Satkana od sunca i mora, protkana solju

Svitanje, rađanje, buđenje...

Albeta. Termin bokeljskog porijekla. Nakon što se susrela sa tim lokalizmom mlada akademska umjetnica Ana Bulatović Lili došla je do zaključka da se duša ne mijenja, već da se ona budi i biva ono što jeste i kako treba da bude, makar kada su njene slike u pitanju.

I upravo “Albeta duše” naziv je njene samostalne izložbe slika koja će biti otvorena 25. aprila u Podgorici, u izložbenom holu Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 19 časova. Postavku, koju je podržao Edukativni freelance trener u evropskom omladinskom sektoru Nik Padison, otvoriće akademski slikar Branko Mrdak.

Za ovu priliku Bulatović je izdvojila 12 apstraktnih slika, a vjeruje da će moć, snagu i simboliku apstrakcije, ali i njene sopstvene duše, prenijeti i na publiku u KIC-u. U razgovoru za “Vijesti” ističe da apstrakciju doživljava kao način otvaranja svoje duše i bića, ali i način na koji pokazuje sebi i drugima kako vizuelno izgleda njena nutrina.

”Ako bih morala kategorisati svoje slikarstvo, ono bi onda definitivno bilo - instiktivno. Uvijek me je u dječijem crtežu oduševljavao taj apsolutni ekspresionizam. Djeca ne odvajaju vrijeme za promišljanje i planiranje crteža, već na papir prenose trenutno svaku svoju misao i osjećanje. To osluškivanje mog unutrašnjeg djeteta, prenošenje njenih misli, osjećanja i emocija na platno, moj je cilj. Kroz apstraktno slikarstvo ja istražujem sebe, a ujedno i generalnu ljudsku podsvijest koja nagonski izlazi na površinu iz beskrajnog ambisa koji čini simbioza ljudske duše i tijela”, rekla je Bulatović o svom djelu uoči intervjua za “Vijesti”.

Rođena je u Dubrovniku 1987. godine, a odrasla u Herceg Novom gdje je završila osnovno školovanje. Sazrijevajući u umjetnički nastrojenoj porodici, upisala je Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju gdje je 2007. godine završila odsjek za grafički dizajn i upisala Fakultet za umetnost i dizajn, u Beogradu, takođe odsjek za grafički dizajn, na univerzitetu Megatrend. Školovanje je završila u Norveškoj gdje je i izlagala... Tokom boravka tamo sarađivala je sa poznatom multimedijalnom umjetnicom Piom Mirvold.

”Vizuelna umjetnost je prisutna u mom životu od njegovog početka i nisam iznenađena da sam nastavila putem gena... Tokom usavršavanja u Kunstskolen i Stavanger, u Stavangeru u Norveškoj, sa nešto drugačijim izrazom sam diplomirala u slikarstvu i instalaciji... Medijum kome sam se predala je apstraktno slikarstvo, a pored toga se bavim fotografijom, izradom hvatača snova, kreativnim radom sa djecom i pisanjem poezije”, ističe ona.

Bulatović u razgovoru za “Vijesti” predstavlja izložbu “Albeta duše”, govori o apstraktnom slikarstvu, ali i o instalacijama, upoređuje kulturno-umjetničku scenu Norveške i Crne Gore i konstatuje da je poražavajuće ono kroz šta kultura u Crnoj Gori prolazi...

Vaša samostalna izložba od 25. aprila je dostupna posjetiocima KIC-a “Budo Tomović”. Imate li neka očekivanja tim povodom i šta biste rekli da publika može očekivati od ove postavke?

Samostalno izlagati je jako bitan momenat u stvaralaštvu jednog umjetnika... Kada sam objavila datum izložbe javilo se dosta starih prijatelja i poznanika iz srednje škole pa sam se odmah obradovala našem ponovnom susretu. Nisam toliko vezana za očekivanja koliko za želju da se okupi društvo iz srednje, a da je pritom tako lijep povod.

Što se publike tiče, pri posmatranju slika nadam se da će zaviriti u onaj sakriveni dio sebe koji kriju od svih i na koji su i sami zaboravili i suočiti se još jednom sa ljepotom postojanja, onom iskonskom, dječijom radošću.

Koliko radova ste izdvojili za ovu priliku i kakvi motivi dominiraju?

Publika će imati priliku da vidi 12 slika. Formati su standardni, okvirno između 100x80cm i 130x90cm. Slike su stvarane u toku ove godine, dakle, jedan sasvim frešak ciklus. Skoro pa uvijek radim u kombinovanoj tehnici, a s obzirom da je u pitanju apstraktno slikarstvo nisu prisutni nikakvi konkretni motivi. Apstrakcija je odsustvo figurativnog, što nam dozvoljava da iskoračimo iz svakodnevnog i zavirimo u nešto drugačije.

Djela su objedinjena nazivom “Albeta duše”. Kako je došlo do odabira ovog bokeljskog termina i šta sama sintagma predstavlja za Vas lično, ali i za odabrane radove? Koliko Vas je zapravo odredio taj mediteranski, bokeljski ambijent u kojem ste stasavali?

Ciklus se prvenstveno zvao “Metamorfoza duše”. Iako sam bila ubijeđena da će tako ostati, uvijek stvari na kraju idu svojim tokom, a ne kako smo mi planirali...

Nedavno sam, pri susretu zarad snimanja priloga o mom stvaralaštvu za lokalnu televizuju u Herceg Novom, od porodične prijateljice i naše vrhunske novinarke i slikarke Vitke Vujnović, na dar dobila knjigu “Bokeška brojanica”, spisateljice Marine Stanišić. Knjiga je, mimo predivne i neizmjerno interesantne, istinite životne priče, ispunjena lokalizmima, kako bokeškim tako i našim novljanskim. Albeta, termin koji nisam znala, pojavio se u toku čitanja i kada sam vidjela značenje momentalno mi je sinulo kako naziv ciklusa treba da se promijeni.

Nakon susreta sa lokalizmom “albeta” nije bilo govora o zadržavanju prvobitnog naziva. I u tom trenutku sam shvatila, što se tiče stvaranja ovog ciklusa slika, da se duša ne mijenja, ona se budi i biva ono što jeste i kako treba da bude.

Odavno osjećam da sam satkana od sunca i mora i protkana solju.

Prihvatila sam ovo podneblje za svoje i ono uporno pokazuje koliko mu pripadam i koliko ono diše u meni, a vjerujte, nema ljepšeg osjećaja nego biti dostojan mjesta gdje živite, još ako je to mjesto naša Boka, onda srce kuca duplo glasnije. Oni koji me znaju zovu me morskom vilom, mislim da više od toga ne treba spominjati, uz svu skromnost.

Apstrakciju doživljavate kao način otvaranja duše i bića. Da li je to možda i opis procesa stvaranja Vaših djela? Koliko je slikarstvo, ili likovna umjetnost uopšte, povezana sa unutarnjim bićem autora?

Mogu slobodno reći da je preslikana. Srećan je onaj čovjek koji umije i kome je dozvoljeno izraziti sve te stvarnosti koje živi unutar sebe.

Ljudsko biće, fizičko u kombinaciji sa psihičkim i duhovnim, vrlo je apstraktno, iako se mi svim snagama trudimo da ga gurnemo u kutiju i stavimo poklopac, kako slučajno ne bismo morali da se suočimo sa nečim što nam je nepoznato.

Koliko se prepuštate stvaralačkom zanosu i koliko je teško nekada fokusirati se na glas duše spram svih drugih društvenih i životnih okolnosti?

Prepuštam se, srećom pa mogu.

Itekako je teško čuti taj glas, prosto jer umjetnik simultano živi dva svijeta, svoj i ovaj, da kažem realni. Kao kada glumac sprema ulogu, on se potpuno transformiše u taj lik, i često im je potrebno da naprave prelazni period nakon završetka probe ili premijere i slično, kako bismo se opet vratili sebi. Isto je i sa slikarima. Ako je umjetnik istinski umjetnik, još je više umjetnik jer uspijeva da održi simbiozu između dva svijeta, dok bi najradije živio samo u tom svom svijetu.

S obzirom na to da potičete iz porodice koja je njegovala umjetnost, koliko je to imalo uticaja na Vaš život i odabir poziva?

Imam utisak da, kada je nešto generacijski zastupljeno u porodici, dijete može ili da nastavi tok ili da se okrene nečemu potpuno drugačijem. Nema sredine. Tako da sam ja nastavila tok, a svakako se nadam da ću ga opravdati.

Usavršavali ste se u Beogradu, a onda i u Norveškoj... Kakvo je znanje koje ste tamo stekli i koliko je to iskustvo uticalo na Vas lično, ali i na Vaš likovni izraz?

S obzirom da sam kao student duže učila grafički dizajn nego slikarstvo, a još i više što sam odrasla u grafičkom ateljeu moga oca, sada se u mom izrazu često vidi kombinacija, odnosno grafički potezi su dosta izraženi i ko izučava grafiku, vrlo će lako uočiti te momente u mom radu, što u potezu, što u kombinacijama kolorita.

Što se inostranstva tiče, umjetnost je svuda ista. Vrhunski profesori jako slično funkcionišu kad je u pitanju prenošenje znanja, pedagozi su vrsni i to se kasnije itekako vidljivo odrazi na studenta.

Iskustvo je raznoliko jer su dva podneblja u pitanju i ono nikada nije vezano samo i isključivo za studije, već i za sve što boravak napolju nosi sa sobom. Mimo dosta prilagođavanja, na primjer u Norveškoj, bilo je i dosta raznih momenata koji su kasnije diktirali pravac mog stvaralaštva gdje se nešto radilo više, a nešto manje, ali je apstrakcija uvijek sve to budno pratila.

Možete li porediti načine života, obrazovanja, ali i odnosa prema umjetnosti u ove dvije zemlje?

Odnos prema umjetnosti varira od čovjeka do čovjeka, a zavisi samo od njegovog obrazovanja, sveukupnog kulturnog obrazovanja, ne isključivo od škole koju je izabrao.

Način života jeste drugačiji, svima na svijetu topografija i sama lokacija življenja određuje 99 odsto ponašanja, pa samim tim postoje i razlike u nacijama od kontinenta do kontinenta i od regije do regije. Ono što sam primijetila jeste da Norvežani zaista njeguju dobro stanje kod sebe kao pojedinca, a onda i kao nacije, psihofizičko dobrostanje.

Kakav je Vaš zaključak o tome kakva je klima u Crnoj Gori kada su (mladi) umjetnici u pitanju, koliko mogućnosti i prilika pruža? Uz to, Herceg Novi je odavno još prepoznat po umjetničkoj energiji, a kakva je situacija danas?

Što se tiče ljudi koji su u kulturi zbog kulture i ako se samo na njih osvrnemo, situacija je sjajna, jer su to ljudi koji žive za kulturu, za duševnu hranu,no ako se osvrnemo na cjelokupnu sliku, situacija je vrlo zabrinjavajuća.

Kako u Herceg Novom tako i širom države. Zemlja koja zapostavi kulturu u sebi, polako umire. Ono kroz šta kultura prolazi u Crnoj Gori je poražavajuće. I koliko god jeste bitno nahraniti stomak, duša koja ostane gladna izlazi na nos.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, da li na nečemu trenutno radite?

Trenutno sam okupirana izložbama koje dolaze, i ne planiram previše unaprijed kako bih se bolje mogla posvetiti tome što od mene zahtijeva trenutnu pažnju.

Slikanje je odlazak u moj svijet, silazak u sebe i boravak u tišini

Apstrakcijom istražujete sebe, ali i ljudsku podsvijest... Koliko je na taj način takva praksa povezana i sa psihologijom, sociologijom, spiritualnim? Koliko predstavlja neku vrstu trenutka za sebe, terapije, meditacije, opuštanja?

Definitivno je povezana i da, predstavlja sve navedeno. Katkad se desi eureka momenat, što se tiče spoznaje, mada je češće da na platno izlazi sve ono što se ne vidi, a što osjećam, kao da vidim kako izgledam iznutra.

Slikanje je odlazak u moj svijet, silazak u sebe i boravak u tišini; najbitniji trenuci u toku slikanja su oni u kojima se toliko posvetim procesu da se svijet oko mene utiša, kao da utonem u san kome se uvijek rado vraćam.

Kakva paleta boja dominira i od čega to zavisi?

Paleta je raznovrsna. Sam tok slike uvijek određuje bazna boja, to jest boja koja ide kao podloga. Boje su žive, vedre i dinamične. Boje zavise od mog unutrašnjeg stanja i paralelno od ideje kako sam zamislila da će slika izgledati.

Svako se ispoljava na sebi svojstven način

Bavite li se danas instalacijom? Često je neshvaćena kao izraz, šta Vi mislite o tome?

Danas više nisam u instalaciji. Iskreno, ni format platna na kome radim nije onoliki koliki bih ja htjela da bude. Ograničena sam prostorom u kome stvaram, pa stvaralaštvo dosta trpi.

U Norveškoj sam imala prostor u kome sam mogla manifestovati svoje zamisli pa je kombinacija slikarstva i instalacije bilo, za mene, savršeno polje istraživanja.

Umjetnost je generalno neshvaćena, a kamoli kad je podijelimo na pravce, medijume i tehnike. Instalacija je nečija pjesma, roman, slika ili dramski komad. Svi smo različiti i svako se ispoljava na sebi svojstven način, šteta je da oni koji ne razumiju ograničavaju one što i razumiju i osjećaju.

( Jelena Kontić )