Desekularizacija svijeta

Naslov za ovu kolumnu pozajmio sam od zbornika naučnih radova (socioloških, filosofskih, pravnih…) koji je priredio Piter L. Berger, profesor na Bostonskom univerzitetu. Radovi su relativno aktuelni (publikovani prije 15 godina i ubrzo prevedeni na srpski jezik) i raznovrsni (daje se osvrt kompetentnih autora na sadašnji život nekoliko bitnih svjetskih religija). Zajednički imenitelj ovog poduhvata, ili nešto poput okvirnog zaključka, sadržan je već u podnaslovu koji glasi: ”Preporod religije i svjetska politika”. Sedam različitih autora saglasni su oko mnogo toga, a najprije u konstataciji da je religioznost širom svijeta preporođena kao opšta ljudska potreba za onostranim. Takav preporod u duhovnim tokovima savremenog čovječanstva neizbježno ima višestruke posljedice na svjetsku politiku, pogotovo na onu njenu sekularističku crtu, koja odavno bijaše raskrstila sa… pa, raskrstila, dovoljno je reći. Sakralni pojam od koga se ona distancira, sadržan je u glagolu.

Knjigu toplo preporučujem. U sferi političkog, tamo gdje se izgrađuju pravna država i demokratsko društvo, pored rodoljubivog zanosa i himničnih pjesama, potrebni su nam mudrost i objektivnost. A u oblasti uređenja društvenih odnosa na granici političkog i duhovnog - pogotovo. Smatram da nam tu treba pojačana pažnja i duboko promišljanje sveukupnog iskustva čovječanstva.

Iskazi ovdje zastupljenih autora konstatuju: desekularizaciju svijeta. Za potrebe ovog mog nagovora na čitanje pomenute knjige, važno je da istaknem ključne razlike u pojmovima sekularnog i sekularizacije, onako kako ih ja shvatam, a na osnovu pročitanog. Naime, prvi se veže za određeni svjetonazor, teorijski stav, a mogao bi se svesti i na vrstu odnosa, na dostignuti demokratski standard društvenog uređenja (ali i opšteg društvenog mnenja) koji na nivou institucija razdvaja državno, pozitivno-pravno i ono sakralno, crkveno. Dok se drugi pojam odnosi kako na istorijski proces rascrkovljenja (”raščaravanja” rekao bi Čarls Tejlor) svijeta, države i društva, tako i na određena ideološka ubjeđenja pojedinaca ili grupa, koje se ne zaustavljaju samo na pravnom razlikovanju državnih i crkvenih institucija, već - u svojim radikalnim oblicima - i na potpuno marginalizovanje i progon religioznosti (kako religioznih institucija, tako i religioznih tema) iz javne sfere. Progon u jedinu, po njima, dozvoljenu sferu, isključivo privatnog. Obično, takvim ideologijama pripisujemo onaj prepoznatljivi ”izam”, kako bismo u ”sekularizmu” lakše prepoznali isključivost i idejni totalitarizam.

Pri tom, razumijem, da nije svaki sekularizam nužno vezan za neku totalitarnu političku angažovanost i manifestacije otvorenog progona religije, već u sferi intelektualnog on može da ostane na nivou tolerantno iskazanih želja i procjena. Takva je recimo ona vizija da će (dovoljno rasprostranjen i dugotrajan) razvoj nauke i tehnologije, i sa njim u vezi dostignuto zemaljsko blagostanje, učiniti izlišnim svaku duhovnost i crkvenost. Eto upravo sa takvom predrasudom modernog čovjeka polemišu autori ovog zbornika, među kojima je najeksplicitniji upravo Piter Berger kada kaže: ”Religiozni impuls, traganje za smislom koji transcendira ograničeni prostor empirijskog postojanja u ovom svijetu - nepromjenjiva je konstanta ljudske egzistencije”. Berger smatra da će se sa ovim stavom složiti kako religiozni ljudi, tako i svaki razuman ateista ili agnostik. On dalje dodaje da ”ljudsko postojanje, lišeno transcendentnosti, predstavlja jedno osiromašeno i neodrživo stanje”.

Iako isprva naučno-istraživački motivisan da objasni porast vjerskog fundamentalizma u svijetu, krajem 20. i početkom 21. vijeka, ovaj grupni naučni poduhvat došao je do uvida kako naprosto ”pretpostavka da živimo u sekularizovanom svijetu”- nije tačna. Ako državne institucije u velikoj većini zemalja i jesu ustrojene sekularno, na poznatim principima odvojenosti, ipak religija ni najmanje nije napustila javni prostor, niti prostor osnovnih ljudskih potreba. Niti se ikada ona može ”zaključati” u oblast isključivo privatnog i personalnog. Ukoliko je modernost (sa svim što ona nosi) naizgled uveliko pomjerila poziciju sakralnog iz fokusa savremenog čovjeka, iz njegove svakodnevice i iz životnih prioriteta, na drugoj strani je istovremeno probudila bunt protiv sekularizacije i potrebu za obnovom duhovnog života. I to na svim meridijanima. A onda kada nijesu svedeni samo na privatno - duhovnost i sakralnost neizostavno (p)ostaju političke reference. I premda vjerske institucije nemaju moć da donose pravno-obavezujuće ukaze i odluke, veliki broj evropskih i sjeverno-atlantskih političkih činilaca (partija i pojedinaca) proklamuje svoje zalaganje za odbranu hrišćanskih vrijednosti. U islamskom svijetu je to još nedvosmislenije.

Savremena filosofija je odavno uočila da su različite ateističke ideje progresa, kao što je modernistička vizija naučne i tehnološke ekspanzije, ili komunistička vjera u buduće besklasno društvo, samo zamjena za duhovne eshatološke vizije Nebeskog carstva. Zato će Karl Levit, Marksov ”Komunistički manifest” okarakterisati kao svojevrsno ”proročko i eshatološko” djelo. Bog i Duh su zamijenjeni klasnom borbom i materijom, ali je biblijska konstrukcija budućeg spasenja, opstala. Danas je jasnije, nego, recimo, prije pola vijeka, da te zamjene nemaju uvjerljivost ni dugotrajnost originalnih religioznih vizija. Smatram umjesnim da baš na ovom mjestu iskoristim slikovitu kvalifikaciju ”blijede kopije”. U toj neostvarenosti ideologija ”budućeg progresa” vidim jedan od razloga zašto se religioznost modernog čovjeka vraća ”na velika vrata” u savremeni život. Pitanja društvene solidarnosti, umjerenosti, zaštite životne sredine i slične teme, postaju mnogo sigurnije u rukama onih koji život (i tuđi i svoj) vide kao ”nezasluženi dar od Boga”, nego onih koji ga nemilice i sebično troše kao sopstveno vlasništvo. Otuda, sve više je filosofskih teza koje bismo s pravom mogli nazvati postsekularnim gledanjem na stvari. U njima dominira shvatanje da se na religijske prakse i perspektive možemo osloniti kao na temelje borbe protiv snaga globalnog kapitalizma, ali i kao na izvore autentične etike multikulturalnog građanstva, humanosti i jednakog poštovanja. Ili, da kažem po narodski, između vjerujućeg hrišćanina i vjerujućeg muslimana, pa ako hoćete između crkve i džamije, ne može biti toliko nesporazuma, koliko ih mogu stvoriti interpretatori pomenutih vjera koji ne praktikuju njihov duhovni život.

Međutim, ako činjenica da savremeni svijet nije i ne može biti sekularizovan, ukazuje na neuništivu vitalnost religije, to nikako ne znači da treba dovoditi u pitanje sekularne postavke naše civilizacije i državnih institucija. Ako ni zbog čega drugog ono zbog sekularnih principa postavljanih, recimo, u samoj Bibliji. Reklo bi se da je makar Stari Zavjet, od korice do korice, poistovjetio Božiju i zemaljsku monarhiju, oličenu u pomazaniku Davidu i kasnijem iščekivanju Davidivog potomka, Mesije - Spasitelja. Međutim, prije Davida, u prvim poglavljima Prve knjige Samuilove, zbiva se drama kada izrailjski narod traži cara a prorok Samuilo odbija da ga proglasi/izabere smatrajući takav zahtjev gotovo pa - bogohulnim. Reklo bi se, neznatna epizoda u odnosu na monarhističku intonaciju svega što slijedi, pa čak i jednog tako molitvenog štiva kao što su psalmi. Međutim, ta Samuilova drama nije beznačajna i ona svoj puni smisao dobija u Novom Zavjetu, kada će se na više mjesta iz Božijih usta jasno ukazati na distancu između Božijega i zemaljskog carstva. Gospod Isus Hristos će pred Pilatom reći kako Njegovo ”carstvo nije od ovoga svijeta”. Prije toga će apostole savjetovati da razlikuju šta treba dati ”caru” a šta ”Bogu”. A potom će apostol Pavle, u poslanici Jevrejima reći kako mi hrišćani ”u ovom svijetu postojanog grada nemamo, nego čekamo onaj koji će doći” (Jevrejima 13, 14).

Naravno, svima je znano, da je od Konstantina Velikog pa nadalje, nastala cijela jedna politička filosofija i teologija ”Svetih carstava i Svetih careva”, kako na hrišćanskom Istoku, tako i na hrišćanskom Zapadu. O tome bi se dalo štošta reći, ali ću se ovdje zaustaviti na više puta ponovljenoj misli blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija koji bio ubijeđen da je pokoljem koji je pretrpjela ruska carska porodica Romanov, Božijom voljom, okončana ”konstantinovska era” u istoriji Crkve. Zbilja, ovo jeste misao o kojoj bi se moglo diskutovati, ali lično mislim da se danas, poslije svega, kristalnije vidi, da ni hrišćanskoj Crkvi ni savremenoj državi, nije ni od kakve koristi institucionalno preplitanje, niti tutorstvo koje bi država imala nad Crkvom, ili obrnuto. Vraćajući se na početnu tezu ovog teksta, moram da dodam: sve to ne znači da Crkva nema svoje mjesto u javnosti, po svakom pitanju koje ona procjeni kao dobar povod da se oglasi, a na način koji ne narušava niti jedan državni propis.

Crkva može i mora javno da djeluje; u hram ili u manastir može da dođe bilo ko, poštujući tamošnji poredak; čak se i ljudi iz civilnog i političkog života mogu sastajati u manastirskim portama, i tamo održavati razgovore po bilo kom pitanju. Samo, pravno-obavezujuće odluke i građanske propise jedino mogu da donose institucije države. Dva plus dva, jednako četiri.

( Gojko Perović )