uspjeh. Međutim, mislim da čovjek uvijek mora biti zadovoljan u životu i probuditi se sa pjesmom kako god bilo, jer se ipak probudio i mora nastaviti da se bori. Nema nam druge nego da se borimo za prava kulturnih radnika, a mladima savjet da se bave stvarima vezanim za kulturu jer ako to zamre nismo nigdje. Država bez kulture je kuća bez temelja - definitivno.

Monodrama “Ćiro” svojevrsni spomenik fudbalskom magu

Ovo nije Vaša prva monodrama. Naime, veoma uspješan je komad “Ćiro” o nedavno preminulom fudbalskom magu Ćiru Blaževiću. Koliko je bilo teže napisati tekst za ovu monodramu koja negdje treba da donese priču o liku koji je omiljen ne samo onima koji vole fudbal, već i ljudima koji o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu ne znaju puno?

Svoju prvu monodramu “Ćiro” sam pisao zajedno sa dramaturgom Antoniom Gabelićem, ponukan živopisnim i bogatim Ćirinim životom. Kako sam provodio puno vremena s njim, tako mi je padalo na pamet da prvo napravim setiju, pa sam kasnije došao na ideju da napravim predstavu o njemu.

Ćiro dugo nije bio za, ali na kraju je digao rampu, dao zeleno svjetlo tako da smo se dugo vremena družili, vadio sam iz njega podatke. Puno o njemu sam znao, mnogo više čuo od njega, nešto je i plod mašte. Što Ćiro kaže - Stade cijeli život u sat i dvadeset minuta i jedan kofer.

Ispričati nečiju životnu priču onako kako ja volim, a to je sa svim vrstama emocija koje život nosi, a njegov život je definitivno bio težak i mukotrpan, uspješan. Jednostavno, na neki način sam mu digao spomenik za života.

To mi je i rekao kad je gledao predstavu sedam puta. Rekao je: “Hvala sine što si me za života napravio besmrtnim”. Fudbal je bio njegov život, a predstava je najmanje o fudbalu, a najviše o njegovom žviotu, gubitcima, dobitcima, tugama, tragedijama. Malo koka osoba me inspirisala kao Ćiro, jako mi nedostaje, dugo mi je trebalo da probijem barijeru pogotovo kod ženske populacije da dođu na predstavu jer misle da je predstava o fudbalu a njih to ne zanima. Međutim, kad dođu na predstavu, odu puni utisaka i emocija.

( Marija Vasić )