Ljudi su iskreni tek kada puknu

U situacijama koje guraju čovjeka van zone komfora, onda kada su okolnosti takve da se ne mogu po navici kontrolisati reakcije, riječi i postupci, maske padaju, a priroda i narav pojedinca izlaze na vidjelo. To se dešava i u predstavi “Bog masakra” Mestnog gledališča ljubljanskog, koju je po tekstu Jasmine Reze režirao Dijego de Brea, a koja je obilježila četvrti dan festivala Regionalne unije teatara RUTA Grupa Triglav.

Dobro poznat tekst iz 2006. godine do sada je doživio više pozorišnih inscenacija, a snimljen je i film u režiji Romana Polanskog. Priča se vrti oko vršnjačkog nasilja koje je povod za susret dva para roditelja koji teže da riješe konflikt njihovih jedanaestogodišnjih sinova, lako lutajući od srži problema. Iako na samom početku sve teče regularnim tokom, politički korektno i uz dijalog koji se može okarakterisati kao demokratski, primijetila je dramaturškinja Dragana Tripković na okruglom stolu nakon izvedbe, kako više odmiče, tako priča sve više i ruši ono na čemu se u početku i zasnivala.

Komad preispituje i snobizam, socijalnu otuđenost, partnersku hladnoću, nonšalantnost, nezainteresovanost, ali i jurnjavu za profitom, farmakomafiju, potencirajući da smo kao društvo daleko naprijed u odnosu na zemlje trećeg svijeta, te da se vodimo zapadnim vrijednostima, ili vrijednostima zapadnih država. Ipak, u tim “vrijednostima” zapravo leže i laži, prividna kultivisanost i umišljena superiornost spram suštinskih ideja demokratije...

Na pitanje “Vijesti” šta bi danas bile te zapadne vrijednosti koje se predstavljaju teško dostižnima i kojima se teži, glumac Sebastijan Kavaca je konstatovao da je balkanski pogled na Sloveniju kao na naprednu državu ravnu Švajcarskoj, pogrešan.

”Mislim da je tema nasilja arhetipska tema. Vuče se od početka istorije, od početka čovječanstva i civilizacije. Vezano za političku korektnost - često se iz pozicije Balkana gleda na Sloveniju kao na Švajcarsku. To je pogrešno, jer i kod nas postoji korupcija, kriminal, ekonomski, politički, svakojaki, samo su kravate drugačije. I to su arhetipska pitanja. Kada ljudi dobiju poziciju moći, neko će da je iskoristi, neko neće, ali tanak je led kojim se hodi. Što se tiče sistema vrijednosti - šta su vrijednosti danas, pun bankovni račun, 500.000 lajkova na društvenim mrežama? Da li su vrijednosti jezik, kultura, međusobni odnosi, vrijeme za kafu sa prijateljem ili je vrijednost žurba, brzina, nemanje vremena? To je vrijeme u kojem mi živimo i moramo se boriti da ostanemo ljudi, jer uporno pratimo taj neokapitalistički imperativ koji nam ne pomaže mnogo, već nas udaljava jedne od drugih”, istakao je Kavaca.

Govoreći o predstavi na okruglom stolu, on je istakao i da u komadu svjedočimo padanju maski koje svi likovi nose, osim njegovog koji je jedini iskren, iako bahat, beskrupulozan i ignorantski nastrojen prema čitavoj situaciji.

”Dijego je postavljanjem ovog komada htio da prikaže propast Stare dame - Evrope. Sva ta politička korektnost o kojoj smo govorili na početku zapravo je maska svakog lika koja postepeno spada. No, to nije slučaj sa mojim likom: Alen Rej je brutalno iskren i nema masku, ne zanima ga da li je politički korektan i nasilan, iako je advokat po vokaciji, pa zapravo možemo da zaključimo i zbog čega je baš njegov sin izvršio nasilje. Kako se predstava odvija, to više gledamo kako maske padaju i kako se slika sa početka ruši”, sumirao je Kavaca nakon izvedbe.

A trenutak u kojem maske padaju, najčešće je van domašaja kontrole pojedinca...

”Ljudi su iskreni tek kada puknu, kada više nijesu politički korektni i kada postanu zvijeri, jer se istinski bore za svoj stav. Nama se to možda ne sviđa, možda se ni oni ne sviđaju sami sebi, ali baš u tom ekstremnom trenutku su iskreni i nemaju agende kojima se vode, po kojima rade i ponašaju se kako bi dobili ono što žele. Kad je neko gurnut u neku ekstremnu situaciju i okolnosti van zone komfora, tada se pokaže prava priroda pojedinca”, zaključio je on.

Kavaca je dodao da je reditelj od samog početka procesa znao da ne želi da “Bog masakra” bude predstava salona, gdje je dijalog pro forma, pristojan, već je od samog starta želio da to bude masakr, a takvim pristupom postignuta je dobra dinamika i potpuno izbjegnuto potencijalno uzemljenje. Glumac Uroš Smolej dodao je da ovo nije tipičan izbor teksta za Dijega de Breu, ali mu je pružio neki poligon drugačijeg pristupa.

”Išli smo u suprotnim pravcima u odnosu na ostale verzije ove predstave, sa izbjegavanjem salonske predstave i prikazom brutalnosti”, rekao je Smolej.

To je potvrdila i glumica Iva Krajnc Bagola koja je priznala i da je ekipa bila skeptična oko prijema publike, iz razloga što su kao ansambl na sceni vrlo glasni i brzo izgovaraju replike, što je nekada teško ispratiti. Na kraju, bila je oduševljena reakcijama publike ističući da su bile fantastične.

”Neke uloge su postavljene sasvim različito u odnosu na to kako su originalno zamišljene. Mi smo se vodili Dijegovim instrukcijama, nekad je to bilo vrlo teško, ali u svakom slučaju smo željeli izbjeći salonsku glumu i salonsku komunikaciju koja ništa ne pruža, a koja uzima energiju i ostavlja nas bez života u nama kao pojedincima”, rekla je ona.

Glumica Jana Zupančić kazala je da su tokom procesa mnogo razgovarali o vršnjačkom nasilju, a s obzirom na to da su neki od njih i roditelji, reditelj ih je upravo na to stalno podsjećao tražeći od njih da se i sami zamisle u takvoj situaciju.

I iako je na prvi pogled čitava priča zasnovana na nažalost, uobičajenoj situaciji, otkrivamo kako se sve više životi zasnivaju na isforisiranom i našminkanom ponašanju, prividnom razumijevanju i toleranciji, a ispod kojih ne leži korektnost, već prije uštogljena kreacija reakcija koje se očekuju, a onda i neetičnost, apatija, agresija, te u krajnjem i “Bog masakra”...

Govor mržnje je ušao u sve pore države, a u pozorištu ne treba da postoje tabui

Na pitanje medija o problematici vršnjačkog nasilja, te maloljetničkoj delinkvenciji, što se sve češće dešava u Crnoj Gori, Kavaca i Krajnc Bagola konstatovali su da je ista situacija i u Sloveniji, a sa svemu dodatno doprinose društvene mreže gdje je postalo normalno objavljivati snimke takvih situacija...

”Govor mržnje je ušao u sve pore naše države. Političari ga koriste na svakodnevnoj bazi, a to ne znači da i mi treba to da koristimo. Ipak, ja mislim da prostor pozorišta, odnosno umjetnosti uopšte, prostor gdje ne smiju da postoje tabui, gdje treba da se tretiraju sve teme i da se o svemu govori, ali to ne znači da u realnom životu postoji razlog i opravdanje da se to koristi. A sve svemu, šta je uopšte ta politička korektnost? Million dollars smile in a fucking Gucci suit stealing millions of dollars... Ne mislim da iskrenost treba da podrazumijeva i nasilje, ali prostor pozorišta i umjetnosti treba da tretiraju sva ta pitanja”, poručio je Kavaca.

( Jelena Kontić )